Svi dostupni dokazi, od fizike do psihologije do zdravoga razuma, kažu da naša djela sad, danas, ovoga trenutka dok čitate ovo, utječu na sve i svakoga u svemu stvorenome.

Sufi, kojeg sam sreo, opisao mi je svoje shvaćanje reinkarnacije, za koje mislim da je zanimljiva metaforična analogija tome kako morfna rezonancija i nelokalnost impliciraju da cijelo vrijeme mijenjamo svijet.

Kad umremo, rekao je, naše se svijesti rastope u ono što je nazvao „kozmičkom juhom“, sve naše misli, snovi, strahovi, iskustva i sve – sve to ide u lonac, oblikujući „golemi kozmički gulaš, u kojem su svi izmiješani sa svima drugima“. Kad se rodi dijete, rekao je, „kozmički kuhar“ zagrabi u kozmički lonac i izvadi dovoljno juhe za napuniti ljudsko tijelo/dušu. To se ulijeva u novo ljudsko biće.

Bješe to zanimljiva postavka, a ja zaista nemam nekakav čvrsti stav o vrijednosti te izjave, ali jako mi se sviđa značenje koje je on iz toga izvukao.

„Budući da svi potječemo iz iste juhe“, rekao je, „imamo obavezu učiniti tu juhu sretnijom, lakšom, ukusnijom. Svaka misao koju pomislimo i svako djelo koje počinimo na kraju završi u juhi i bit će uliveno u nekoga od naših potomaka. Što znači da su naša djela, naše misli, naše riječi, čak i one stvari koje nam se čine posve beznačajnima, itekako značajne i važne.“

Gledajući Einsteinove, Bohrove i Sheldrakove radove, postavlja se pitanje: Zašto čekati smrt da bismo dodali u juhu?

Zapravo, svi dostupni dokazi, od fizike do psihologije do zdravoga razuma, kažu da naša djela sad, danas, ovoga trenutka dok čitate ovo, utječu na sve i svakoga u svemu stvorenome.

Gdje početi?

Prakticirajte mala anonimna djela.

Isus je istaknuo da bismo, kad činimo dobra djela, trebali to činiti bez znanja drugih. To je teško: morate stalno pratiti kad će se pojaviti prilika za takvo što.

Suočeni s golemošću problema ovoga svijeta, mnogi se ljudi osjećaju depresivno, preslabo i apatično. Često jednostavno odustanu.

Ali u malim milosrdnim djelima leži velika duhovna i kulturna moć. Takva djela odjeknu mnogo jače no što većina ljudi shvaća; ona započinju proces „ morfne rezonancije“ puštajući u zrak – šireći zarazu unutar cijele kulture – milijune malih koraka koje ljudi širom svijeta moraju zakoračiti da bismo spasili svoj planet i svoju vrstu.

Na nekoj razini svi smo mi povezani. Kad spasite život drugom živom biću – čak i crvu ili korovu – u zrak puštate spašavanje života. Mala milosrdna djela počinjena iz suosjećanja su duhovne aktivnosti koje imaju najveću moć preobrazbe. Najanonimnija djela stvore najveću grmljavinu u duhovnom svijetu.

Vaša djela, riječi, čak i misli imaju silan učinak u duhovnom i stvarnom svijetu, znali ostali ljudi za njih ili ne. Svatko je od nas poput minijaturnog odašiljača, koji u zrak oko sebe odašilje sve što u tome trenutku radi, govori i misli. Zato su samostani i duhovna utočišta po svijetu toliko važni: oni su duhovni svjetionici koji u nelokalnost, morfno polje, odašilju duhovno svjetlo koje stvaraju.

Ma kako vam se golemima i nerješivima činili svjetski problemi, vaša djela imaju učinak, makar nitko ne znao da ste ih počinili. 

Ljudsko međudjelovanje ima sinergistički učinak. Što je više ljudi koji razmišljaju i vjeruju na određen način, to će drugima biti lakše razmišljati ili vjerovati isto. Što se više dobrih djela čini, to će više ljudi osjetiti potrebu biti milosrdnima. Što se više ljudi okrene potrazi za mirom i božanskošću, to će više mira i božanskoga biti nađeno.

Postignite prisutnost

Većina ljudi vjeruje da ima iskustvo svijeta. Vidimo što vidimo, čujemo što čujemo, osjećamo što osjećamo, okusimo i omirišemo ono što se da okusiti i omirisati. Ali zapravo tek vrlo malen broj ljudi može iskusiti istinsku osjetilnu stvarnost.

Ono što se zapravo događa jest da cijelo vrijeme treperimo između doživljaja svijeta kroz osjetila i istovremenog raspravljanja sa sobom o tim osjetilnim podacima. Ta nas rasprava udaljuje od stvarnoga svijeta, od iskustva života i odvlači nas u vlastitu pojedinačnu svijest razmišljanja, prosuđivanja i uspoređivanja.

Na tom unutarnjem mjestu u svijesti provodimo većinu života. A to kako reagiramo na svijet oko sebe temelji se na pričama koje si pričamo o „stvarnosti“. Ali isključivanjem žamora, prosudbi i procjena, možemo odbaciti priče i iskusiti trenutak stvarnosti, trenutak svetoga sad.

Svaka duhovna tradicija na Zemlji razvila je nekakav oblik meditacije, a svakoj je od njih cilj stići na tiho mjesto unutra gdje razmišljanje završava, a svijest počinje.

Stvarana moć i istinski razlog za meditaciju jest postati budan u ovom trenutku. A u tome mjestu, u tom ovdje-i-sad dodiru snage života – možemo pronaći sposobnost preobražaja sebe i drugih na način koji može i hoće preobraziti cijeli svijet.

Pronađite put – kroz dodir, zvuk, sliku – koji vam odgovara i naučite iskusiti sad. Sjedite u tišini i jednostavno slušajte i gledajte i osjećajte, dopuštajući da unutrašnji žamor utihne, desetak ili dvadesetak minuta svakog dana. Budući da smo vi i ja i sva ostala bića na ovome svijetu povezani, vaše će meditacije pozitivno djelovati na vas i vašu stvarnost te poslati pozitivne signale promjene kroz cijeli svijet

Taj naoko vrlo osoban trud zapravo je među najvažnijim stvarima koje možemo učiniti da bismo spasili svijet, jer postajemo ukorijenjeni u sadašnjosti, stječemo osobnu snagu stvaranja promjena. Također stječemo i isijavamo duhovnu snagu – čvrstoću i stvarnost duha za koju plemenski narodi znaju i koju koriste već tisućljećima.

Nevjerojatno je i čudesno misliti da je moguće promijeniti svijet mijenjajući sebe, mijenjajući način razmišljanja, mijenjajući kako živimo i doživljavamo svaki trenutak, ali to je srž i osnovna poruka svake religije u povijesti čovječanstva.

Mijenjajući sebe, mijenjate i spašavate svijet.

A to počinje buđenjem u moć života u sadašnjem trenutku i pronalaženjem u njemu prisutnosti Stvoritelja i svega stvorenoga.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca