Većina ženskih tajni vrti se oko kršenja nekog društvenog ili moralnog kodeksa kulture, vjere ili osobnoga vrijednosnog sustava. Neka od tih djela, događaja i odluka, osobito ona koja se odnose na ženinu slobodu u nekom ili svim područjima njezina života, kultura često smatra sramotnima za žene, ali ne i za muškarce.

Problem tajnih priča okruženih sramom jest taj da one odvajaju ženu od njezine instinktivne prirode, koja je uglavnom radosna i slobodna. Kad u psihi postoji neka mračna tajna, žena joj ne može doći ni blizu i zapravo se osigurava protiv kontakta s bilo čime što će je na to podsjetiti ili dovesti njezinu već ionako kroničnu bol do neke još intenzivnije razine.

Taj obrambeni manevar je uobičajen, pa, kao i posljedice traume, potajno utječe na odluke koje će žena donijeti u vanjskome svijetu: kojim filmovima, knjigama ili događajima se hoće ili neće baviti, čemu se hoće ili neće smijati, kojim interesima će se posvetiti. U tom se smislu događa zarobljavanje divlje prirode koja bi trebala biti slobodna da čini, bude i istražuje što god želi.

Kad postoji kakva sramotna tajna, onda uvijek postoji mrtva zona u psihi žene, mjesto koje ne osjeća i ne reagira pravilno na daljnje životne emotivne događaje, bilo njezine, bilo tuđe. Mrtva zona je pod velikom zaštitom. To je mjesto nebrojenih vrata i zidova. Međutim, nema načina da prevarimo Divlju ženu. Budući da psiha ima snažnu moć nadomještvanja, tajna će ionako pronaći izlaz, ako ne putem stvarnih riječi, a ono u obliku nagle melankolije, povremena i tajanstvena bijesa, raznim vrstama tjelesnih tikova, grčeva ili boli.

Tajna uvijek nalazi izlaz, ako ne izravnim riječima, onda somatski i to najčešće tako da je se ne može izravno rješavati i pomagati joj. Pa što onda žena čini kad otkrije da tajna izlazi? Juri za njom uz veliku potrošnju energije. Tuče je, umata i zakapa natrag u mrtvu zonu. Žena koja u sebi nosi tajnu iscrpljena je žena.

Tajne, kao i bajke i snovi, prate one iste energetske obrasce i strukture koje nalazimo u drami. No, umjesto da prate junačku strukturu, one slijede tragičnu. Junačka drama započinje junakinjom na putovanju. Koji put junakinja nije psihički budna, ili je previše slatka i ne primjećuje opasnost ili je doživjela zlostavljanje, pa čini očajničke korake zarobljena stvorenja. Bez obzira na to kako krene, junakinja na kraju pada u šake nečemu ili nekome što ili tko je stavlja na gadnu kušnju. Zatim se s pomoću svoje domišljatosti, i jer ima ljude kojima je do nje stalo, oslobađa i izađe snažnija iz svega toga.

U tragediji junakinju zgrabe, prisile ili otjeraju ravno u pakao te je konačno savlada činjenica da nitko ne čuje njezine krikove ili da zanemaruju njezine molitve. Ona gubi nadu, gubi dodir s dragocjenošću svojega života i malaksa. Umjesto da uživa u pobjedi nad nedaćama ili u mudrosti svojih odluka i svojoj izdržljivosti, biva ponižena i umrtvljena. Tajne koje žene čuvaju gotovo su uvijek junačke drame pretvorene u tragedije koje ničemu ne služe.

Postoje i dobre vijesti. Način na koji ćemo tragičnu dramu pretvoriti u junačku sastoji se u tome da otvorimo tajnu, kažemo nekome o njoj, napišemo drugi kraj, istražimo svoju ulogu u njoj i svoje atribute dok smo je trpjeli. Takvo učenje sastavljeno je od jednakog omjera boli i mudrosti. Preživljavanje toga predstavlja pobjedu dubokog i divljeg duha.

Ženama govore da su određeni događaji, odluke i okolnosti u njihovu životu, obično one povezane sa seksom, ljubavi, novcem, nasiljem ili drugim poteškoćama koje haraju čovječanstvom, krajnje sramotne prirode i stoga ne pružaju nikakvu mogućnost odrješenja. To nije točno.

Svatko će donijeti kakvu lošu odluku riječju ili djelom prije nego što postane pametniji i shvati kake posljedice to nosi sa sobom. Ništa na ovome svijetu ili u svemiru nije neoprostivo. Ništa što čovjek može učiniti, čini ili bi mogao učiniti nije neoprostivo. Baš ništa.

Sebstvo nije neka kaznena sila koja juri naokolo i kažnjava žene, muškarce  djecu. Sebstvo je divlji Bog koji razumije prirodu svih stvorenja. Često nam je teško „pravilno postupiti“, osobito kad nam oduzmu temeljne instinkte, uključujući intuiciju. Tada je teško razmišljati o ishodu unaprijed, umjesto tek gotova čina. Divlja duša posjeduje duboku sućutnu stranu koja računa i s tom činjenicom.

U arhetipu tajne, na dio ženine psihe pada neka čarolija poput kakve crne mreže, pa ona vjeruje da se tajna nikada ne smije otkriti, štoviše, ona mora vjerovati da će je, ako ipak otkriju tajnu, sav pošten svijet trajno prezirati. Zbog te dodatne prijetnje, zajedno s tajnom samom, žena ne nosi samo taj jedan teret nego dva.

Takvim se prijetećim čarolijama bave samo osobe koje borave u nekom malom, crnom prostoru svojega srca. Među osobama koje posjeduju toplinu i ljubav prema čovječnosti, događa se upravo suprotno. Takve bi osobe pomogle  pri izvlačenju tajne jer znaju da od nje nastaje rana koja neće zacijeliti sve dok toj stvari ne posvetimo razgovor i savjet.

Ako žena želi zadržati svoje instinkte i slobodno se kretati u svojoj psihi, onda može otkriti svoju tajnu jednom čovjeku od povjerenja te ih zatim izgovarati koliko god je potrebno. Obično ne dezinficiraju ranu samo jedanput, pa onda zaborave na nju, već je treba njegovati i ispirati nekoliko puta prije nego što zacijeli.

Kad se napokon tajna razotkrije, duši je potrebno da i govornik i slušatelj pokažu snažnu reakciju. Govornik se mora potruditi da ne umanji značenje te stvari. Veliki je blagoslov ako je slušatelj osoba koja može slušati punim srcem i cviliti, drhtati i osjetiti ubod boli u vlastitom srcu a ne srušiti se. Liječenje od tajne djelomice se sastoji od taga da je ispričamo tako da drugi budu ganuti. Tako se žena počne oporavljati od srama jer prima onu pomoć i njegu koja joj je nedostajala tijekom prvotne traume.

Dakle, pogledajte što vidite i ispričajte to nekome. Nikada nije prekasno. Ako smatrate da to ne možete naglas reći, napišite im. Odaberite osobu za koju instinktivno osjećate da je pouzdana. Ako vam je to draže, potražite psihoterapeuta koji zna kako izaći na kraj s tajnama. To će biti osoba koja ima milosti, koja ne trubi stalno o dobru i zlu, koja shvaća razliku između krivnje i kajanja i koja poznaje prirodu tugovanja i uskrisivanja duha.

Godinama su sve klasične psihologije pogrešno mislile da je žalovanje proces koji obavite jednokratno, po mogućnosti tijekom jedne godine, i da je time stvar završena. No, sad znamo što ljudi već stoljećima instinktivno znaju: da kod određenih ozljeda, šteta i posramljenosti žalovanje nikad nije gotovo, pri čemu je žalovanje zbog gubitka djeteta zbog smrt ili napuštanja jedno od najtrajnijih, ako ne i najtrajnije.

Ljudi se oporavljaju od najveće duševne tuge u prvih godinu-dvije nakon tragedije, ovisno o sustavu potpore koju čovjek prima i slično. Međutim, nakon toga osoba i dalje doživljava razdoblja aktivnog žalovanja. Premda se ta stanja sve više prorjeđuju i kraće traju, jakost žalovanja slična je ili jednaka onoj razdirujućoj boli kakvu je osoba osjetila prvi put.

Taj podatak nam pomaže da shvatimo normalnost dugotrajne tuge. Ako se tajna i ne otkrije, žalovanje se nastavlja do kraja života. Čuvanje tajni suprotno je prirodnoj samo zacjeljujućoj higijeni psihe i duha. To je samo razlog više da otkrijemo tajne koje čuvamo. Otkrivanje i žalovanje uskrisuju nas iz mrtve zone. To nam omogućuje da napustimo mrtvački kult tajni. Možemo žalovati, i to snažno žalovati, pa iz toga izaći umrljani suzama, a ne stidom. Možemo izaći iz toga produbljeni, potpuno priznati i ispunjeni novim životom.

Divlja žena će nas grliti dok žalujemo. Ona je instinktivno Sebstvo. Ona zna kako podnijeti naše vrištanje, naše jauke, našu želju za smrću bez umiranja. Ona će najbolje lijekove staviti na najgora mjesta. Ona će nam šaptati i mrmljati u uho. Ona će osjetiti bol zbog naše boli. Ona će to podnijeti. Ona neće pobjeći. Premda će biti ožiljaka, i to mnogih, valja upamtiti da je ožiljak u svojoj otpornosti i sposobnosti da podnese pritisak jači od kože….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima