Ako dosad nismo radili s dječjim ja, tada je važno shvatiti da je naš odnos s njim ovoga trenutka sličan odnosu roditelja koji je godinama zanemarivao svoje dijete.

Negdje u sedmoj godini većina urbaniziranih ljudskih bića počinje se pripremati za ulazak u svijet odraslih. Za to je potrebna spremnost da djetinjstvu okrenemo leđa. Kako godine prolaze, postoji sasvim mala vjerojatnost da ćemo se osvrnuti unatrag ili makar samo i razmisliti o stanju djeteta kakvo smo nekoć bili. U većini slučajeva preko tog dijela našeg Bića prebacujemo koprenu zaborava i otvoreno priznajemo da se mnogih stvari iz djetinjstva ne možemo prisjetiti.

Više ne vidimo dječje ja, iako ono vidi sve što se događa. Više naizgled ne osjećamo njegovu bol, ali je bol odrasle osobe samo odraz njegovih nerazriješenih osjećaja. Mogli bismo se zapitati

“Zašto se sada moramo vraćati i baviti se prošlošću? Zar je ne možemo jednostavno ostaviti na miru i nastaviti sa svojim životom?”

Nalazimo se u nezgodnoj situaciji jer nas bol i patnja nerazriješenih problema iz djetinjstva slijedi u obliku emocionalnog traga neravnoteže koja uništava naša iskustva odrasle osobe u okviru trajnog obrasca, redovitog i točnog poput sata. Taj sat nije neutralan poput mehaničkih satova koje nosimo na ruci. O otkucavanju tog dječjeg sata i o učinku koji on ima na naš sadašnji život mogli bismo razmišljati kao o “emocionalnom vremenu”.

Kad nosimo sat i koristimo se njime kao instrumentom kretanja sadašnjim trenutkom našeg života, to je posve drukčije, svjesno iskustvo. Sat u bilo kojem trenutku možemo skinuti s ruke tako da više ne utječe na nas. Međutim, krhotine “emocionalnog vremena” neprestano nasrću u naš sadašnji trenutak i odvlače nam pozornost.

Godinama smo ublažavali i kontrolirali učinke krhotina iz djetinjstva koje su se ubacivale u naše iskustvo odrasle osobe, ali prije ili kasnije će se ustremiti poput bijesne zmije i suprotstaviti se i samom tkivu našeg Bića. Nije potrebno da čekamo životnu krizu prije nego što počnemo obraćati pozornost na te krhotine, ali ponekad je kriza upravo ono što je potrebno našem očajnom i napuštenom dječjem ja da nam privuče pozornost.

Onoga trenutka kad se okrenemo svojoj nutrini i počnemo se iskreno odnositi prema svome dječjem ja ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju, suosjećanjem i odanošću koje ono i zaslužuje, stanje naše fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže postupno će se početi smirivati. To je stvaran rad koji dovodi do posve stvarnih posljedica.

Kad se dječje ja jednom smiri, smirit ćemo se i mi. To je posve jednostavna i snažna istina. Ako nismo smireni, to znači da se u našem dječjem ja odvijaju sukobi. Nemamo se kome okrenuti za pomoć i nema drugog rješenja nego da se suosjećajno okrenemo vlastitoj nutrini i s ljubavlju se pozabavimo tim dragocjenim dijelom svog Bića.

Tek kad vratimo spokojstvo svom dječjem ja možemo ponovno ostvariti i održati emocionalnu ravnotežu u kvaliteti našeg života. Naša želja za ponovnim povezivanjem s vlastitim dječjim ja i za razvojem svjesnog odnosa s tim dragocjenim dijelom našega Bića predstavlja razdvajanje žita od kukolja.

Nikada nije prekasno za sretno djetinjstvo. Osobito kad spoznamo da u raju nema odraslih ljudi.

Michael Brown, Proces prisutnosti