Većinu su ženske depresije, dosade i lutalačka zbunjenost izazvane oštro ograničeni duševnim životom u kojem su inovacija, impuls i stvaranje ili ogranićeni ili zabranjeni.

Ne možemo previdjeti činjenicu da kultura kažnjavanjem i ograničavanjem prirodnih i divljih instinkta kod žena još uvijek otima i onemogućuje njezine talente.

Iz te situacije možemo pobjeći ako negdje postoji kakva podzemna rijeka ili makar izvorčić koji utječe iz nekog duševnog predjela u naš život.

Ali ako žena „daleko od kuće“ preda svoju moć, onda će se prvo pretvoriti u maglu, zatim u izmaglicu, a na kraju u dašak svojega prijašnja divljega sebstva.

Kad se isušimo, takvi obogaljeni pokušavamo hodati i doimati se kao da sve držimo pod nadzorom, kao da je sve u redu i točno kako treba biti. Bilo da nam nedostaje duševno krzno, ili nam ne odgovara krzno koje nam je kultura izradila, zgrčeni smo od pokušaja da se pretvaramo da to nije tako. No, kad to činimo, život nam se smanjuje, a cijena za nas raste.

Kad se žena počne sušiti, sve joj je teže funkcionirati unutar divlje prirode. Ideje, kreativnost, sam život, sve to buja od vlage.

Žene u tom stanju često sanjaju snove o mračnome muškarcu: nasilnici, uhode ili silovatelji. To su snovi žena koje se isušuju, koje ne obraćaju pozornost na instinktivnu stranu svojega života, koje se potkradaju i koje same sebi uskraćuju kreativnu funkciju. One ništa ne poduzimaju da bi si pomogle ili čak svesrdno rade na tome da prečuju poziv koji stiže s mora.

Tijekom godina svoje prakse vidjela sam mnoge žene u tom isušenom stanju. Neke od njih imale su tek blagi oblik toga, druge su jače patile. Uz to sam od tih žena čula mnoge snove o ranjenim životinjama, a učestalost tih snova u posljenjih deset godinama dramatično raste (kod žena i kod muškaraca). Teško je previdjeti da se porast učestalosti takvih snova poklapa s razaranjem divlje prirode u ljudima, ali i oko njih.

Premda su snovi o ranjenim životinjama komentari uvjeta u kojima je ženina instinktivna psiha i njezin odnos s divljom prirodom, istodobno ti snovi zrcale i duboke rane u kolektivnom nesvjesnom vezne za gubitak instinktivna života.

Ako kultura iz bilo kojeg razloga ženama brani cjelovit i zdrav život, one će sanjati snove o ranjeim životinjama. Premda psiha redovito poduzima sve moguće napore da se  pročisti i osnaži, svaki trag bićevanja „izvana“ bilježi se na nesvjesnom „iznutra“. Sanjačica tako ne osjeća samo učinak toga što je sama izgubila vezu s Divljom ženom, nego i toga što je i svijet izgubio vezu s dubokom prirodom.

Kojiput, dakle, nije samo žena ta koja se isušuje. Ponekad se suše i pucaju suštinski oblici njezine mikro-okoline – obitelji ili radnoga mjesta, ili šire kulture, a to utječe na nju i tišti je. Da bi mogla pridonijeti poboljšanju tih uvjeta, mora se vratiti u vlastitu kožu, vlastitom instinktivnom razumu i svojoj kući.

Teško je prepoznati situaciju u kojoj se nalazimo sve dok ne postanemo kao tuljanica u njezinoj muci: gubimo se, šepamo, gubimo sapu, postajemo slijepi.

Stoga je poseban dar neizmjerne vitalnosti psihe što nam se duboko u nesvjesnom nalazi pozivatelj, neka starina koja se izdigne na površinu naše svijesti i bez prestanka zove kako bismo se vratili svojoj pravoj prirodi….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima