Naš život odrasle osobe i dalje će predstavljati naizgled kaotično i nepovezano iskustvo koje na okupu drži naizgled slučajne pojave fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže sve dok ne integriramo djetinjstvo.

Od presudne je važnosti da shvatimo kako je neuravnoteženo iskustvo u odrasloj dobi »posljedica«, a ne uzrok. Ta je spoznaja presudna stoga što je uzaludno baviti se posljedicama, jer stvarnu promjenu možemo provesti samo na razini uzroka. Jedina je vrijednost simptoma neravnoteže u odrasloj dobi njihova uloga natuknica uz pomoću kojih možemo uspješno usmjeravati svijest prema uzrocima u djetinjstvu. Sve dok se ne upustimo u taj zadatak, nećemo moći postići uspjeh.

Potraga za srećom, odnosno, poriv da ovladamo vanjskim okolnostima i ublažimo ih kako bismo se mogli osjećati ugodno, nije ništa drugo nego pokušaj petljanja s posljedicama kako bismo promijenili uzrok. Takvo djelovanje nije moguće i odvodi nas sve dalje i dalje od urođene radosti koja nam je već dostupna i čeka nas u dječjem ja.

Dječje ja utočište je nevinosti, radosti i stvaralaštva. Kad zanemarimo stanje neravnoteže odričemo se svoje urođene nevinosti, radosti i stvaralaštva te energiju trošimo na pokušaje da budemo sretni nastojeći nešto napraviti sa sobom. I tako se suočavamo s još jednim velikim otkrivanjem

Kao odrasle osobe nikada nećemo biti u stanju iskusiti izvorni mir ako nismo spremni uputiti se unatrag kroz vrijeme i prostor te spasiti svoje dječje ja dovodeći ga u sigurnost sadašnjeg trenutka, gdje mu možemo pružiti bezuvjetnu ljubav i pažnju za kojom čezne.

O metaforičkom vraćanju u prošlost i spašavanju dječjeg ja možemo razmišljati kao o nekoj vrsti putovanja kroz vrijeme. Međutim, ovaj oblik vremenskog putovanja nije znanstvena fantastika. Ne odvija se negdje drugdje, a svrha mu nije posjećivanje udaljenih mjesta. To nas putovanje odvodi u vlastitu nutrinu, a svrha mu je suosjećajno povezivanje s određenim atributom našeg vlastitog Bića od kojeg smo se odvojili i otuđili. To je posao koji obavljamo u sebi i koji svjesno povezuje naš sadašnji trenutak s prošlošću.

Na površinu sadašnjeg života prizivamo svoje nesvjesne postupke potaknute prošlim iskustvima kako bismo se ovog trenutka mogli svjesno pozabaviti njima. Ako tome radu pristupimo predano, dosljedno i iskreno, oslobodit ćemo svoje dječje ja njegovih patnji i nelagode. Posljedica spašavanja dječjeg ja postupno je oslobađanje sadašnjeg, odraslog ja od emocionalnog naboja koji je izvor svih naših neravnoteža i odvojenosti.

Drugim riječima, dječje ja brine o emocionalnom naboju. U emocionalnom smislu ono drži uzde u rukama. Poput svakog bezazlenog djeteta dječje ja sve prihvaća kao istinito, stvarno i moguće. Ne zna razliku između izvornosti onoga što vidi na televiziji očima odraslog ja, i onoga što doživljava kroz odraslo ja tijekom svakodnevnog života. Također ne poznaje razliku između onoga što vizualizira u mašti i onoga što doživljava kroz odraslo ja u svakodnevnom životu. To znači da je i ranjivo i naivno. Sluša sve što mislimo i govorimo, a našim očima promatra sve što radimo. Uči na našem primjeru. Promatra kako se odnosimo prema drugima. Ako kažemo “ne” kad mislimo “da”, a “da” kad mislimo “ne”, gubi povjerenje u našu sposobnost da brinemo o njegovim potrebama na svim razinama.

Budući da je dijete, život našeg odraslog ja ne doživljava kao dio sebe. Pretpostavlja da je odraslo ja roditeljski lik posve odvojen od njega. Stoga mu mora pristupiti s besprijekornom namjerom. Moramo mu se obratiti ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju, odanošću i dosljednošću.

Michael Brown, Proces prisutnosti