Ljubav, Povezivanje, Svijet, Život

EGO – USAMLJENI MUŠKARAC

Motiv da se ego i duša nadmeću u nadzoru životne sile vječan je motiv ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti često vode na početku života; često nam skuha nešto što uistinu dobro miriše. Ego je vrlo snažan tjekom tog razdoblja.

Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki divlji nagon koji želi da nam duša upravlja životom, jer ego ne razumije sve. Njegovo prodiranje u tajne života i duha je ograničeno. Obično se prestraši.

Vrlo je ograničen u svojim konstruktima: ne može potpuno sudjelovati u tajanstvenim procesima duše i psihe. Pa ipak, usamljeni muškarac čezne za dušom, kao kroz maglu prepoznaje duševne i divlje stvari kada su blizu.

Međutim, ako se divlja priroda ne može probiti kroz ego, pa mu pridodati boje, soka i instinktivne reakcije, onda duša neće, ne može biti zadovoljna tom nepotpunošću svojega rada, bez obzira na to što je kultura možda zadovoljna onime što je stvoreno u egu.

I tako, gladno duše, naše vlastito sebstvo ega krade krzno. I kao što treba biti na početku ženske individuacije, duša se prisiljava na vezu s egom. Svjetonva funkcija podložnosti duše egu događa se zato da bismo naučile običaje u svijetu, načine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati, kako živjeti s drugim ljudima, da bismo naučile mehaniku i makinacije kulture, zadržale posao, držale dijete, brinule se o tijelu…sve one stvari koje se tiču vanjskog svijeta.

Premda usamljeni muškarac, ego, ne može vjećno dominirati – jednog će se dana morati pokoriti zahtjevima duše do kraja ženina života – život s tuljanicom/duševnom ženom pružio mu je dodir veličine, pa je stoga zadovoljan, obogaćen i smjeran, sve u isti čas…