KAD DIJETE U NAMA RAZUMIJE
Znam racionalno da nemam razloga za strah, tugu, ljubomoru, ali osjećam to.
Racionalno, prilično dobro znam da je tata prevario moju mamu, osobno to nikada nisam iskusila, ali uplašim se i naljutim kad vidim muža kako gleda profil lijepe djevojke.
Racionalno znam da sam uspješna, vidim svoje diplome, vidim certifikate, ali i dalje se osjećam neuspješno.
Racionalno znam da su moji roditelji učinili ono što su znali, imali su težak život i razumijem ih, ali osjećam ljutnju prema njima.
Ne radi se samo o tome da se naši racionalni uvidi razlikuju od emocionalne probave tih uvida.
Radi se o tome da dolazi iz različitih dijelova našeg bića.
Oni pripadaju različitim dijelovima naše osobnosti.
Jedan pripada odraslom dijelu, a drugi djetetu u nama.
A ova dva dijela mogu biti sasvim drugačija u nama.
Mogu biti više ili manje povezani.
Razumjeti ili ne razumjeti.
Surađujte ili ne.
Mogu živjeti u različitim stvarnostima.
Dijete može zaglaviti u dječjoj sobi s vješticama dok je odrasla osoba uspješan poslovni čovjek.
Njihova psihološka vremena mogu biti različita.
Oni mogu biti različiti ciljevi, vrijednosti, uvjerenja.
Ne samo da mogu biti različiti, već i jesu.
Više ili manje.
Što je veća razlika između njih, to smo glomazniji u našim životima, poput slonova u trgovini staklenih predmeta.
Ova dva dijela su, prije svega, potpuno različite visine.
Dijete u nama još uvijek ima metar i četvrt.
Drugi ljudi su veći od njega iz njegove perspektive. Bolji. Pametniji. Sposobniji. Oni su moćniji, lakši i ljepši.
A kad reagiramo iz tog dijela nas, čini nam se da smo okruženi divovima i da nismo dovoljno dobri među njima.
Sramimo se, bojimo se, napadamo i branimo.
Ne vidimo, s visine djeteta u nama, da su drugi jednako ludi i zbunjeni kao i mi.
Mislimo da znaju dobro, samo nas ne vole, pa neće. Mislimo da nam mogu čitati misli i osjećaje, ali neće, jer su nepristojni.
S ove visine ne vidimo da drugi imaju vlastitu unutarnju djecu, koja misle o sebi s iste visine s koje mislimo da su veća.
A ono što je nesretna činjenica našeg psihičkog života je da odrasli u nama, naši racionalni uvidi, nemaju puno moći u našim životima dok ne uvjeri dijete u nama da je sigurno, slobodno i jednako vrijedno.
I nikakav uvid, koliko god intelektualan, nema moć nad našim reakcijama i ponašanjem, osim ako dijete u nama to ne razumije.
Dakle, kad me netko pita kada ću se početi osjećati bolje, kažem: kad toliko puta ponovimo iste uvide koje dijete razumije. Ono što je u nama.
Važno je raditi na sebi. To je naša najvažnija investicija.
Pritom dopuštamo raznim dijelovima nas da razgovaramo, razgovaramo jedni s drugima, prihvaćamo i mirimo se, da se dogovorimo kakav život želimo živjeti.
Ovako iscjeljujemo jer postajemo cjeloviti.
Izvor: Ljiljana Milić