U plemenskim društvima koncept bogatstva – kako ga mi poznajemo – praktički je nepoznat.

Mnoge vlade i kompanije pokušavaju opravdati invaziju na zemlju starosjedilačkih plemena, na kojoj su nalazišta ruda i energenata, izgovorima da su ta plemena „primitivna“ i „siromašna“. To je način razmišljanja koji, u osnovi, kaže: kad nekom narodu uzmemo zlato i vunu s njihove zemlje, a zauzvrat im damo hranu, oružje, televiziju i ostale stvari koje trebaju da bi „postali civilizirani“, mi im zapravo pomažemo.

Budući da se naša civilizacija temelji na akumulaciji dobra (i novca koji predstavlja mogućnost kupnje dobra) lako nam je pri pogledu na plemenska društva zaključiti da su siromašni.

Ipak, njihova plemenska privreda imala je različite temelje od naše. Umjesto da imovno stanje određuje tko ima najviše stvari ili tko ima nadzor nad osnovnim životni potrebama poput hrane, bogatstvo je bilo obilježje cijelog plemena i njegove sposobnosti uzdržavanja vlastitim sredstvima te prilika da se svakom članu plemena omogući da svakoga dana kroz iskustvo svijeta oko sebe osjeti dodir Stvoritelja.

Uloga svakog pripadnika plemena jest osigurati dobrobit drugih.

Umjesto gomilanja materijalnog bogatstva, pleme svojim članovima osigurava bogatstvo sigurnosti, skloništa, kao i kontekst za dodir sa svetošću svega.

Na prvi se pogled prosječnom stanovniku zapadne kulture sigurnost neće činiti kao nešto veliko i značajno, ali polovica svjetskog stanovništva, koja se snažno trudi preživjeti s dva dolara na dan, itekako razumije značaj sigurnosti. Čak i ljudi iz srednje klase imaju podsvjesno shvaćanje istoga: žudimo za sigurnošću.

Kao što je 1950. istaknuo Abraham Maslow, začetnik humanističke psihologije, sigurnost je osnovna ljudska potreba. Jednom kad je zadovoljena, ljudi će neminovno krenuti prema ostvarenju najveće ljudske potrebe, potrebe da se iskusi svetost, što je Abraham Maslow nazvao samoostvarenjem. Ali Maslow je također primijetio da većina ljudi u našem modernom svijetu živi u takvom vječnom stanju nesigurnosti da nikad ne dosegnu samoostvarenje, čak ni ne posegnu  za njim.

To je stoga što u našoj Mlađoj Kulturi put do sigurnosti vodi preko stjecanja bogatstva, premda u svijetu Mlađih Kultura čak ni bogatstvo ne jamči sigurnost. Mnogi pripadnici srednje klase strahuju od privrednog kolapsa i gubitka zaposlenja, ili ozbiljne bolesti nekog člana obitelji što bi osiromašilo kućni proračun, potom svu ušteđevinu, da bi na kraju ostali bez načina života na koji su navikli. U pokušaju da si osiguraju sigurnost  ili da pobjegnu od strahova, za sobom ostavljaju potragu za samoostvarenjem i postaju radoholičari, ovisnici o televiziji ili vjerski fanatici.

Ali pripadniku plemena koje je izbjeglo zagađenje Mlađom Kulturom, uništenje ili asimilaciju, nesigurnost je nepoznat i nezamisliv pojam. Sigurnost od kolijevke pa do groba je „proizvod“ plemena, to je sama srž razloga njihova postojanja. Oni jednostavno podrazumijevaju da sigurnost jedne osobe znači sigurnost cijelog plemena. To je primarno „dobro“, esencijalno „bogatstvo“ naroda Starijih Kultura: sigurnost cijeloga života.

Ali sigurnost i kontekst koji ona stvara za svakodnevni dodir sa svetim, nevidljivi su. Kad osvajači  iz Mlađe Kulture naiđu na plemena Starije Kulture, odmah primijete nedostatak materijalnih dobara te zaključe da je taj narod „siromašan“ ili da „živi u kamenom dobu“ ili da su „primitivni“.

Zapravo, većina Starijih Kultura bogata je stvarima koje su neophodne za duhovno, mentalno, emocionalno pa čak i tjelesno zdravlje čovjeka, do te mjere da si to pripadnici Mlađih Kultura jedva mogu i zamisliti.

Dakle, evo još jednog načina da se ponovno stvori i sagradi zajednica koja se može sama uzdržavati: neka primarna zadaća zajednice bude svim svojim građanima osigurati sigurnost i kontekst unutar kojega svakodnevno mogu dotaknuti svetost.

Baš kao što je većina plemenskih kultura činila preko 100.000 godina…

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca