Opraštanje znači da nećete dopustiti da vam ožiljci određuju budućnost

Mrzim sve postojeće klišeje o oprostu. Znam svaku poslovicu, svaki savjet, svako opće prihvaćeno mišljenje o ovoj temi, jer sam odgovor pokušala pronaći u literaturi. Pročitala sam sve postove na blogu posvećene iskustvu otpuštanja bijesa. Zapisala sam Buddhine citate i objesila te papiriće na zid. Znam da nije lako. Znam da su poslovice zamorne. Znam da se jaz između “odluke o oprostu” i ispravnog osjećaja smirenosti može činiti potpuno nepremostivim. Znam. Oprost je ogromna džungla za one koji žele pravdu. Sama pomisao da će netko proći nekažnjeno nakon onoga što je učinio uzrokuje bol. Ne želimo održavati ruke čistima, tragovi krvi zločinaca sasvim bi nam odgovarali. Želimo podmiriti račune. Želimo da oni osjete težinu onoga što su učinili, a ne mi.

Oprost se čini kao krajnja izdaja samoga sebe. Ne želite odustati od borbe za pravdu nakon što se to dogodilo. Ljutnja gori u vama i truje vas vlastitim otrovom. Sve to znate, ali ne možete pustiti situaciju. Ljutnja postaje vaš neodvojivi dio poput srca, mozga ili pluća. Znam taj osjećaj. Upoznata sam s osjećajem kada bijes u krvi otkuca u pulsu.

Ali evo što trebate razumjeti u vezi s bijesom: to je instrumentalna emocija. Ljuti smo jer želimo pravdu. Jer mislimo da je korisna. Jer pretpostavljamo da ćemo, ako smo ljuti, to više promjena moći učiniti. Ljutnja ne shvaća da je prošlost završena i da je šteta već načinjena. Kaže da će osveta popraviti stvari. U potrazi je za pravdom.
Osim toga, pravda koju želimo nije uvijek realna. Biti ljutit je poput neprestanog otvaranja rane za krvarenje, misleći da ćete se na taj način spasiti od stvaranja ožiljka. Mislite da će jednog dana možda doći čovjek koji vam je nanio nepravdu i napravio šavove s tako nevjerojatnom preciznošću da nikada nećete znati da je nekoć bilo posjekotina.

Istina o ljutnji je da to nije ništa drugo nego odbijanje iscjeljenja, jer se bojite. Jer se bojite da ćete, kad vam se rana stegne, morati živjeti u svojoj novoj, nepoznatoj koži. A vi želite vratiti svoju staru kožu. I ljutnja vam govori da je bolje ne zaustavljati krvarenje. Kad u vama sve kipi, čini se da je oprost nemoguć.

Želimo oprostiti, jer intelektualno znamo da je to najzdraviji izbor. Želimo spokoj, mir koji nudi opraštanje. Želimo oslobođenje. Želimo da se pobuna u našem mozgu smiri, a opet ne možemo pronaći način da to učinimo. Jer nitko nam nije rekao glavno o oprostu: neće ništa popraviti. To nije gumica koja će izbrisati bol onoga što vam se dogodilo. Neće poništiti bol s kojom ste živjeli i neće vam odmah dati mira. Pronalaženje unutarnjeg mira dug je, težak put. Oprost je upravo to što vam omogućuje izbjegavanje “dehidracije” na cesti.

Opraštanje znači odustajanje od nade u drugu prošlost. Spoznaja je da je sve gotovo, prašina se slegla i uništeno se više ne može vratiti u prvobitno stanje. Prihvaća se da ne postoji čarobno rješenje za nadoknađivanje nanesene štete. To je percepcija poput: da, uragan je bio nepravedan, ali svejedno morate živjeti u svom uništenom gradu. I nikakav bijes neće ga podići iz ruševina. To moraš učiniti sam.

Opraštanje znači prihvaćanje osobne odgovornosti – ne zbog nanošenja razaranja, već zbog čišćenja. Ta odluka o povratku nečijeg mira, naravno, više je prioritet nego uznemiravanje nekoga drugoga.

Oprost ne znači da je otkupljena krivnja onih koji su vas povrijedili. To ne znači da biste se trebali sprijateljiti s njima, osjećati suosjećanje prema njima ili odobravati ono što su učinili. To samo znači da prihvaćate da su oni ostavili traga na vama. I sada ste prisiljeni živjeti s tim teretom. To znači da ste prestali čekati da muškarac, koji vas je slomio, vrati sve kako je bilo. Odluka je izliječiti vaše rane, bez obzira na to ostaju li ožiljci. Odluka je da nastavite sa svojim ožiljcima.

Opraštanje nije pobjeda nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravde, vlastite karme i vlastite sudbine. Radi se o tome da ponovno stanete na noge s odlukom da ostatak svog života nećete biti nesretni zbog onoga što vam se dogodilo. To znači hrabro zakoračiti u budućnost, sa svakim ožiljkom i nepromišljenošću koji su se pojavili na tom putu. Opraštanje znači da nećete dopustiti da vam ožiljci određuju budućnost.

Opraštanje ne znači da ste odustali. Opraštanje znači da ste napokon spremni skupiti snagu i krenuti dalje.

Autor: Heidi Priebe

Meni osobno najbolji tekst o opraštanju koji sam pročitala…..