Mnogi od nas žele znati svoju životnu svrhu.

Vjerujemo da je riječ o nečemu što moramo napraviti.

Vjerujemo da bismo ravnotežu, sklad i ispunjenje pronašli samo kad bismo mogli dokučiti što bismo to trebali raditi, koji je naš osobit poziv ili u čemu smo nadareni. Vjerujemo da će nam otkriće vlastite svrhe donijeti spokojstvo.

To je pogrešna ideja koju smo usvojili tijekom djetinjstva kao dio starih sustava uvjerenja. Temeljni uzrok te pogrešne ideje posve je jednostavan.

Budući da nas roditelji nisu bezuvjetno voljeli onakve kakvi smo bili, počeli smo razmišljati o tome što moramo „napraviti“ kako bismo zavrijedili njihovu bezuvjetnu ljubav.

Budući da nas kao djecu nisu bezuvjetno voljeli, u našoj se nutrini pojavila nelagoda zbog vlastite osobnosti. To je pokrenulo čitav niz događaja u kojima smo počeli tražiti ono što bi nam moglo ponovno dati unutarnji mir. Zato što nas nisu prihvaćali onakvima kakvi smo bili, okrenuli smo leđa svojoj izvornoj Prisutnosti i krenuli u potragu za osobnošću kakva smo trebali biti. Tako smo se prepustili beskonačnim „djelovanjima“, koja su se pretvorila u naš život odrasle osobe. Uspjesima ili neuspjesima smo pokušali dokazati da smo zavrijedili živjeti. Iako smo već bili živi, krenuli smo u potragu za vlastitom svrhom kako bismo mogli biti vrijedni što smo živi.

No, zapravo smo pokušavali postati vrijedni ljubavi. Posljedice takvog djelovanja su neravnoteža, zbunjenost, odvojenost, neimaština te sve ono što se temelji na strahu, bijesu i tuzi, kao i otrovna potraga za značenjem i svrhom u svemu što „činimo“. Budući da u vlastitom Postojanju i Unutarnjoj prisutnosti nismo vidjeli nikakvu važnost, tu smo važnost pokušavali pronaći u vanjskom „djelovanju“. Štoviše, veliku smo važnost pridavali svim „stvarima“ s kojima smo radili. Vjerujući da djelovanje i stvari s kojima nešto radimo mogu biti izvor oslobođenja, nenamjerno smo se njima poslužili za izgradnju zida između sebe i stvarnosti. Time smo samo produbili prividnu provaliju između vlastitog osjećaja cjelovitosti i sebe. Ta je provalija izvor svakog našeg straha, bijesa i tuge. Napravili smo je zato što nam nitko nije mogao pokazati kako prepoznati i poštovati vrijednost vlastite Unutarnje prisutnosti.

Proces prisutnosti pomaže da se oslobodimo beskonačnog i nesvjesnog niza djelovanja i upućuje nas da zastanemo. Da zastanemo i udahnemo, pogledamo oko sebe i osjećamo. Da zastanemo i obratimo pažnju, da prestanemo reagirati.

Samo na trenutak zastanite i udahnite.

Već jesmo sve ono što možemo biti.

Savršeni smo takvi kakvi jesmo. Ne trebamo ništa raditi,

nego samo biti prisutni u ovom trenutku, ovdje i sada.

Michael Brown, Proces prisutnosti