Čitav tvoj napor – bilo od odnosa ili nastojanja da stalno budeš okupiran s mnogim stvarima – samo je bijeg od ideje da si usamljen. U tome se razlikuju meditant i običan čovjek.

Obični čovjek pokušava zaboraviti svoju usamljenost, a meditant se pokušava što bolje upoznati sa svojom samoćom.  Nekada davno on je napuštao svijet, odlazio u pećine, u planine, u šumu, samo da bude sam. Želio je doznati tko je. U gomili je to teško, ima tako puno smetnji. Oni koji su upoznali svoju samoću, upoznali su najveći mogući blagoslov ljudskom biću – jer samo tvoje biće je blagoslovljeno.

Kad se uskladiš sa svojom samoćom, možeš stupiti u odnose; tada će ti tvoji odnosi donijeti ogromnu radost, jer ne proizlaze iz straha. Kad nađeš svoju samoću, možeš stvarati, možeš biti uključen u koliko god želiš stvari, jer to uključivanje neće više biti bijeg od tebe. Tada će to biti tvoj izraz; tada će to biti manifestacija svih tvojih potencijala.

Samo takav čovjek – bilo da živi sam ili u društvu, bilo da je oženjen ili živi nevjenčano, svejedno – samo on je uvijek blažen, smiren, spokojan. Njegov život je ples, pjesma, cvjetanje, miris. Što god čini, unosi u to svoj miomiris.

Ali prvo moraš potpuno upoznati svoju samoću.

Taj bijeg od sebe si naučio od gomile. Zato jer svi bježe, i ti si počeo bježati. Svako dijete je rođeno u gomili i počinje oponašati druge ljude; što drugi rade i ono počinje raditi. Upada u iste nestrene situacije kao i drugi, i počinje misliti da je to život. Ali, potpuno je promašilo život.

I zato nemoj zamijeniti samoću za usamljenost. Usamljenost je zasigurno bolest; samoća je savršeno zdravlje.

Tvoj je prvi i najvažniji korak prema značenju i značaju života da uđeš u samoću. Ona je tvoj hram; tu živi tvoj Bog, i njegov hram ne možeš naći nigdje drugdje.

Kad jednom uđeš u najdublji sloj svog bića, nećeš moći vjerovati svojim očima: u sebi nosiš tako mnogo radosti, tako mnogo blagoslova, tako mnogo ljubavi…bježao si od vlastitog blaga.

Kad upoznaš to blago i njegovu neiscrpnost, možeš krenuti u odnose i stvaranje. Pomoći ćeš ljudima tako da im dijeliš svoju ljubav, a ne da ih iskorištavaš. Dat ćeš ljudima dostojanstvo svojom ljubavlju, a nećeš uništiti njihovo poštovanje. I moći ćeš bez ikakvog napora postati njihovo izvorište iz kojeg će pronalaziti svoja vlastita blaga. Što god stvaraš, što god činiš, širit ćeš svoj mir, svoj spokoj, svoje blagoslove na sve oko sebe.

Ali o ovim osnovnim stvarima te neće podučiti u obitelji, u društvu, na fakultetu. Ljudi i dalje žive u nesreći, i to je uzeto zdravo za gotovo. Svi su nesretni, i zato nema veze što si ti nesretan; ne možeš biti iznimka.

Ali, ja ti kažem: možeš biti iznimka. Samo se još nisi ispravno potrudio.

Prva i najvažnije stvar je da budeš ispunjen ljubavlju prema sebi. Ne budi grub; budi nježan. Brini o sebi: Nauči kako opraštati sebi – opet i opet i opet – sedam puta, sedamdeset i sedam puta…

Nauči kako opraštati sebi. Ne budi grub; ne budi neprijateljski nastrojen prema sebi. Tada ćeš procvjetati. I u tom cvjetanju privući ćeš neki drugi cvijet. To je prirodno. Kamenje privlači kamenje; cvijeće privlači cvijeće. I onda nastaje odnos koji ima dostojanstvo, koji ima ljepotu, koji ima u sebi blagoslov. Ako možeš naći takav odnos, tvoj odnos će prerasti u molitvu, ljubav će ti postati ushit, i kroz ljubav ćeš spoznati što je Bog.

Izvor: Osho, Knjiga o ženi