Jedno od prvih pravila plemenskog života jest ono koje kaže da ljudi ovise o svome okolišu. Kad su bili stvoreni prvi gradovi/države, umjetni okoliš sastavljen od zgrada i ulica pomogao nam je da zaboravimo našu svetu povezanost sa Zemljom i svim živim stvorenjima.

Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelao čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna „odpojenost“ od prirode postala tako duboka da su Mlađe Kulture na prirodan svijet počele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su pripadnici Mlađe Kulture i svih vjera proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna za okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojem smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega treba pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega života.

Moj mentor,Gottfried Muller, jednom me upitao: „Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?“

„Naravno!“ odgovorio sam.

„Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja,“ rekao je, „Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga.“

Jednom drugom prilikom rekao mi je: „Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave će blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe blagoslivljati. Ali blagosloviti također znači zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći blagoslivljam te.“

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema prirodnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće sustave.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh. Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrjednijim od stabla ili lisice? „Voli“ li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u proteklih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija „dominatorske“ Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga. To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/osvojiti, neki je bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričajte im, recite, iznesite mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao! I kako snažna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u svakodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega. Ta promjena počinje s našim razumijevanjem „kako stvari funkcioniraju“. Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga – iz čega proizlazi da je sve sveto i ma jednaku vrijednost – izrasta iz pretpostavke u činjenicu.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca