Genesis of the Cosmos (Postanak kozmosa), knjiga Paula LaViolettea o drevnim mitovima i “znanosti neprestanog stvaranja”, razotkriva neobično ustrajnu poruku usađenu u gotovo sve drevne mitologije svijeta, poruku što je sada ponavljaju kvantni kozmolozi kao što je Andre Linde sa Stanforda, pa čak i Steven Hawking s Cambridgea. Preneseni iz maglovite pretpovijesti do modernih vremena, ti drevni mitovi uvijek iznova opisuju načela na koja sad ukazuju najnovija otkrića fizike, ona o univerzalnom potencijalu skrivenom unutar stvarnosti.

“U svim slučajevima”, kaže LaViolette, “koncept (mitovi) zapravo prikazuje kako se u početku uniforman i jednoličan eter sam dijelio i stvorio bipolarni obrazac valova.” LaViolette elaborira, govoreći nam da “drevna znanost o kreacionizmu” dopire do nas putem mita, koja “zamišlja da sve fizičke oblike, žive ili nežive, podržava nevidljiva struja procesa, tijek vitalne energije koja postoji u svim dijelovima prostora. Dakle, drevna znanost o kreacionizmu kaže da postoje životne svijesti ili duh u svemu, čak i u neživim stvarima kao što su stijene i rijeke, ili sama Zemlja.”

Dok svoju premisu potkrjepljuje načelima kvantne fizike, LaViolette se obraća materijalistima koji obitavaju u svijetu moderne znanosti: “Takvo je gledište u oštroj suprotnosti sa sterilnom mehanističkom paradigmom koja je nijekala postojanje nevidljive nadnaravne domene i izazvala raskol između znanosti i religije.”

Istaknute ličnosti u fizici, kao što su dobitnik Nobelove nagrade Steven Weinberg i drugi ugledni fizičari, ostavljaju vrata otvorena za LaVioletteovo neprestano stvaranje, kombinirajući – kako kaže fizičar Michio Kaku s Gradskog sveučilišta New Yorka – judeokršćanske, budističke i znanstvene kozmologije. Vrhunski stručnjaci također govore o vjerojatnosti paralelnih univerzuma, ili Multiverse, pri čemu je naša stvarnost jedna od mnogih koje postoje u Ne-vremenu/Ne-prostoru, načelo koje zvuči poput znanstvene verzije transcendentalnog postojanja.

Osvrnuvši se na nemogućnost teorije o velikom prasku da objasni što se dogodilo prije velikog praska, Kaku, u jednom članku u London Daily Telegraphu, citira Weinberga: “Važna implikacija je ta da nije bilo početka, paralelni svjetovi su cijelo vrijeme bili ovdje.” Razmišljajući o tome koliko je zapravo nevjerojatno da je naša stvarnost, a kamoli neka druga, ikad stvorila uvjete koji bi podržavali biološki život, Freeman Dyson s Princetona kaže, zloslutno za materijaliste: “Čini se kao da je univerzum znao da dolazimo.”

Načela što ih znanost sada počinje prihvaćati, ona o prirodno inteligentnom univerzumu, postoje već, naravno, tisućama godina. Drevni tekstovi na sanskrtu opisuju Purushu, Vrhunsku svijest, i Chittam, ili stvari uma, kao temeljne za prirodu stvarnosti.

Mineralno, biljno i životinjsko carstvo postoje kao stupnjevi Vrhunske svijesti, a čovjek, budući da posjeduje visoko razvijenu svijest, sudjeluje u tom golemom strujanju suptilne svijesti. Ovdje, um je minijaturni univerzum, a univerzum je proširenje uma. Dok u zapadnjačkoj znanosti rasprava još uvijek bjesni, oni koji se bave jogom odavno govore o stvarnom doživljaju svijesti, onome što ugledni fizičari smatraju apstraktnom teorijom.

U uzvišenom stanju svijesti, primjerice, veliki majstor joge Paramahansa Yogananda, koji je veliki dio života proveo u Sjedinjenim Državama, doživio je spajanje vlastite svijesti s kozmičkom sviješću, nakon što je mnogo godina posvetio tom cilju.

Yogananda opisuje taj doživljaj u svojoj poznatoj autobiografiji: “Moj osjećaj identiteta više nije bio ograničen na tijelo”, kaže, “već je obuhvatio okolne atome. Moj obični frontalni vid promijenio se u sferični vid, istodobno sveobuhvatan, sve se stopilo u svjetlucavo more. Sjedinjujuća svjetlost mijenjala se s materijalizacijom oblika.” Nakon što je opisao stanje ekstatičke radosti, ugledni majstor joge dalje kaže: “U meni je bujalo blaženstvo koje je počelo obuhvaćati gradove, kontinente, Zemlju, sunčeve i zvjezdane sustave, fine svemirske maglice i lebdeće univerzume. Cijeli je svemir blistao unutar beskonačnosti mojega bića.”

U žargonu moderne fizike, to se iskustvo može opisati kao Ne-lokalitet u elektronskom moru. U žargonu joge, to se zove Jedinstvenost s Vrhunskom sviješću, Ultimativnim bićem, ili Bogom. Kao što su mudraci činili tisućama godina prije njega, Yogananda opisuje univerzum iza materije kao nešto sastavljeno od neopisivo suptilne Svjetlosti. Materijalni univerzum opisuje kao nešto sastavljeno od iste esencije, ali u masivnijem obliku, načelo koje se ponavlja u gotovo svim mističnim predajama svijeta, a sada i u modernoj fizici.

Po pitanju izvora te Svjetlosti, Yogananda kaže: “Božanska disperzija zraka izlijevala se iz vječnog izvora, blješteći u galaksije preobražene neopisivim aurama. Uvijek sam iznova gledao kako se kreativni snopovi zgušnjavaju u zviježđa, a zatim postaju polja prozirnog plamena. Ritmičkim vraćanjem, sekstilijun svjetova prelazio je u eteričan sjaj, a zatim je vatra postala nebeski svod.”

Možda je još važnije što nam mudrac govori, da je njegov doživljaj središta cjelokupne svjetlosti i stvaranja proizašao iz točke intuitivne percepcije u njegovu srcu, ne iz njegova uma, a ta činjenica naglašava granice znanstvenih metoda Zapada.

Premda se zapadnjačka znanost može usprotiviti tako subjektivnoj priči, tvrdeći da joj manjka znanstvena verifikacija, oni mistici koji su se tijekom povijesti posvećivali apsolutnoj percepciji, govore o sličnim doživljajima. Znanost joge, koja se prakticira unutar laboratorija ljudske svijesti, zapravo je znanost svijesti, za koju fizičari kakav je Bohm teoretiziraju da je neodvojiva, i odgovorna za svu stvarnost. Na svoj vlastiti način, naše zadivljeno dijete ispod zvijezda vjerojatno stvara isti zaključak.

Izvor: Keyon, Zabranjena povijest