Kakav je to zvuk s mora? Taj glas na vjetru koji poziva dijete iz kreveta i tjera ga u noć sličan je onom snu koji ulazi u svijest spavača kao bestjelesni glas i ništa više. To je jedan od najsnažnijih snova koje uopće možemo sanjati. Ono što nam taj glas u snu govori smatra se izravnim prijenosom iz duše.

U priči stari tuljan izlazi iz svojeg elementa zato da stane pozivati. To predstavlja duboku karakteristiku divlje psihe. Ako ne obraćamo pažnju na izmjenu svojih doba i vrijeme povratka, Starina će doći po nas, pa će nas zvati i zvati dok nešto u nama ne reagira.

Taj se znak za povratak kući uključi kad se postaje “pre-“, bilo u pozitivnom ili u negativnom smislu. Vrijeme za povratak kući može biti kad postoji previše pozitivne stimulacije, kao i kad je trajan nesklad. Možemo nečemu preintenzivno pristupati. Nešto nas može previše iscrpiti.

Možda nas previše vole, premalo vole, možda previše radimo, premalo radimo…sve to mongo stoji. Kad je nečega „previše“, onda se postupno isušujemo, srce nam se umori, energija nam slabi, a ona tajanstvena čežnja za „nečime“ – gotovo nikad nemamo neko drugo ime za to – sve se više budi u nama; Starina zove.

Djetetov nemiran san pronicav je i točan prikaz nemira koji žena osjeća kad čezne za povratkom u svoju psihičku domovinu.

Ženin nemir tijekom toga razdoblja često je popraćen razdražljivošću i osjećajem da je sve preblizu za utjehu i predaleko za mir. Osjeća se pomalo, do jako „izgubljeno“, jer je predugo izbivala iz kuće.

Takvi su osjećaji upravo oni koje valja osjećati. Oni su poruka koja kaže: „Sada dođi ovamo.“ Taj osjećaj rastrzanosti dolazi od toga da, svjesno ili nesvjesno, čujemo kako nas nešto doziva, nešto što ne možemo odbiti a da sebi ne nanesemo štetu.

Slika lutanja i prolaženja kroz mrak pronosi drevnu poruku koja govori: „Nemoj se bojati neznanja“. U raznim fazama i razdobljima našega života tako treba biti.

Taj motiv u pričama i mitovima potiče nas da slijedimo zov, čak i ako nemamo pojma kamo valja krenuti, u kojem smjeru i koliko dugo. Znamo samo da se, kao i dijete u priči, moramo uspraviti, ustati i izvidjeti.

Možda ćemo se potepati po mraku neko vrijeme pokušavajući naći ono što nas doziva, ali budući da smo uspjele ne oglušiti se na poziv divljega, bez iznimka ćemo naletjeti na duševno krzno. Kad udahnemo to stanje duše automatski ulazimo u osjećajno stanje koje govori „Ovo je dobro. Znam što mi treba“.

Lutanje u mraku i traženje duševnog krzna mnogim današnjim ženama nije najgora stvar. Ono što ih mnogo više plaši jest uranjanje u vodu, stvarni povratak kući, a osobito stvarni odlazak.

Premda se žene vraćaju same sebi, navlaće krzno, čvrsto ga zatvore i kad su spremne krenuti, teško je poći. Uistinu je vrlo, vrlo teško prestati, predati ono čime su se tako predano bavile i jednostavno otići…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima