Ako i kada bijes ponovno postane brana kreativnoj misli i djelovanju, onda ga valja ublažiti ili promijeniti. Koji put za one koji su proveli znatno vrijeme izlazeći na kraj s traumom, bilo da je izazvana nečijom okrutnosti, ohološću, neznanjem ili čak sudbinom, dođe vrijeme da oproste kako bi mogli pustiti psihu da se vrati u normalno stanje smirenosti i mira.

Kad žena teško otpušta svoju ljutnju ili bijes, onda je to često zato što se koristi bijesom da bi se osnažila. Premda je to možda ispočetka bilo mudro, sada mora postati oprezna, jer stalan bijes je poput vatre koja spaljuje njezinu primarnu energiju.

Kad ste u tom stanju, onda to nalikuje brzoj vožnji kroz život uz „gas do daske“, kao da pokušavate živjeti uravnoteženim životom, a pritom papučicu ubrzanja držite čvrsto pritisnutu do poda.

Plamen bijesa ne bi trebalo shvatiti kao strastven život. To nije život u svojem najboljem obliku; to je samo obrana koja nam je bila potrebna radi zaštite, ali ju je sada preskupo održavati. Nakon nekog vremena ta vatra postane beskrajno vruća, onečišćuje naše ideje crnim dimom te zastire druge načine gledanja i shvaćanja.

Neću vam reći da možete sav bijes pročistiti danas ili sljedeći tjedan i da će zauvijek nestati. Tjeskoba i muke prošlih vremena pojavljuju se u psihi na cikličkoj osnovi.

Premda duboko čišćenje uklanja veći dio prastare boli i bijesa, nikad se ne mogu do kraja ukloniti njihovi ostaci. Međutim, trebao bi preostati samo fini pepeo, a ne proždrljiva vatra.

Čišćenje preostaloga bijesa mora se pretvoriti u povremeni higijenski ritual, ritual koji nas opušta, jer kad nosimo stari bijes dulje nego što je korisno, onda nosimo stalnu, iako nesvjesnu napetost.

Ponekad se ljudi zbune i misle da zadržavanje preživljena bijesa znači gunđati, bjesniti, raditi ispade, bacati i rušiti stvari oko sebe. U većini slučajeva to se ne događa.

Obično to znači da ste čitavo vrijeme  umorni, da imate debeli sloj ciničnosti, da uništavate nadu, nježnost, obećanje. To znači da se bojite kako ćete izgubiti prije nego otvorite usta.

To znači da u sebi dosežete žarište, vidjelo se to izvana ili ne. To znači mučne, duboko ukopane tišine. To znači da se osjećate bespomoćno. No, postoji i izlaz, putem oprosta.

„Oh, jao, oprost?“, kažete vi. Bilo što samo to ne! Ali duboko u sebi znate da će jednoga dana u nekom trenutku doći do toga. Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja  dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.

Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično i štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom.

Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto „Ne znam hoću li ikad moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li“, to je bliže normi.

No, 60 posto oprosta i 40 posto „Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome“, potpuno je u redu.

Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju.

Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.

Neki ljudi zbog svojega prirođenog temperamenta mogu lakše oprostiti od drugih. Nekima to dođe kao prirodni dar, a neki to moraju usvojiti kao vještinu.

Čini se da vitalnost i osjećajnost utječu na našu sposobnost da nešto jednostavno pustimo. Visoka vitalnost i visoka osjećajnost ne dopuštaju nam uvijek da nepravde jednostavno pustimo.

Ako ne opraštate lako, ne znači da ste loši. A ne znači ni da ste svetica ako oprostite. Svakome njegovo i u pravom trenutku.

Međutim, kako bismo uistinu mogli ozdraviti, moramo izreći svoju istinu, i to ne samo žaljenje i bol, nego i koja je šteta nastala, koja ljutnja, koje gađenje i, osim toga, kakva se želja za samokažnjavanjem ili osvetom rodila.

Stara vidarica psihe razumije ljudsku prirodu sa svim njezinim slabostima i dijeli oprost na temelju izgovaranja gole istine. Ne samo da nam daje još jednu priliku, nego najčešće daje mnogo prilika…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima