Mudraci nam govore:

“Osjećaji koje nosite samo su odgovori na odvojenost. Do nje je došlo kad ste osudili dijelove sebe kao one koje ne volite i potisnuli ih.  Zbog toga se teško oslobađate ograničenja  iz prošlosti. Odvojenost ne možete okončati osuđivanjem, žaljenjem ili poricanjem. A glavni uzrok odvojenosti je krivnja.

Krivnja je s nama od početka vremena. Ona je jedna od energija dovedenih iz praznine.

Krivnja nema svijest i inteligenciju, ali je ušla u esenciju Božice Majke i počela joj crpiti životnu energiju. Omotala se oko Nje poput tamnog omotača i Božanska esencija izgubila je svoje svjetlo. Zbog toga što je krivnja oblik svijesti, Majka je počela zaboravljati da je dio Izvora.

Otac je vidio Majčino stanje, ali nije znao kako da je iscijeli. Naposljetku je krivnja obuhvatila i njega i počela utjecati na čitavu Kreaciju. Majka je vjerovala da mora bezuvjetno voljeti. Bezuvjetna ljubav je značila da Ona mora uzeti sve u Sebe i voljeti to. Postoje stvari koje ne treba uzimati u sebe kao dio Sebsvta. Jedna od njih je krivnja.

Kad je Majka shvatila da je preuzela krivnju, počela se osjećati nedostojno i tada je rođen sram. Sram je sastavni dio krivnje i najgušća od svih emocija.

Univerzum nije savršen i čini greške. On se neprestano usavršava i zbog toga je taj proces savršen. Bez krivnje, greške su jednostavni alati za učenje o usavršavanju sebstva. S krivnjom, greške postaju grijesi, nešto čega se treba bojati i sramiti. Ako se preuzme dovoljno krivnje, ona može usporiti razvoj dok bol ne postane neizdrživa. To je točka u kojoj odvojenost doseže svoj maksimum.

Na Zemlji se to upravo događa i vrijeme je da se krivnja otpusti, da se ide iznad nje i krene se dalje. Da bi se to postiglo,  potrebno je razumijevanje krivnje.

Glavna karakteristika krivnje je ne-prihvaćanje ili krivljenje sebstva, a to je nedostatak ljubavi. Neprihvaćanje rađa osuđivanje i poricanje. Krivnja je počela osuđivati neke dijelove Stvoritelja da manje zaslužuju ljubav i svjetlo od drugih. Počela je suditi koji dijelovi Stvoritelja mogu ostati, a koji se trebaju odbaciti. S obzirom na to da smo svi dio Stvoritelja i stvoreni smo na njegovu sliku i priliku, krivnja se hranila našom duševnom energijom. Rezultat je bio sve veće poricanje naših dijelova.

Sve se pogoršalo stvaranjem individualnih duša. Krivnja ih je osudila kao nedostojne i počele su vjerovati da ne mogu primiti Stvoriteljevo svjetlo i ljubav. Jedan dio njih sjeća se postojanja prije dolaska krivnje i većinu iskustva provode u nastojanju da se vrate u stanje nevinosti.

To se nastavilo kad su se duše počele inkarnirati u fizička tijela. Započele su u toplom i sigurnom prostoru punom ljubavi. Nakon toga su bile izbačene u hladan osuđujući svijet, bespomoćne u obrani od krivnje koju su im usadili autoriteti iz djetinjstva…”

Odlomak iz knjige “Božanski dar”