Savez suprotnosti između ega i duše proizvodi nešto beskrajno vrijedno, duhovno dijete.

Među oplodnja se događa čak i kad ego grubo prodire u suptilnije aspekete psihe i duše. Paradoksalno je da krađom duševne zaštite i njezine sposobnosti da nestane u vodi kad joj se prohtije, ego sudjeluje u stvaranju djeteta koje će imati dvojno podrijetlo, svijet i dušu, djeteta koje će moći amo – tamo prenositi poruke i darove između njih.

Takvo dijete se može roditi ženi koja je „udana“ za nešto u sebi ili vanjskom svijetu što je tako usamljeno i nerazvijeno, jedno od stalnih čuda psihe. Kad smo u takvom stanju, nešto se događa s nama, nešto što proizvodi osjećajno stanje, sićušni novi život, mali plamen koji raste pod nesavršenim, teškim, pa čak neljudskim uvjetima.

To duhovno dijete ima sposobnost da začuje poziv, da čuje onaj udaljeni glas koji kaže da je vrijeme povratka, vraćanja sebi. Dijete je dio naše srednje prirode koja nas tjera, jer ono čuje upućeni poziv. Ono vraća tuljanovo krzno, duševno krzno svojoj majci. Dijete joj omogućuje da se vrati kući.

Dijete je duhovna sila koja nas tjera da nastvimo naš važan rad, da se odgurnemo, promijenimo svoj život, poboljšamo zajednicu, pridružimo se namjeri da se svijet uravnoteži… a sve to tako da se vratimo kući.

Ako želimo sudjelovati u tim stvarima, valja sklopiti taj teški brak između duše i ega, i donijeti duhovno dijete na svijet. Vraćanje i povratak ciljevi su za majstorstvo.

Bez obzira na okolnosti u kojima se žena nalazila, duhovno dijete, stari tuljan koji se izdiže nad morem da pozove svoju kćer kući, te otvoreno more uvijek su blizu. Uvijek.

U priči o tuljanovom krznu, tuljanica pripovijeda djetetu priče o tome što živi i raste pod morem. Daje mu upute svojim pričama, oblikuje dijete koje se rodilo iz njezina saveza s egom. Ona oblikuje dijete i podučava ga običajima „drugog“.

Duša svoje dijete psihe priprema za nešto važno….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima