Nešto je zaustavilo društveni razvoj našega društva, zamrznuvši većinu ljudi – gotovo cijelu modernu civilizaciju – u nezreloj, mlađoj fazi svjesnosti o životu. Čini se da je to korijenski uzrok zašto su ljudi današnjice sposobni i voljni uništiti vlastiti okoliš zbog kratkoročne dobiti čak i kad većina ljudi zna da time uništava budućnost svoje djece i sebe samih.

To je pitanje osjećaja povezanosti sa životom i pitanje zrelosti. Provodeći vrijeme s domorodačkim plemenima diljem svijeta, otkrio sam ljude koji žive na način koji je dnevno i kontinuirano značajan i smislen. Bio je to nevjerojatan uvid, zapravo gotovo šok za mene, s obzirom da sam odrastao u kulturi koja mi je od najranijih dana govorila da je naš način života najbolji, najslobodniji, najsretniji. 

Postao sam uvjeren da je naš osjećaj duhovne „odspojenisti“ otpočeo s našim odspajanjem od prirode. (Jedna metafora za to je progon Adama i Eve iz Rajskoga vrta). Kad smo odlučili odvojiti čovječanstvo od ostatka prirode, stvorili smo dubok i širok ponor. Kad smo odlučili da je svijet tu zbog nas i za nas, a odvojen od nas i da je naša sveta dužnost  nadzirati ga i dominirati njime, izgubili smo dodir sa silom i duhom koji su nam dali život.

I tako sad imamo ljude koji su duhovno „odspojeni“, žive u kutijama i voze se u kutijama, možda jednom godišnje idu u „prirodu“ da bi dobili mali dodir nečega što je nekoć bilo svakodnevno iskustvo ljudskoga roda.

Ti ljudi traže bijeg. Sjede u svojim kućama u gradovima i predgrađima i osjećaju se jadno, ne znajući zašto, utonuli u iskustvo tjeskobe i straha i boli koje ne mogu i ne uspijevaju ublažiti lijekovima, TV-om ili psihoterapijom, jer pogođeni su bolešću duše, a ne uma. 

Ta je odspojenost uzrok zašto je dominantna svjetska kultura zapela u stadiju zakočena razvoja, zašto se više brine oko “ja“ i „sad“ nego oko očuvanja sutrašnjice, za razliku od Starijih Kultura čiji ljudi potpuno drugačije gledaju na cilj svakodnevnog života i na samo njegovo značenje. 

Tijekom prelaska iz djetinjstva u odraslu dob ljudi prolaze mnoge faze. Dio procesa sazrijevanja je pomak s usredotočenosti s „ja“ prema osjećaju „mi“ – i odgovornosti za druge. U Starijim Kulturama to nije bio nikakav problem: tradicije su stalno produbljivale i jačale povezanost pojedinca s okolišem i njegovu odgovornost  prema zajednici i za nju.

Ali naša Mlađa Kultura tu nailazi na dva problema. Prvo, kad odlučimo za što smo odgovorni, često oko sebe ocrtamo malen krug i kažemo: „Odgovoren sam samo za ljude  s kojima sam izravno u dodiru. Nitko drugi nije moja briga.“

Takvo gledište često uključuje iznenađujuće djetinjasto vjerovanje da netko drugi negdje drugdje (nevidljivi roditelj) vodi brigu o stvarima. „Netko je negdje odgovoren za planet – nisam ja.“ Kako postajemo zreliji, trebali bismo urasti u učinkovitiji pogled na svijet, ali dokazi govore da je u Mlađim Kulturama takvo gledište obično ne stvara. 

Drugi je problem još gori: sve češće se događa da naša Mlađa Kultura zapne u nedovršenoj, nezreloj fazi razvoja, u fazi koja kaže „ja sam središte svemira, ja sam ono što je važno“. U toj fazi u djetetovom umu nema ni traga razmišljanja o budućnosti, samo „daj mi sad“.

Zašto se čini da naša kultura nazaduje i postaje sve nezrelija, umjesto da napreduje i postaje sve zrelija?

Primarni „nezreli“ kulturni koncept – „vi ste najvažnija osoba na svijetu“ – svakodnevno nam se uzvikuje kroz TV, primarno sredstvo komunikacije u našoj kulturi. Stalna naglašavanja te nezrele poruke poučavaju naše mlade nezrelosti i priječe nam put u rast i zrelost.

Razlog ustrajnosti i intenzitetu tih poruka je jednostavan: kad se ljudi ponašaju kao djeca, želeći trenutno ispunjenje svake želje, idealni su potrošači. 

Tek kad isključimo tu poruku možemo započeti put prema zrelosti – a to se u našoj kulturi rijetko događa. 

Stvari koje nam privuku pogled, koje nam uđu u uho, stvari su koje nas uzbuđuju. To nije nikakvo iznenađenje, niti je oglašivač koji je to shvatio trebao biti posebno zlonamjeran. Ali kako je reklamna industrija postajala sve vještija, sve sposobnija, ljudi su pronašli sve više uzbuđenja i stimulacije u onome što su reklame nudile. „Gledajte što možete imati,“ kažu reklame. „Gledajte koliko vam život može biti bolji i zabavniji.“

I rođen je konzumerizam – zamisao da je kupnjom nečeg moguće poboljšati život – a televizija ga je pretvorila u čudovište koje proždire kulturu.

Savršeno djeluje za dobrobit korporacija i prodavača u „ja-orijentiranom-svijetu“, ali potpuno skreće pozornost ljudske rase sa zrelijeg stava i potrebe da život uči dominantna vjera moderne Mlađe Kulture. Nadjačao je čak i crkve, pretvarajući njihove blagdane u potrošačke orgije, a u današnje vrijeme daleko veći broj ljudi sreću traži u kupnji novih stvari nego u obredima bilo koje organizirane religije. 

I premda nisam protivnik sudjelovanja u modernoj trgovini, vidio sam promjene na bolje u odraslima i djeci čim iz kuće odstrane TV. Dom postaje tiši, ljudi postaju „usidreniji“ i stabilniji, počnu primjećivati stvarni svijet. 

Isključite TV i umjesto toga sjedite u tišini deset ili petnaest minuta svakoga dana. Uzmite si još nekoliko minuta i prošećite. Život će vam se promijeniti na bolje, a time ćete doprinijeti iscjeljenju našeg planeta.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnog sunca