Najuobičajeniji učinak onečišćenja u ženinu kreativnu životu jest gubitak vitalnosti. On onemogućuje žensku sposobnost stvaranja ili djelovanja „tamo vani“ u svijetu.

Postoje doba u ženinim ciklusima zdravoga kreativnoga života, kad rijeka kreativnosti privremeno nestane pod zemljom, ali se ipak nešto u to vrijeme razvija. Tada inkubiramo. To je poprilično drugačiji osjećaj od osjećaja duhovne krize.

U prirodnome ciklusu možda postoji kakav nemir ili nestrpljivost, ali nikada nemamo osjećaj da nam umire divlja duša. Znamo razliku jer procjenjujemo naša očekivanja: čak i kad nam je kreativna energija vezana za dugu inkubaciju, ipak se radujemo ishodu, osjećamo kako u nama pucketa i izvire taj novi život koji se rađa i bruji u nama.

No, kad kretaivni život odumire jer se ne brinemo za zdravlje rijeke, onda je to potpuno druga stvar. Tada se osjećamo upravo kao ta rijeka koja umire, osjećamo gubitak energije, umor. Ništa ne prilazi, ne uzburkava, ne podiže lišće, ne hladi, ne grije. Gasnemo, usporavamo se u negativnom smislu, zatrovani onečišćenjem, ili uzmicanjem i stagnacijom svih naših bogatstava. Sve nam se čini umrljanim, mutnim i otrovnim.

Zamuljanost ženine kerativne prodire kroz svih pet faza stvaranja: nadahnuće, koncentraciju, organizaciju, provedbu i održavanje.

Žene koje su izgubile jednu ili više tih faza navode da se „ne mogu dosjetiti“ ničega što bi im bilo novo, korisno ili dojmljivo. Lako ih „smetu“ ljubavne veze, previše posla, previše igre, umor ili strah od neuspjeha.

Ponekad žena posrne preko vlastite introvertiranosti, pa bi najradije željom prizvala stvari u život: možda misli da je dovoljno promišljati neku ideju i da nema potrebe za vanjskom manifestacijom. Osim što se ipak osjeća zarobljenom i nedovršenom. Sve su to pokazatelji onečišćenja u rijeci. Proizvodi se nešto što nije život, nego nešto što sprječava život.

Kojiput je napadaju oni oko nje ili glasovi koji kukaju u njezinoj glavi: „Tvoj rad nije dovoljno pravilan, nije dovoljno dobar, nije dovoljno ovo ili ono. Previše je grandiozan, previše nevažan, predugo traje, prejednostavan je, pretežak“. To je kao ulijevanje kadmija u rijeku.

Izgovori su drugi oblik onečišćenja. Od raznih umjetnica već sam čula sve izgovore koji su smišljeni otkad se Zemljina kora ohladila. „Joj, prihatit ću se toga uskoro.“ U međuvremenu je drži ona nacerena depresija.

„Prihvatit ću se ja već toga, nemam novca, ne mogu naći vrijeme, ne mogu započeti dok nemam one najfinije i najskuplje instrumente ili iskustva, jednostavno mi sad nije do toga, atmosfera mi još nije prava. Samo mi treba još barem jedan dan da to dovršim, samo, samo, samo…“

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima