Kad se žene ograniči na ona raspoloženja, geste i obrise koji se slažu s jednim idealom ljepote i ponašanja, onda su zarobljene i dušom i tijelom, pa više nisu slobodne.

U instinktivnoj psihi tijelo se smatra senzorom, mrežom za obavješćivanje, glasnikom koji posjeduje splet komunikacijskih sustava – kardiovaskularni, respiratorni, kosturni, autonomni kao i osjećajni i intuitivni. U zamišljajnom svijetu, tijelo je snažan nosilac, duh koji živi u nama, molitva života samo za sebe. U bajkama ga se prikazuje čarobnim predmetima koji imaju nadljudske značajke i sposobnosti, te se smatra da ima dva para ušiju, jedan za slušanje svjetovnih stvari, drugi za slušanje duše; dva para očiju, jedan usmjeren na uobičajen pogled, drugi za dalekovidnost; dvije vrste snage, snaga mišića i nepobjedivu snagu duše.

U sustavu tjelesnoga rada kao što su Feldenkraisova metoda, Ayurveda i drugi, smatra se da tijelo ima šest, a ne pet osjetila. Tijelo se koristi kožom, vezivnim tkivom i mesom kako bi zabilježilo što se oko njega događa. Kao i Rozetski kamen, za one koji ga znaju čitati, tijelo je živući zapis danih života, oduzetih života, očekivanih života, izliječenih života. Cijeni se zbog svoje istančane sposobnosti da zabilježi izravnu reakciju, da duboko osjeća i da osjeti unaprijed.

Tijelo je višejezično biće. Ono govori svojom bojom i temperaturom, naletom prepoznavanja, žarom ljubavi, pepelom boli, toplinom uzbuđenja, hladnoćom neuvjerenosti. Govori srcem koje skače, duhom koji pada, ponorom u središtu, porastom nade.

Tijelo se sjeća, kosti se sjećaju, zglobovi se sjećaju, čak se i mali prst sjeća. Sjećanje je zabilježeno u slikama i osjećajima unutar samih stanica. Kao i spužva ispunjena vodom, gdje god pritisnemo, izažmemo, čak lagano dotaknemo, sjećanja iz tijela izlaze u potocima.

Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo što manje od veličanstvenosti znači natjerati tijelo da živi bez pravog duha, pravog oblika, bez svojega prava na ushit. Smatrati nekoga ružnim ili neprihvatljivim, jer ljepota te osobe nije uključena u trenutačnu modu, nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio divlje prirode.

Žene razumno odbacuju psihičke i fizičke standarde koji vrijeđaju duh i prekidaju vezu s divljom dušom. Jasno je da instinktivna priroda žena cijeni tijelo i duh mnogo više zbog sposobnosti da budu vitalni, primljivi i izdržljivi, nego zbog ikakva dijela pojavnosti. To ne znači da valja odbaciti sve i sva što se smatra lijepim u bilo kojemu segmentu kulture, nego da treba ocrtati širu kružnicu  koja će obuhvatiti sve oblike ljepote, oblika i funkcije.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima