Postoji biće koje živi u divljem podzemlju ženine prirode. To biće je naša osjetilna priroda, pa kao i svako cjelovito biće posjeduje vlastite prirodne i hranjive cikluse.

To je ljubopitljivo biće, društveno, koji put pršti energijom, a koji put je nepomično. Reagira na podražaje koji obuhvaćaju osjete: na glazbu, kretanje, jelo, piće, mir, tišinu, ljepotu, tamu.

Upravo taj vid žene posjeduje strastvenost. Ta strastvenost je nalik na podzemnu vatru koja se rasplamsa pa se smiri, u ciklusima. S pomoću energije koja se tu oslobađa, žena djeluje onako kao misli da je prikladno. Ženina strastvenost nije samo stanje seksualnog uzbuđenja, nego stanje intenzivne osjetilne budnosti koje obuhvaća njezinu seksualnost, ali se ne ograničava na nju.

Dalo bi se mnogo toga napisati o iskorištavanju i zlouporabi ženine osjetilne prirode te o tome kako ona i drugi potiču vatru suprotno njezinim prirodnim ritmovima ili je potpuno pokušavaju ugušiti. No, usredotočimo se radije na jedan aspekt koji je žarko, definitivno divlji i koji isijava toplinu koja nas grije dobrim osjećajem. Tom se osjetilnom izrazu kod suvremenih žena pridaje malo pozornosti, a često je i u potpunosti zaboravljen.

Postoji vid ženine seksualnosti koji se u drevna vremena, nazivao svetim opscenim, ne onako kako mi danas rabimo tu riječ, nego u značenju duhovite seksualne mudrosti. Nekad su postojali kultovi božica koji su bili posvećeni razuzdanoj ženskoj seksualnosti. Nisu bili pogrdni, nego su se bavili predstavljanjem  dijelova nesvjesnoga koji su još i danas tajanstveni i uglavnom neistraženi.

Sama ideja seksualnosti kao nečega svetog, te posebno opscenosti kao oblika svete seksualnosti, ključna je za divlju prirodu. U drevnim ženskim kulturama postojale su božice opscenosti – a tako su ih nazivali zbog njihove bezazlene, a opet prepredene raskalašenosti. Postoje ostaci priča diljem svjetskih kultura koji su preživjeli razne čistke. Oni nam daju do znanja da opsceno uopće nije vulgarno, nego da prije nalikuje kakvom čarobnom, prirodnom biću koje bismo vrlo rado primili u goste i prihvatili kao najboljeg prijatelja.

Prije nekoliko godina, kad sam započela s pripovijedanjem priča o „prljavim božicama“, žene su se smiješile, a zatim smijale kad su čule za ženske pothvate, stvarne i mitološke, koji su se koristili seksualnošću u neku svrhu: da olakšaju tugu, izazovu smijeh, i tako isprave nešto što je pošlo naopako. Također me dojmilo kako su žene dolazile do praga kad su se smijale tim stvarima. Prvo su morale odbaciti naučeno koje im je govorilo da to ne priliči dami.

Vidjela sam kako u pogrešnoj situaciji ono što bi priličilo damama upravo guši ženu, umjesto da joj omogućuje disanje. Kako biste se smijali, morate biti u mogućnosti hitro udahnuti pa izdahnuti. Kineziologija nam govori da disati znači osjećati svoje osjećaje, pa kad ne želimo osjećati, onda prestanemo disati i zadržimo dah.

Kad se smije, žena uistinu prodiše, a kad to čini, onda možda osjeti nedopuštene osjećaje. A koji bi to mogli biti? Pa, ispostavi se da se ne radi toliko o osjećajima koliko o olakšanju za osjećaje, a u nekim slučajevima melemima za osjećaje, kao što su izbacivanje zaustavljenih suza i zaboravljenih sjećanja, ili pucanje lanaca oko senzualne osobnosti.

Shvatila sam da je važnost tih starih božica opscenosti u njihovoj sposobnosti da olabave ono što je pretijesno, da odagnaju nujnost, da dovedu tijelo u humor koji ne pripada razumu nego samome tijelu, da održavaju prohodnost tih prolaza. Opscene božice izazivaju protok važnih neuroloških i endokrinih lijekova kroz tijelo.

Malo opscenosti može pomoći u prekidanju depresije. Priče koje žene govore jedne drugima, one ženske priče koje se kreću od dvosmislenih do potpuno neukusnih potiču libido. One ponovno potiču vatru ženina zanimanja za život.

Spremite, dakle, te prljave pričice u svoju vidarsku škrinjicu. Ta mala pripovjedačka vrsta snažan je lijek. Smiješna, „prljava“ priča ne samo da uklanja depresiju, nego može izrezati ono crno srce iz bijesa, pa žena biva sretnija nego prije.

Ima nešto u tom seksualnom smijehu što se razlikuje od smijeha zbog pitomijih stvari. „Seksualni“ smijeh dopire  daleko i duboko u psihu, rastrese svakakve stvari, svira nam na kostima i izaziva protok bajnog osjećaja kroz tijelo. To je neki divlji užitak koji pripada psihičkom repertoaru svake žene.

Sveto i senzualno/seksualno žive vrlo blizu jedno drugome u psihi, jer obraćamo pozornost na njih zbog nekog osjećaja čuđenja koji ne proizlazi iz intelektualizacije, nego iz doživljaja na fizičkim putevima u tijelu, iz nečega što nas na trenutak ili zauvijek promijeni, protrese, dovede do vrhunca, izgladi naše bore, nauči plesnim koraku, pravom naletu života, bio to poljubac, vizija ili nešto drugo.

U svetom, opscenom, seksualnom, uvijek čeka neki divlji smijeh, kratki val tihoga smijeha, bapski zločesti smijeh, onaj piskutavi smijeh, smijeh koji je divlje životinjski.

Smijeh je skrivena strana ženske seksualnosti, fizički je, elementaran, strastven, osnažuje nas i stoga uzbuđuje.

To je seksualnost radosti, samo na trenutak, iskrene senzualne ljubavi koja leti slobodna, pa živi, umire i ponovno živi od vlastite energije.

Svet je jer je tako ljekovit.

Senzualan je, jer budi tijelo i osjećaje.

Seksualan je jer uzbuđuje i izazova valove užitka.

Nije jednodimenzionalan, jer smijeh je nešto što dijelimo sa sobom kao i s mnogim drugima.

Smijeh je najdivnija ženska seksualnost.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima