Svako ljudsko biće prolazi kroz emocionalne i mentalne izazove. Od toga se ne može pobjeći. Za neke od nas, traume su relativno male. U više od četvrtine zemaljskih obitelji, postojala je neka vrsta nasilja, fizičkog, verbalnog ili seksualnog.

Prosvijetljeni oblici psihologije moraju uzeti u obzir ne samo očitu mentalnu i emocionalnu traumu i sustave vjerovanja koji su oblikovani kao rezultat toga, već kako ta trauma utječe na astralna, eterična i kauzalna carstva.

Nadalje, izvori trauma iz prošlih života i drugih svjetova se moraju uzeti u obzir kao faktori koji doprinose današnjim problemima i izazovima.

Naposljetku, psihologija mora prihvatiti ideju Osnovnog Uzroka – da su sve traume započele kada smo počeli promatrati sebe odvojenima od Boga. Moramo iscijeliti originalni pad u materiju i iskustvo zaustavljanja u materijanom svijetu.

Dječje traume se moraju vidjeti kao sekundarne korijenskom uzroku jer prije nego što smo došli u ovaj svijet, već smo posjedovali svijest žrtve, a to što smo bili „maltretirani“ kao djeca samo je pojačanje već postoječeg sustava vjerovanja.

Ovaj autor je neprestano govorio da postoje dva vrlo bitna sastojka kako bi se odvilo emocionalno iscjeljenje.

Prvo moramo osjećati, iskusiti i izraziti svoje emocije na zdrav način, a zatim moramo naučiti odvojiti se od naših emocija i promatrati ih objektivno, bez osude.

Moramo naučiti voljeti i prihvaćati sebe bez poistovjećivanja s emocijama, vjerovanjima i misaonim oblicima iz kojih proizlazi negativnost.

Mentalno, moramo identificirati i iscijeliti naša negativna korijenska vjerovanja, o kojima smo detaljno pisali u prijašnjim radovima. Ta vjerovanja imaju sljedeće oblike:

Unutrašnja – Nisam dovolno dobar, Nisam vrijedan, Nešto nije u redu samnom, Nisam siguran, Uvijek ću se razočarati u ljubavi itd.;

Vanjska – Svijet nije sigurno mjesto, Nema dovoljno za sve, Život je borba, Život je razočaranje itd.

Sva ta vjerovanja potječu od korijenskog vjerovanja Osnovnog Uzroka da smo bespomoćne, beznadne, nemoćne žrtve svijeta – koje je poteklo iz odvojenosti od Boga. Sva krivnja, sram, strah i očekivanja propasti i tame uzdižu se iz vjerovanja da smo odvojeni od Boga i da nas Bog na neki način osuđuje ili kažnjava za naše grijehe. Možda smo svjesni da se osjećamo odvojenima od Boga i krivimo sebe za ovaj osjećaj, podupirući ideju da trebamo biti kažnjeni jer smo odlutali od Božjih zapovijedi.

Možemo osjećati da su želje i apetiti našega tijela izvan naše kontrole ili da bismo ih kontrolirali moramo voditi strog, nestrastven i nesretan život. Uz pomoć crkve, možemo osjećati da moramo birati između radosti i zadovoljstva hedonističkog materijalnog života i tereta nošenja križa religioznog, pobožnog, asketskog i „čistog“ života u službi okrutnog i zahtjevnog Boga.

Ovaj „izbor“ postaje izbor između uživanja i življenja ispunjenog života, uz obećanje o vječnosti u paklu kao kazne koja slijedi, nasuprot ignoriranju naših osnovnih ljudskih želja u korist obećanja raja nakon ovog života.

Psihološka reakcija na ovu dilemu jest ignorirati naše misli i osjećaje, osuđivati ih i kao ne-duhovne i griješne ili odlučiti uroniti u hedonistički život ispunjen zadovoljstvima.

Stoga koja je nova psihologija?

To je holistički pristup tretiranju cijele osobe, umjesto samo određenih trauma.

Ona priznaje da smo mi duhovna bića koja žive u materijalnom svijetu.

Ona prihvaća nove tehnologije, kao što je iscjeljivanje vremenskom linijom, i uključuje psihoterapiju, hipnoterapiju, holističko liječenje, meditaciju, yogu, metafiziku, vizualizaciju, Gestalt terapiju, preporađanje i mnoge druge discipline u procesu iscjeljenja.

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje