Ego je samo korisna fikcija.

Riječ egoističan povezana je s „egom“, a nitko ne voli čuti da je egoističan, pa makar toga bio i svjestan. Samim tim i riječ „ego“ miješanjem kultura i znanja Istoka i Zapada ponekad je potpuno krivo shvaćena.

Pod „radom na sebi“ mnogi podrazumijevaju potpuno ubijanje svoga ega…koji im, kako kažu znanja, onemogućuje napredak i razvoj. I tu dolazimo do trenutka kada trebamo stati i malo razmisliti. Što je zapravo ego? Može li se on uništiti, svladati do te mjere da ga izgubimo?

Mnoga saznanja govore da ego ne treba svladavati i uništiti, njega treba shvatiti i potom prerasti. Zapravo je vrlo jednostavno kada prestanete imati potrebu za uništavanjem: puno je lakše krenuti u neku bitku sa saznanjem da nešto trebate shvatiti nego s namjerom da uništite.

Problemi dolaze kada egu dopustimo da sjedi na vozačevu mjestu. Tada možemo reći da imamo „problema s egom“ jer on upravlja, vozi, određuje kamo ćemo ići i na koji način, a to stvarno može izazvati komplikacije i nepotrebna opterećenja kroz život.

Ego je poput nekog razigranog i nezrelog djeteta, željnoga pažnje i razumijevanja. Sa stalnom potrebom za dokazivanjem svoje važnosti on neprestano u nama uzrokuje potrebu za kretanjem. I u tom dijelu je bitan jer nas motivira, vuče nas u nove pobjede, otvara nam horizonte. Na tome mu treba čestitati. Zbog njegovoga djetinjastog ponašanja s njim trebate razgovarati kao s djetetom: s poštovanjem ali i s puno mudrosti i zrelosti, nastojeći ga odvući s vozačkog sjedala i preuzeti ponovno kontrolu nad svojim životom.

Prije svega bitno je da shvatite kako ste vi ego i da je ego vi –  on nije neki poseban organ u vašem tijelu u koji možete uperiti prst i za sve ga okriviti, on je dio vaše osobnosti, dio onoga svega što ste bili i što je u vama sada stvorilo manju ili veću potrebu za dokazivanjem u ovom životu.

Zato za nekog kažemo da ima manji ego, dok ćemo drugom reći da mu je ego veći od kuće. Razlika je samo u dosadašnjim životnim iskustvima, kao i potrebi da se tokom ovog života nauče neke nove lekcije. Ali i jednoj i drugoj osobi cilj bi trebao biti zauzimanje vozačkog sjedala i upravljanje vlastitim životom.

Sigurno ste svi doživjeli situaciju raspravljanja s nekim djetetom: nakon nekog vremena dijete je shvatilo da je u krivu, ali i dalje prkosno zastupa svoje stajalište. Takav je naš ego, odnosno takav je dio u svima nama jer svi ga imamo, samo je pitanje koliko je u kojem trenutku izražen.

A rad na sebi podrazumijevao bi smirivanje toga našega prkosnog unutarnjeg djeteta i njegove potrebe da vodi, da bude u pravu i da to sve dokaže drugima.

Način na koji to možete postići vrlo je jednostavan. Ukoliko ste doživjeli kakvu neugodnu situaciju, svađu ili nešto slično, nakon što se malo smirite i „ohladite“, sjednite sami sa sobom i popričajte sa svojim nadurenim djetetom. Prvo mu dopustite da kaže što ima, dopustite da se „ispušete“, a onda sagledajte tu istu situaciju iz kuta neutralnog promatrača te objasnite egu/sebi da se to sve može vidjeti iz neke druge perspektive. Možda će vam u početku ići teže ali upornost je vrlina i često se isplati.

Stoga nastojte i dalje raditi na sebi, ali mudro i polagano. Sve što je u vama i oko vas dano vam je kako biste vi nešto iz toga naučili. Tako i vaš ego nosi poruke koje trebate shvatiti, prihvatiti, a zatim krenuti dalje.

Ne opirite se sami sebi, već učite od vlastitog života. Boljeg učitelja za vas nema.

Osho: Od smrti do besmrtnosti