Putovanje ove knjige započeli smo zaletom u gustu mračnu šumu. Saznali smo o situaciji u koju smo se doveli, o neizbježnim dokazima da nas i našu djecu čekaju izazovna vremena. Zaboravili smo kako živjeti unutar vlastitih mogućnosti pa su nam životi postali duboko ovisni o pradavnom sunčevu svjetlu (i ostalim ograničenim izvorima) pohranjenom pod zemljom, a iscrpljenje tih izvora je na obzoru. U tom postupku doslovno trošimo Zemlju i ubijamo druga živa bića. 

Od tamo smo pogledali unatrag  i saznali kako je došlo do toga  da stvari postanu takve. Saznali smo o izuzetnoj važnosti priča koje si pričamo; dugu i obično kasnu povijest održivog stila života naših predaka  iz Starijih Kultura – koje najčešće nisu imala takav problem – i relativno nedavni pomak prema Mlađim Kulturama i wetiko gradovima/državama.

Kad nafta presuši neće biti ugodno. Od Sumera na dalje. Svaki put kad je gradu/državi ponestalo goriva, stvari su postale ružne. Ali moguće je preživjeti, izdržati i pregurati do novog života s druge strane, ma kakav bio.

Zapravo, izgledno je da će se pojaviti novi izvori energije koja će nadomjestiti velik dio onoga što dobivamo iz nafte. Izazov, međutim, leži u tome da će nam to možda zapečatiti sudbinu brže nego što bi to postiglo nestajanje nafte, ako se ti izvori energije budu koristili  na način na koji to čine Mlađe Kulture – dakle način koji samo omogućuje daljnje povećanje broja ljudi koji će ratovati međusobno i sa samom prirodom, uništavajući sve više vrsta i oblika života.

Naši izvori energije nisu toliko bitni  koliko naši životni stavovi, koji su uzemljeni u našoj kulturi. To je ono što moramo mijenjati – sad, pod hitno. 

Dobra vijest je da ne moramo izmišljati nove kulture ili načine života. Imamo mnogo toga za naučiti, mnogo toga se sjetiti – običaja naših predaka koji su živjeli održivim stilom života davno prije no što smo se mi rodili. Njihov je način života funkcionirao neovisno o dostupnosti energije, jer je njegova naslijeđena i urođena povezanost sa svim ostalim životom u taj način života usadila nevjerojatnu fleksibilnost. Ta nam je fleksibilnost još uvijek dostupna, čak ju je i moguće prilagoditi našem „modernom“ svijetu. 

Kroz gotovo cijelu povijest većina naših predaka na sav je život i sve stvoreno gledala kao nešto sveto, s poštovanjem. Tek smo u zadnjih nekoliko stotina naraštaja skrenuli s tog puta.

U vlastitim korijenima imate tisuće naraštaja predaka koji su živjeli održivim načinom života, dovoljno održivim da omoguće vaše rođenje. U sebi nosite DNK koja je potekla baš od tih ljudi. 

Zamislite si lanac od 5000 majki koje su kroz tisućljeća dale život našim precima, a na kraju i vama, lanac koji seže unatrag sve do plemenskog života i naprijed sve do vas. 

Njihova sposobnost da poštuju sav život – da osjete prisutnost Boga, božanska inteligencije u svim živim bićima, čak i u navodno neživom svemiru – u vašim je genima naslijeđenim od predaka koliko i nagon za stvaranjem zajednica i suživotom u skladnoj suradnji. 

Ljudi su po prirodi dobri i instinktivno traže božanskost, prestaju funkcionirati ako su odrasli u bolesnoj kulturi koja proizvodi nasilne i oštećene ljude. 

Stotine tisuća godina ljudske povijesti – i današnji „primitivni“ narodi koji još uvijek žive na Zemlji – govore nam da je „standardno prihvaćena predodžba“ o tome da je „čovjek urođeno zao i dominantan“ velika laž, bolest tipična za našu kulturu, i to bolest koja je relativno nedavna u povijesti ljudske rase. Jer baš suprotno, rođeni smo u usađenu spoznaju i divljenje i poštovanje božanskog u svemu stvorenome, a naši prvi i najtemeljniji nagoni su suosjećanje i ljubav. 

Došavši do ovoga trenutka, kad se ogledate oko sebe i promatrate živući svijet koji vibrira životom, životnošću i energijom koju osjećate kako se slijeva  iz stvorenoga u vaše srce, kao ljubav, vi se – u ovom trenutku – povezujete s tim pradavnim načinom života i njegovim svetim pogledom na svijet. 

Iz te povezanosti, tog uzemljenog mjesta u svetom ovdje i sad, dotakli ste snagu života i preobrazili sebe, a time i one oko sebe. Oni će preobraziti one koje oni dotaknu, a kroz snagu polja života mi, zajedno, dotakli smo svakog čovjeka i svako živo biće na planetu.

Kako mijenjate svoj pogled na svijet  – i time počnete činiti mala anonimna djela milosrđa i suosjećanja, te mijenjati svoj način života i potrošnje, prožimati svoje obrede duhovnošću – vaš će se život lako i prirodno promijeniti, donoseći vam novi način življenja kakav nam je neophodan u trenutku kad smo suočeni sa posljednjim satima pradavnog sunčevog svjetla.

Kroz taj jednostavan, praktičan, svakodnevan proces počinjemo spašavati svijet. 

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca