Kreacija duša se ne raspršuje jednostavno u eter ako ne postoji fizička manifestacija. Svaka misao koju stvorite manifestira se na nekom području stvarnosti ili mogućoj vremenskoj liniji.

U kvantnoj fizici, postoji teorija dobivanja pažnje koja predlaže da živimo u beskrajnom moru paralelnih svemira ili stvarnosti, jednog za svaku misao ili osjećaj koji proizlazi iz čovječanstva.

Neke od tih vremenskih linija su privremene ili imaju vrlo malo energije, što znači da im se pridaje vrlo malo pažnje. Ipak, s obzirom na ovu teoriju, one imaju svoju razinu postojanja negdje unutar beskrajne tapiserije vremena i prostora.

Ako je tako, što se dogodilo sa svim neizraženim, nerješenim, ugušenim i potisnutim emocijama čovječanstva nakon pada? One su otišle u jednu vrstu skladišta poznatu kao niže astralno područje. Ovom skladištu se i dalje nastavljaju dodavati negativnosti duša u sadašnjem vremenu.

Čuli ste izraz, „misli su stvari.“ Uistinu, to su diskretni paketi energije koji postoje u tekućem stanju dok se ne okrenu prema van ili prema unutra.

Misli koje se neprestano stvaraju, ili blokirajun, stvaraju svoj život i postaju poznate kao „misaoni oblici.“ Na primjer, ako često mislite da ne vrijedite ništa i zaslužujete da vas se kazni, taj niz ponovljenih misli postaje misaoni oblik krivnje, neka vrsta entiteta, sa svojom vlastitom životnom energijom unutar diskretnog paketa energije u kojem prebiva.

Zapravo većina „entiteta“ na koje se ljudi žale su zapravo misaoni oblici koje su stvorili njihovi podsvjesni umovi ili podsvjesni umovi drugih.

Zbog niske razine vibracije astralnih područja „atmosfera“ovog carstva se može usporediti sa čistilištem nekih religija, ili čak paklom o kojem se govori u svetim spisima.

Dok sve više i više duša nastavlja ponovno proizvoditi svoje strahove, ljutnju i osudu Osnovnog Uzroka, niža astralna područja se popunjavaju sa odbijenom esencijom duša kroz kozmos.

Većina ljudi na Zemlji jednostavno negira „prazne misli“ i misle kako ništa iz njih neće proizaći, ali u stvarnosti ne postoji nešto što je prazna kreacija. To ne znači da biste se stalno morali brinuti o posljedicama vaših „praznih misli.“ Mogli biste razmišljati kako je misao koju ste upravo imali grozna i da ne želite da ta misao igdje ode.

Kada se maknete od krivnje i osude i prihvatite sebe baš onakvog kakav jeste, potpunog sa vašim „neprijatnim“ mislima, tada takve misli ne rastu u veličini i naposljetku se raspršuju. Te misli su one koje prolaze sa osudom ili negiranjem sebstva i one odlaze u astralna područja, i tamo ključaju dok ih se ne počne voljeti i dok ih se ne prihvati natrag u potpunost sebstva.

Nesavršena analogija bi bila da se ljutite na svoje dijete jer vam dosađuje i govorite mu da se ide van igrati jer je mama zauzeta, umjesto vikanja na njega, smatrajući ga zlim.

U slučaju prvog odgovora, šteta je minimalna, posebice ako se kasnije ispričate ili mu odgovorite s ljubavlju, dok u drugom odgovoru ostavljate emocionalne ožiljke koji mogu ostati s djetetom cijeli njegov život, ako ne pronađe način da se izliječi.

Recimo da imate posebno uznemirenu misao, možda zamišljate kako netko ubija nekoga koga volite. Nasmijete se, oprostite si i zamolite Božje svjetlo ljubavi da odstrani tu napadnu misao.

Ili, osudite se što ste proizveli takvu misao i pokušate je izgurati iz svog uma. U tom slučaju, osuđujući sebe i osuđujući misao kao „lošu“ i „pogrešnu,“ šaljete ju u niža astralna područja gdje se ona dodaje golemom broju neželjenih misaonih oblika i dijelova duševne esencije. Ali to nije sve. Osporavajući primarnu misao i time ju pretvarajući u osudu, vi zapravo povećavate mogućnost da ona pridonese kreaciji vaše realnosti.

Samoosuđivanje se može pretvoriti u sve vrste negativnosti jer se to odnosi na vibraciju slično privlači slično. Postoje bića kroz kozmos koja vibriraju na razini osuđivanja, straha i ljutnje. Negirajući dijelove sebe na taj način, vi povećavate osudu, strah i ljutnju unutar sebe i time povećavate ishod privlačenja tih neprijatnih bića u vašu sredinu….

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje