Uživati u svijetu ispunjenome mnogim vrstama ljepote životno je veselje na koje sve žene imaju pravo. Podupirati samo jednu vrstu ljepote znači zapravo ne prijmećivati prirodu.

Ne može postojati samo jedna vrsta ptica, jedna vrsta bora, jedna vrsta vuka. Ne može postojati samo jedna vrsta djeteta, jedna vrsta muškaraca ili jedna vrsta žene. Ne može postojati samo jedna vrsta dojki, jedna vrsta struka, jedna vrsta kože.

Kompulzivni i destruktivni poremećaji u prehrani koji izobličuju velićinu tijela stvarni su i tragični, ali za većinu žena to nije norma. Žene su naslijedile tjelesnu građu od svojih rođaka, ako ne onih neposrednih, a ono koju generaciju natrag.

Napadi i osude nasljednih značajki ženskih tijela rađaju generacije i generacije tjeskobnih i neurotičnih žena. Donošenje destruktivnih i isključivih sudova o ženinu nasljeđenu obliku otima joj nekoliko ključnih i vrijednih psihičkih  i duhovnih blaga.

Otima joj ponos koji osjeća prema tipu tijela koji je dobila preko loze svojih predaka. Ako se nauči prezirati to nasljedstvo, odmah prekida vezu svojega ženskog tijela s ostatkom obitelji.

Ako se nauči mrziti svoje tijelo, kako može voljeti tijelo svoje majke koje je jednako građeno kao i njezino? – tijelo svoje bake, a i svojih kćeri? Tako napadati ženu uništava njezino prirodno pravo da se ponosi pripadnošću obitelji i otima joj onaj prirodni stav koji osjeća u tijelu bez obzira na to koje je veličine, visine i oblika. Zapravo, napad na ženska tijela dalekosežni je napad na one koji su joj predhodili, kao i na one koji dolaze nakon nje.

Oštre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih žena na štulama, krupnih žena odjevenih kao da su u koroti, vrlo vitkih žena koje se pokušavaju napuhnuti kao žabe te raznih drugih žena u ilegali. Uništavanje instinktivne pripadnosti koju žena osjeća prema svojem prirodnom tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da temelji svoju vrijednost na tome kao izgleda umjesto na tome kakva je. Zaokuplja je, utječe na sve što čini, planira i predviđa.

U instinktivnom svijetu nezamislivo je da žena na taj način bude zaokupljena izgledom. Napetost vezana uz tijelo oduzima ženi velik dio njezina kreativnog života i pozornost koju bi obratila drugim stvarima.

Poticanje na rezbarenje svojih tijela neobično podsjeća na rezbarenje, paljenje, guljenje slojeva, ogoljivanje kostiju od mesa same zemlje. Gdje god postoji rana na psihi i tijelu žene, tamo postoji odgovarajuća rana na istome mjestu u samoj kuluri i, na posljetku, na samoj prirodi.

U pravoj holističkoj psihologiji svi se svjetovi smatraju međusobno ovisnima, a ne odvojenim jedinkama. Uopće ne iznenađuje da u našoj kulturi postoji tema rasijecanja ženina prirodnoga tijela, da postoji odgovarajući problem rasijecanja krajolika, i nadalje rasijecanje kulture u moderne dijelove.

Premda žena možda ništa ne može učiniti kako bi preko noći zaustavila komadanje naše kulture i zemlje, može prestati komadati vlastito tijelo.

Divlja priroda nikad ne bi podržala mučenje tijela, kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na šibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala „kontrolu“, dokazala karakter, bila ugodnija za oko ili financijski isplativija.

Žena kulturu ne može učiniti svjesnijom tako da kaže: „Promijeni se.“ No, može promijeniti vlastiti pristup sebi i time postići  da se omalovažavajuće projekcije preusmjere. To će učiniti tako da vrati svoje tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da sreća dolazi samo onima koji imaju određenu građu ili godine, da ne čeka i ne odgađa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj pravi život, da ga živi punim jedrima, bez zadrške.

Takvo dinamično samoprihvaćanje i samopouzdanje začinje promjenu u pristupu kulture.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima