U svima nama spava trojstvo oca (vodstvo), majke (brižnost) i djeteta (nevinost, radost i stvaralaštvo).

To trojstvo budi namjeru za ponovnim uspostavljanjem odnosa s vlastitim dječjim ja i pruža nam mogućnost da se prisjetimo kako možemo sebi aktivno pružiti kvalitetu bezuvjetne ljubavi koju smo tražili u djetinjstvu, ali je nismo dobili. Namjera za ponovnim uspostavljanjem odnosa ispunjenog ljubavlju s vlastitim dječjim ja aktivira proces u kojemu učimo kako postati vlastiti roditelj. Povezivanje s dječjim ja poziva nas da zakoračimo na stazu brižnosti prema sebi, stazu popločenu suosjećanjem. Ta nas staza poziva da probleme s roditeljima kojih nismo svjesni prevladamo tako što ćemo krenuti putem kojim nas može voditi samo opraštanje.

Mnogi su ljudi naizgled jako spremni pomoći drugima, ali kad je riječ o prijeko potrebnoj sposobnosti pomaganja samome sebi, otkrivamo da ne znamo ništa. Također shvaćamo da smo skloni dubokom osjećaju grižnje savjesti kad god za sebe pokušamo napraviti nešto stvarno ispunjeno ljubavlju. To se događa stoga što nas samo naš nesvjestan osjećaj bespomoćnosti i potrebitosti navodi da se žrtvujemo u ime pomaganja drugima.

Ne možemo davati ono što nemamo, stoga sklonost prema izvornom služenju razvijamo tek kad naučimo istinski brinuti o sebi i bezuvjetno se voljeti.

Prvi korak u učenju brižnosti i bezuvjetne ljubavi prema sebi jest spoznaja o tome koji dio našega bića uistinu pati i žudi za pažnjom.

U odrasloj dobi proživljavamo mnoštvo fizičkih, mentalnih i emocionalnih stanja neravnoteže, a kad nam se dogode, najčešće se trudimo potisnuti patnju ili se odvojiti od nje. Možda tražimo pažnju od drugih.

Dok živimo u paradigmi utemeljenoj na vremenu nismo u stanju uvidjeti da nijedna fizička, mentalna i emocionalna poteškoća ne izvire iz onoga što nam se događa ovog trenutka, iako se jasno odražava u trenutačnim zbivanjima.

Trebali bismo sebi dopustiti da osjetimo sve svoje boli i nelagode bez ikakva straha i prosudbe. Ako dopustimo sebi to iskustvo, spoznat ćemo da sve naše boli i nelagode sadrže emocionalni obrazac. Identitet tog obrasca jedan je od mnoštva osjećaja koji izrastaju iz trojstva straha, bijesa i tuge.

Takav emocionalni obrazac nazivamo emocionalnim nabojem. Možemo mu nadjenuti različita imena, od straha i bijesa do tuge. Emocionalni naboj neugodan je osjećaj i napravit ćemo doslovce sve da ga ne osjetimo. Emocionalni naboj skriven u pozadini naših boli i nelagoda nagoni nas da, u prenesenom smislu, pobjegnemo od sadašnjeg trenutka i odvojimo se od njega. Ako reagiramo na taj naboj, više nismo prisutni nego živimo u laži, napuštamo izvornost i prepuštamo se drami.

Ako se osvrnemo na vlastiti život i ako svoja prošla iskustva ne sagledavamo kao fizičke okolnosti nego kao neprestano ponavljanje emocionalnog obrasca, uočit ćemo jasnu stazu sličnih emocionalnih obrazaca koja se proteže sve do djetinjstva. Na toj stazi otkrivamo da fizička, mentalna i emocionalna neravnoteža u kojoj živimo danas nema nikakve veze s našim sadašnjim životom odrasle osobe. Neravnoteža se samo ogleda u njemu.

Događaji prije sedme godine potaknuli su sva dosadašnja iskustva neravnoteže.

Iscjeljivanje nije potrebno našem iskustvu odrasle osobe nego našem djetinjstvu.

Od trenutka kad smo djetinjstvu okrenuli leđa kako bismo mogli postati prihvatljivi u svijetu odraslih, naše se dječje ja koristi fizičkim, mentalnim i emocionalnim stanjima neravnoteže kako bi pokušalo privući našu pažnju. Dječje ja pokušava privući našu pažnju kako bismo se svjesno i suosjećajno pozabavili s neintegriranim emocionalnim stanjem u kojemu smo ga ostavili. Sve dok se svjesno ne pozabavimo neintegriranim iskustvima djetinjstva, naše iskustvo odrasle osobe i dalje će predstavljati samo »posljedicu« neintegriranog djetinjstva.

Michael Brown, Proces prisutnosti