Jedna od najvažnijih izgubljenih „tajna”  drevnih ljudi iz Starijih Kultura, jest kako izvesti obred ili ceremoniju.

Na neki način i nije posve točno da smo to izgubili: umjesto toga, naše smo obrede iz stvari koji nas podsjećaju na svetost sveg života pretvorili u proslave konzumerizma, kao da je sam po sebi vjera. Naša je kultura iz svakodnevnog života odstranila sve sveto, a dani koji su nekoć bili svetkovine sad su samo praznici. 

Shvaćali mi to ili ne, životi su nam ispunjeni obredima. Tu je obred ispijanja prve jutarnje kave, čitanja novina, vožnje na posao, odlaska na sastanak za ručak, gledanja omiljenih TV emisija, odlaska na počinak. Za većinu ljudi to su nesvjesni obredi. Činimo ih ne razmišljajući o njima, ne shvaćajući da su zauzeli velik dio naših života.

Uz obične, svakodnevne obrede, imamo i svjesne i namjerne obrede. Takvi su, na primjer, vjenčanja, odlazak u crkvu, obredi odrastanja itd. 

Gotovo svako ljudsko društvo ima takve obrede, ceremonije koje označavaju ulazak u određeno životno razdoblje ili izlazak iz njega. U modernom društvu ti su obredi nažalost pretvoreni u „festivale konzumerizma“ pod vodstvom „svećenika“ u liku savjetnika za vjenčanja ili cijelih odjela u robnim kućama posvećenih isključivo Božićnim darovima ili unajmljenog Djeda Božićnjaka. 

To je pogotovo razorno za našu djecu – obredi odrastanja vuku korijenje iz najstarijih vremena ljudske povijesti, što jasno pokazuje njihovu važnost. Našoj su djeci ostali samo matura i odlazak u vojsku, a čak i oni više nisu nešto posebno. Našoj su djeci potrebni obredi odrastanja. U svojo knjizi The Prophets Way (Prorokov put), podrobno sam opisao dio obreda ulaska u pubertet jedne apaške djevojčice. Taj je obred star tisuće godina, a bilo je očigledno da je preobrazio tu djevojčicu. 

Obredi su, na mnoge načine, važan dio ljepila koje na okupu drži kulturu, obitelj ili vezu. U modernom društvu svjedoci smo brzog nestajanja obreda i pretvaranja neobičnog u obično.

Možete u svoj život vratiti obrede i ceremonije – i odmah ćete primijetiti promjenu kvalitete života koja će biti izravna posljedica toga. Možete ih povremeno mijenjati, možete izmisliti vlastite obrede ili možete posuditi one starih naroda minutnom meditacijom.

Često prošećemo da malenog oltara što ga je u šumi nedaleko naše kuće sagradio Her Muller. Često izgovrimo zahvalu  prije objeda ili posebnu molitvu prije čaše crvenog vina uz večeru petkom.

Subote ostavljamo slobodnima i taj dan provodimo opuštajući se, čitajući, razgovarajući ili u dugim šetnjama po šumi. Svakog jutra, prvih petnaest minuta nakon buđenja, a prije ustajanja, jedno drugome posvećujemo posebnu pažnju, grleći se i razgovarajući o danu koji nas čeka, potvrđujući ljubav koju osjećamo jedno za drugo. Sve su to obredi koje smo namjerno i svjesno uključili u svoj život, a kroz koje dolazimo u dodir sa svetim. 

I vi možete otvoriti vlastite obrede i ceremonije. Nakon nekoliko tjedana svjesnog i namjernog truda postat će prirodnim dijelom vašeg života, ali podsjetnici će ostati. 

U tim obredima, u zahvali za jelo koje jedemo ili šetnju po šumi – ili čak niz gradsku ulicu, primjećujući travu, grmlje i stabla – obnavljamo povezanost s davnim precima. Na taj način u sadašnjosti i u budućnost dovodimo njihovu mudrost, njihov održiv način života, njihov svjetonazor…koji potom možemo podijeliti s drugima. 

U tim bismo obredima mogli pronaći najveću priliku za preobrazbu naše Mlađe Kulture. 

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnog sunca