Razmotrimo usamljena muškarca koji krade krzno koje predstavlja ego ženine psihe. Zdravlje ega često je određeno time kako određujemo granice u vanskome svijetu, koliko je snažno oblikovan naš identitet, do koje mjere razlikujemo prošlost, sadašnjost i budućnost, te kako se naše viđenje poklapa s dogovornom stvarnošću.

Motiv da se ego i duša nadmeću u nadzoru životne sile vječan je motiv ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti često vode na početku života; često nam skuha nešto što uistinu dobro miriše. Ego je vrlo snažan tjekom tog razdoblja.

No, u nekom trenutku, ponekad nakon dvadesete, tridesete, najčešće nakon četrdesete, premda neke žene nisu spremne ni nakon pedesete, šezdesete ili sedamdesete, napokon dopuštamo duši da preuzme vodstvo. Moć se premješta s drangulija na duševnost. Pa premda duša ne preuzima vodstvo tako da ubije ego, ego je svrgnut i dobiva druga zaduženja u psihi, a ona se svode na to da služi pitanjima duše.

Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki divlji nagon koji želi da nam duša upravlja životom, jer ego ne razumije sve. Njegovo prodiranje u tajne života i duha je ograničeno. Obično se prestraši.

Loša mu je navika da svu numinoznost svodi na „to je samo“. Ego zahtijeva razvidne činjenice. Dokazi vezani za osjećaj ili tajanstvenost kod ega ne nailaze često na dobrodošlicu. Zato je ego usamljen.

Vrlo je ograničen u svojim konstruktima: ne može potpuno sudjelovati u tajanstvenim procesima duše i psihe. Pa ipak, usamljeni muškarac čezne za dušom, kao kroz maglu prepoznaje duševne i divlje stvari kada su blizu.

Na početku našega života, ego znatiželjno pristupa duševnom svijetu, ali najčešće ga zanima traženje vlastitih apetita. Ego se izvorno rađa kao potencijal, a oblikuje ga, razvija i ispunjava idejama, vrijednostima i dužnostima svijet oko nas: naši roditelji, učitelji, naša kultura. A tako i treba biti, jer on postaje naš pratilac, naš oklop i naš izviđač u vanjskom svijetu.

Međutim, ako se divlja priroda ne može probiti kroz ego, pa mu pridodati boje, soka i instinktivne reakcije, onda duša neće, ne može biti zadovoljna tom nepotpunošću svojega rada, bez obzira na to što je kultura možda zadovoljna onime što je stvoreno u egu.

Usamljeni muškarac u priči pokušava sudjelovati u životu duše. No, kao i ego, on nije baš sazdan za to, pa pokušava na silu zgrabiti dušu, umjesto da razvije neki odnos s njom. Zašto ego krade tuljanovo krzno? Kao i sva druga usamljena i gladna bića, sviđa mu se svjetlo. On vidi svjetlo i mogućnost približavanja duši, pa se prišulja i ukrade jednu od njezinih ključnih krinki. Ego si ne može pomći. On je takav kakav jsest. Premda ne može živjeti pod vodom, čezne za vezom s dušom. Ego je sirov u usporedbi s dušom. No osjeća sićušnu i slabo shvaćenu čežnju za prelijepim svjetlom.

I tako, gladno duše, naše vlastito sebstvo ega krade krzno. I kao što treba biti na početku ženske individuacije, duša se prisiljava na vezu s egom. Svjetonva funkcija podložnosti duše egu događa se zato da bismo naučile običaje u svijetu, načine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati, kako živjeti s drugim ljudima, da bismo naučile mehaniku i makinacije kulture, zadržale posao, držale dijete, brinule se o tijelu…sve one stvari koje se tiču vanjskog svijeta.

Izvorna je svrha takva važnoga kontakta u psihi žene, brak tuljanice i usamljenog muškarca, brak u kojem je ona definitivno podložna, stvaranje privremenog aranžmana koji će na kraju proizvesti duhovno dijete koje istodobno može živjeti u svjetovnom i divljem svijetu te prelaziti iz jednoga u drugi. Kad se jednom to dijete rodi, razvije i prođe inicijaciju, ono se ponovno pojavljuje u vanjskom svijetu i veza s dušom je izliječena.

Premda usamljeni muškarac, ego, ne može vjećno dominirati – jednog će se dana morati pokoriti zahtjevima duše do kraja ženina života – život s tuljanicom/duševnom ženom pružio mu je dodir veličine, pa je stoga zadovoljan, obogaćen i smjeran, sve u isti čas…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima