Mi svakoga dana u određenoj mjeri izražavao našu srž. Područja u našem životu koja teku glatko, bez problema i potpuno nas zadovoljavaju, jesu ona gdje smo izravno povezani s našom srži.

Energije koje nesputano dolaze ravno iz srži stvaraju odlično zdravlje. One su izraz našega višega ja, dijela nas samih s kojim smo rođeni i koji nikada ne gubi vezu sa srži.

Mi se, obično, prilično sramimo tog dijela sebe. Većinom ne pokazujemo koliko nam je stalo, koliko volimo, i koliko u životu za tim čeznemo. Prikrivamo to, etiketiramo, gušimo do „razumne“ mjere izražavanja i pristajemo na manje. Vjerujemo da je to „prikladno“ ponašanje.

Ponekad kada nismo budni i kad se opustimo, izlazi stvaralačka snaga. Iznenadan čin dobrote, ili izraz ljubavi ili prijateljstva koji se dogode prije nego što smo o tome razmislili, izraz su biti naše srži. Stvori se trenutak bliske povezanosti, oslobodi se ljubav.

Zatim, u nemogućnosti da toleriramo svjetlost i ljubav, postajemo sramežljivima i guramo to od sebe. Potrebno je smo nekoliko sekunda da bismo se uhvatili u nelagodi i zatvorili se.

Odjednom se pojavljuje strah, naoko niotkuda, koji kaže: „Uh, možda sam pogriješio“.

To govori roditeljski glas koji zamjenjuje srž. Ispod njega leži obrana. On ustvari znači: „Ako ne zaustaviš protok te energije, vjerojatno ćeš sve osjetiti, uključujući i bol koju zbog tebe skrivam.“

Stoga zaustavljamo protok naše životne snage, zadržavamo je i prigušujemo. Vraćamo se natrag, na „normalnu“ razinu gdje nećemo poljuljati nikoga, a najmanje sebe.

To je ljudsko stanje. Živimo u dualizmu izbora u svim životnim okolnostima.

U svakom trenutku biramo reći da ili ne uravnoteženoj, snažnoj i sigurnoj nezaštićenosti koja donosi puno iskustvo života.

Našim ne branimo se od istinskog uravnoteženog iskustva života i blokiramo svoju životnost.

Većina nas najčešće odabire ubiti nešto od svoje životnosti. Zašto?

Zato što nesvjesno znamo da će, pustimo li životnu snagu da teče, ona osloboditi staru bol i toga se bojimo. Ne znamo kako se s njom nositi. I tako se povlačimo iz obrane i vraćamo se staroj, naizgled prikladnoj, maskiranoj definiciji onoga što jesmo.

Usvojeni roditeljski glasovi maske postaju jači i mi se nastavljamo povlačiti. Maska može govoriti na milijun načina kako bi vas držala tamo gdje vam je mjesto. U izvjesnoj mjeri ona vas brani od osjećaja boli. No na duge staze, stvara još boli i na kraju bolest.

Bolest nastaje zbog skrivanja i prekidanja veze dijela nas sa srži našega bića.

Kada izgubimo tu vezu, zaboravljamo tko smo uistinu i živimo naše živote u skladu s tim zaboravom – to jest, u skladu s našom maskom, našim nižim ja i našim obrambenim stavom.

Iscjeljivanje predstavlja prisjećanje na to tko smo mi zapravo. Ono je ponovno povezivanje s našom srži u područjima psihe ondje gdje smo se od nje odvojili i življenje u skladu s tim.

Točno u onolikoj mjeri u kojoj potiskujemo naše pozitivne energije, također potiskujemo našu kreativnost i sposobnost održavanja zdravoga života ili liječenja samoga sebe.Svatko od nas treba raditi na ponovnom povezivanju sa svojom srži i na svojem liječenju.

Izvor: Barbara Ann Brennan, Svjetlost se rađa – Put ka samo iscjeljenju