Duše oslobođene iz tijela, nakon fizičke smrt, brzo nauče kako da pažljivo promatraju i kontroliraju svoje misli, jer sve što pomisle to stvore i iskuse.

Jednako je tako i s dušama koje borave u tijelu, osim što rezultati obično nisu tako trenutni. Zbog „vremenskog“ razmaka između misli i ostvarenja – nekad to mogu biti dani, tjedni, mjeseci ili čak godine – stvara se iluzija da se stvari događaju vama, a ne zbog vas.  To je iluzija zbog koje zaboravljate da ste vi uzrok stvari.

To zaboravljanje „ugrađeno je u sistem“. To je dio procesa. Jer, ne možeš stvoriti to Tko Si dok ne zaboraviš Tko Si. Tako je iluzija koja uzrokuje zaborav, namjerno stvoreni učinak.

Kad napustiš tijelo bit će ti, stoga, veliko iznenađenje vidjeti trenutnu i očiglednu vezu između tvojih misli i tvojih ostvarenja. Isprva će to biti šokantno iznenađenje, a zatim ugodno, kad počneš shvaćati da si ti u uzroku stvaranja svojega iskustva, a ne u njegovu rezultatu.

Zašto postoji takva odgoda između misli i ostvarenja prije nego što umremo, a uopće je nema nakon što umremo?

Zato što djelujemo unutar iluzije vremena. Nema odgode djelovanja između misli i ostvarenja izvan tijela, jer se nalaziš izvan parametra vremena.

Vrijeme ne postoji na način kako vi to shvaćate. Fenomen „vremena“ je zapravo djelovanje perspektive.

Zašto ono postoji dok smo u tijelu?

Vi ste to prouzročili krećući se i prihvaćajući svoju sadašnju perspektivu. Vi se tom perspektivom koristite kao sredstvom kojim možete potpunije istražiti i ispitati svoje iskustva, razbijajući ih na pojedine djeliće, umjesto da budu jedinstveni događaj.

Život je jedan jedinstveni događaj koji se događa u svemiru baš sada. On se cijeli događa. Svagdje.

Ne postoji „vrijeme“ osim sada. Ne postoji „mjesto“ osim ovdje.

Ovdje i sada je Sve Što Postoji.

Ipak, vi odabirete da veličanstvenost toga ovdje i sada iskusite u svakom detalju, i da svoje Božansko Ja iskusite ovdje i sada kao tvorca sadašnjosti. Postojala su samo dva načina – dva polja iskustva – u kojima ste to mogli učiniti. Vrijeme i prostor.

Ta je misao bila tako veličanstvena da ste doslovce eksplodirali od oduševljenja!

U toj eksploziji oduševljenja stvoren je prostor između dijelova vas, i vrijeme koje je potrebno da bi se stiglo od jednog do drugog djela vas.

Na taj način vi ste naprosto rastrgali svoje ja na dijelove kako biste sagledali dijelove. Može se reći da ste bili tako sretni da ste se „raspali na komadiće.“

Sve od tada prikupljate te komadiće.

U tome se i sastoji cijeli moj život! Samo sastavljam komadiće pokušavajući shvatiti ima li sve to nekakvog smisla.

A kroz sredstvo nazvano vrijeme uspijevao si odvojiti komadiće, podijeliti nedjeljivo, kako bi ga potpunije sagledao i doživio, dok ga stvaraš.

Čak i kad promatraš neki čvrst predmet kroz mikroskop, i vidiš da uopće nije čvrst nego se sastoji od milijuna različitih efekata – različitih stvari koje se sve događaju istovremeno, stvarajući tako širi efekt – jednako tako upotrebljavaš vrijeme kao mikroskop svoje duše.

Život je niz sićušnih, nevjerojatno brzih gibanja. Ta gibanja uopće ne utječu na nepomičnost i Postojanje Svega Što Jest. Ali, pokret je taj koji stvara nepomičnost, baš pred tvojim očima.

S ove udaljenosti, ne postoji odvojenost. I ne može postojati jer Sve Što Jest je Sve Što Postoji i ne postoji ništa drugo. Ja sam Nepomični Pokretač.

Iz ograničene perspektive kojom vi promatrate sve što jest, vi sebe vidite kao odvojene i posebne, ne kao jedno nepomično biće, već kao mnogo, mnogo bića koja su stalno u pokretu.

Oba opažanja su točna. Obje stvarnosti su „stvarne“.

Iz makroperspektive ne postoji odvojenost i sve čestice svega izgledaju kao Cjelina.

Ako pogledaš kamen pred svojim nogama on izgleda cjelovit, kompletan i savršen. Ali, čak i u djeliću trenutka u kojem držiš kamen u svojoj svijesti, mnogo toga se zbiva u kamenu – tamo se odvija nevjerojatno kretanje čestica kamena, nevjerojatnom brzinom. A što rade te čestice? One čine kamen onime što jest.

Dok promatraš kamen ne vidiš taj proces. Čak ako si pojmovno i svjestan svega toga, tebi se sve to događa „sada“.

Ipak, da si ti svijest jedne sub molekularne čestice unutar kamena, doživio bi sebe kao nešto što se giba luđačkom brzinom amo – tamo. I da ti je neki glas izvan kamena  rekao „sve se događa istovremeno“, nazvao bi ga lašcem ili šarlatanom.

Ali, iz perspektive nekoga udaljenoga od kamena, ideja da je jedan dio kamena odvojen od bilo kojega drugoga dijela kamena, a uz to se kereće luđačkom brzinom, izgledala bi kao laž. S te udaljenosti se ne vidi ono što se ne može vidjeti iz blizine – da je sve Jedno i da sve gibanje nije ništa pomaknulo.

Cijeli život je stvar prespektive. Ako nastaviš sagledavati tu istinu, počet ćeš shvaćati makro-realnost Boga. I otkrit češ tajnu cijeloga svemira: Cijeli svemir je ista stvar.

Svemir je molekula u Božjem tijelu.

Vi se u svijesti vraćate u makro-realnost kad učinite ono što zovete „umrijeti“. Ta makro-realnost u koju se vraćate samo je mikro-realnost jedne veće makro-realnosti, koja je manji dio još veće makro-realnosti – i tako dalje, i tako dalje, zauvijek i uvijek – u svijetu bez kraja.

Mi smo Bog – „Onaj koji jest“ – stalno u činu stvaranja Samog Sebe, stalno u činu bivanja u tome što smo sada…sve dok to više ne budemo, nego postanemo nešto drugo.

Čak ni kamen neće uvijek biti kamen nego u onome što „izgleda kao uvijek“. Prije nego što je postao kamen, bio je nešto drugo. Fosilizirao se u kamen tjekom procesa koji je trajao stotinama tisuća godina. Jednom je bio nešto, i opet će biti nešto drugo.

Isto je istina i o tebi. Ti nisi uvijek bio to što si sada. Bio si nešto drugo. A danas si to ti koji stojiš u svojoj potpunoj veličanstvenosti, ti zaista jesi…“ponovno nešto drugo“.

Neale Donald Walsch, Razgovori s Bogom – Jedan neobični dijalog, Knjiga 3