6. NAČELO

Odbacite potrebu za kontrolom i dominacijom

Dobar dio životne energije trošimo na pokušaj kontroliranja svega. Postoji zdrava kontrola, kada su tijelo i um u ravnoteži. Osjećamo lakoću i opušteni smo, sve funkcionira normalno i nastavljamo živjeti spokojna uma.

Nezdravu kontrolu uzrokuje strah, um koji je pod stresom. Kad nas nešto izbaci iz ravnoteže, u nama se odmah javlja potreba za kontrolom.

Što više namećemo kontrolu, to smo sve više izvan nje. Imamo potrebu sve kontrolirati: novac, veze, vrijeme, hranu, seksualnost, osjećaje, ponašanje te cijeli niz aspekata u životu.

Osoba koja kontrolira najčešće je izvan kontrole i nije se u stanju nositi i suočiti sa svojim osjećajima. Tada taj osjećaj kompenzira s pokušajem dominacije nad svime. Ponekad je potreba za kontrolom posljedica straha da ne budemo kontrolirani. Važno je biti svjestan svojih obrazaca.

Teško je zaustaviti kontrolu ako nema povjerenja.

Ono je posljedica vjere u sebe i povjerenja drugih ljudi u vas, kao i rezultat vremena provedenog s nekom osobom tijekom kojeg smo otkrili istinsku prirodu te osobe.

Kad zaglavimo u potrebi za kontrolom, neprestano se provjeravamo, prisiljavamo da se na određeni način ponašamo ili hranimo, govorimo ili odijevamo, gubimo vjeru u sebe. Na takav način živimo život bez ravnoteže i ne poštujemo svoje prirodne ritmove.

Postoje i oblici kontrole kojih nismo svjesni, koji djeluju na nesvjesnoj razini. Osjećamo strah ili nelagodu i, kad postanemo svjesni onoga što se događa, imamo sposobnost taj osjećaj odbaciti ili prihvatiti, bez obzira da li nam neka osoba ili neki autoritet želi to nametnuti.

Neki vole i trebaju autoritete u životu, tada se osjećaju sigurno. Kad divljenje prema toj osobi ima zdrave razmjere, ta osoba može postati uzor za ono što želimo postati. No, pretjerano divljenje u nama stvara ovisnost o toj osobi. Kad je stavimo na tron, sami sebi otimamo snagu. Što se više okrećemo autoritetima, otvoreniji smo razočaranjima kad shvatimo da je naš uzor samo čovjek, da griješi, da manipulira i da je gladan moći.

Važno je promotriti i svoje duhovne autoritete.  Oni  žude, žive i hrane se moći koju imaju nad tuđim životima. Obzirom da ih sljedbenici obožavaju, misle da su veći od samog života i da mogu činiti što god požele.

Malen broj ljudi je spreman samostalno potražiti svoj put i pronaći autoritet u sebi i preuzeti svoju mudrost i snagu. Kad se okrenemo sebi, više ćemo vjerovati unutarnjem vodstvu koje se skriva u nama.

Na putu bez straha moramo se osloboditi okova koji nas vežu za autoritete, dogmatska vjerovanja i slijepu poslušnost. Samostalno odabiremo i nisu nam potrebni autoriteti koji će odlučivati umjesto nas i koji će nuditi odgovore na naša pitanja. Obdareni smo darom govorenja i slušanja.

Kada smo izravni i jasni, shvatit ćemo koja je moć u komunikaciji ako želimo živjeti bez straha. Postoje različite vrste komunikacija: ona koja donosi radost i zdravlje i ona koja jača bol, kontrolu. 

Govorimo i slušamo na različite načine. To su riječi koje izgovaramo, govor tijela, suptilne poruke i pokreti, kako sjedimo, stojimo, krećemo se i gestikuliramo, kakav nam je ton glasa, kako smo odjeveni. Govorimo li jednu stvar na verbalnoj razini, a drugu svojim ponašanjem.

Koliko je ljudi, toliko je načina komunikacija i jednak je broj slušanja.

Važna je temeljna komunikacija, a to je osjećaj u utrobi u vezi s onim što se uistinu događa. Kad naučimo vjerovati porukama koje dolaze iz utrobe, više nećemo biti zaslijepljeni, a ni predmet manipulacije.

Moramo naučiti slušati i osjetiti način na koji se istinski komunikacija događa. Naš odgovor je glavni cilj komunikacije jer, kad opazimo reakciju, znat ćemo istinsku namjeru komunikacije.

Ponekad odbacujemo potrebu za kontrolom, dopuštamo ljudima i životu da budu istinski ono što jesu. Hrabri smo i spremni reći „da“ svemu što se događa. Znamo biti u stanju izraziti ono što nam srce želi reći.

U tim situacijama može doći do stvarnog susreta koji nas vodi prema središtu našeg bića. Ne osjećamo se izgubljeno i usamljeno, nema potrebe za kontrolom, osjećaja otuđenosti. Uviđamo da smo se vratili sebi.

Stvaran susret može biti spontan, dogoditi se u trenu između dvoje ljudi, osobe i neba, stijene, ptice, pjesme. Ne možemo zahtijevati da se taj susret dogodi, ali možemo naučiti dopustiti mu da se dogodi.

Kako učimo odbaciti kontrolu, pripremamo se za stvarni susret i prelazimo na novu razinu komunikacije. Tijekom takva susreta jednostavno smo s drugom osobom, prihvaćamo je i posve smo dostupni svemu što se događa, iz trenutka u trenutak.

U tom trenutku život se otvara i spremni smo otkriti koliko je svatko od nas veličanstven.