Postoje doba u ženinim ciklusima zdravoga kreativnoga života, kad rijeka kreativnosti privremeno nestane pod zemljom, ali se ipak nešto u to vrijeme razvija. Tada inkubiramo. To je poprilično drugačiji osjećaj od osjećaja duhovne krize.

U prirodnome ciklusu možda postoji kakav nemir ili nestrpljivost, ali nikada nemamo osjećaj da nam umire divlja duša. Znamo razliku jer procjenjujemo naša očekivanja: čak i kad nam je kreativna energija vezana za dugu inkubaciju, ipak se radujemo ishodu, osjećamo kako u nama pucketa i izvire taj novi život koji se rađa i bruji u nama.

No, kad kretaivni život odumire jer se ne brinemo za zdravlje rijeke, onda je to potpuno druga stvar. Tada se osjećamo upravo kao ta rijeka koja umire, osjećamo gubitak energije, umor. Ništa ne prilazi, ne uzburkava, ne podiže lišće, ne hladi, ne grije. Gasnemo, usporavamo se u negativnom smislu, zatrovani onečišćenjem, ili uzmicanjem i stagnacijom svih naših bogatstava. Sve nam se čini umrljanim, mutnim i otrovnim.

Zamuljanost ženine kerativne prodire kroz svih pet faza stvaranja: nadahnuće, koncentraciju, organizaciju, provedbu i održavanje.

Žene koje su izgubile jednu ili više tih faza navode da se „ne mogu dosjetiti“ ničega što bi im bilo novo, korisno ili dojmljivo. Lako ih „smetu“ ljubavne veze, previše posla, previše igre, umor ili strah od neuspjeha.

Ponekad žena posrne preko vlastite introvertiranosti, pa bi najradije željom prizvala stvari u život: možda misli da je dovoljno promišljati neku ideju i da nema potrebe za vanjskom manifestacijom. Osim što se ipak osjeća zarobljenom i nedovršenom. Sve su to pokazatelji onečišćenja u rijeci. Proizvodi se nešto što nije život, nego nešto što sprječava život.

Kojiput je napadaju oni oko nje ili glasovi koji kukaju u njezinoj glavi: „Tvoj rad nije dovoljno pravilan, nije dovoljno dobar, nije dovoljno ovo ili ono. Previše je grandiozan, previše nevažan, predugo traje, prejednostavan je, pretežak“. To je kao ulijevanje kadmija u rijeku.

Izgovori su drugi oblik onečišćenja. Od raznih umjetnica već sam čula sve izgovore koji su smišljeni otkad se Zemljina kora ohladila. „Joj, prihatit ću se toga uskoro.“ U međuvremenu je drži ona nacerena depresija.

„Prihvatit ću se ja već toga, nemam novca, ne mogu naći vrijeme, ne mogu započeti dok nemam one najfinije i najskuplje instrumente ili iskustva, jednostavno mi sad nije do toga, atmosfera mi još nije prava. Samo mi treba još barem jedan dan da to dovršim, samo, samo, samo…“

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Kosturku, koja je provela vječnost ležeći na dnu mora, možemo shvatiti kao ženu koju je sila život/smrt/život zaboravila i zloupotrijebila. U vitalnom i uskrsnulom obliku upravlja intuitivnom i emotivnom sposobnošću dovršavanja životnih ciklusa rađanja i završavanja, žalovanja i slavlja. Ona je ta koja zuri u stvari. Ona prepoznaje kad je vrijeme da neko mjesto, stvar, čin, skupina ili veza umre. Taj dar, ta psihička osjetljivost, čeka one koji će je u svijest privesti činom ljubavi prema drugome.

Dio svake žene i svakoga muškarca odupire se, znajući da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim odnosima. Pretvaramo se da možemo voljeti a da ne umru naše iluzije o ljubavi, pretvaramo se da možemo nastaviti a da ne umru naša površna očekivanja, pretvaramo se da možemo napredovati a da naša najdraža uzbuđenja nikad ne umru. No. U ljubavi se u psihičkome smislu sve rastavlja, sve. Ego ne želi da to bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba duboke i divlje naravi ne može zanijekati da je taj zadatak privlači.

Što umire? Umiru iluzije, očekivanja, pohlepa za posjedovanjem nekoga, za željom da sve bude samo lijepo, sve to umire. Budući da ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu smrti, jasno nam je da su potrebne silna snaga sebstva i duševnost da bismo ušli u takvu obvezu. Kad se obvežemo na ljubav, obvezujemo se i na ponovno oživljavanje Kosturke i svega njezina učenja.

Znamo da se veze kojiput kolebaju kad prolaze s faze očekivanja u fazu suočavanja s onime što nam je uistinu na udici. Veza koja je počela u dobroj volji sad se, nakon završetka faze „taubeka“, klima i ljulja, a kojiput i posrće. Umjesto da glumimo nešto iz mašte, sada kad uistinu započinje izazovnija veza valja prizvati sve svoje vještine i mudrosti.

Uvijek iznova primjećujem jednu pojavu kod ljubavika, bez obzira na njohov spol. To ide nekako ovako: dvoje ljudi započnu ples da bi otkrili bi li se rado voljeli. Odjednom se Kosturka slučajno ulovi na udicu. Nešto u vezi počne slabiti i klizne u entropiju. Često se umanji užitak seksualna uzbuđenja, ili jedno ugleda slabu, povrijeđenu stranu onoga drugoga ili ga pak ne smatra „baš u potpunosti trofejem“ i to je trenutak kad se Kosturka diže na površinu.

Čini se tako jezivom, a opet, to je prvi put da postoji prava prilika za pokazivanje hrabrosti i upoznavanje ljubavi.

Ljubiti znači ostati prisutan.

To znači izroniti iz svijeta mašte u svijet u kojem je moguća održiva ljubav, licem u lice, kostima uz kosti, odana ljubav. Ljubiti znači ostati kad svaka stanica u tijelu viče „Bježi!“

Kad su ljubavnici u stanju podnijeti prirodu život/smrt/život, kad su je u stanju shvatiti kao kontinuum – kao noć između dva dana – i kao upravo onu silu koja stvara ljubav za čitav život, onda su u stanju suočiti se s Kosturkom svoje veze. Onda su zajedno jači i oboje su pozvani na dublje razumijevanje dvaju svjetova u kojima žive, onoga svjetovnoga i onoga koji pripada duhu.

Kad se susretnu s Kosturkom, većina ljudi bi otrčala brzinom vjetra i to što je dalje moguće. Trčanje je dio procesa. Trčati je ljudski, samo ne predugo i ne zauvijek…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Možeš biti siguran samo u ono što ti je ovog trenutka u rukama. Sva obećanja za sutra su laž – a brak je obećanje za čitav tvoj život, da ćete ostati zajedno, da ćete se voljeti, da ćete se poštovati do zadnjeg daha.

Problem je u sljedećem: biološki muškarca privlači žena, ženu privlači muškarac, ali ta privlačnost ne može zauvijek ostati ista. Privlači te ono što teško možeš dobiti. Vidiš lijepog muškarca, lijepu ženu; privučen si. Želiš biti sa tom ženom ili muškarcem, a privlačnost je toliko snažna da u trenutku pomisliš da bi s tom ženom želio živjeti zauvijek.

Ljubavnici ne varaju jedni druge, oni govore istinu – ali ta istina pripada trenutku. Ljubavnici ne poznaju prirodu života. Kako dani prolaze, i muškarac i žena će osjećati kao da su u zatvoru. U početku je to bilo nepoznato područje koje je trebalo otkriti, a sad više nema ničega za otkrivanje. A i dalje ponavljati iste riječi i iste radnje izgleda mehanički, ružno. Zato se strast pretvara u mržnju. Ono što je neprirodno vezuje ljude u ime religije, u ime boga, za čitav njihov život.

U boljem, inteligentnijem svijetu, ljudi će voljeti ali neće sklapati nikakve ugovore. Nije to posao! Razumjet će jedni druge, i razumjet će promjenjivu struju života. Bit će iskreni jedni prema drugima. Onog trenutka kad muškarac osjeti da ga njegova voljena više ne veseli, reći će joj da je došlo vrijeme da se razdvoje. Nema potrebe za brakom, nema potrebe za razvodom. Tada će prijateljstvo biti moguće.

Prijateljstvo je moguće između ljudskih bića koja su jednaka, potpuno slobodna od okova društva, kulture, civilizacije, koja samo žive iskreno prema svojoj autentičnoj prirodi.

Postojat će samo prijatelji – nikakvi muževi, nikakve žene. Ako postoji samo prijateljstvo, strast se nikad neće pretvoriti u mržnju. Onog trenutka kad osjetiš da strast nestaje, reći ćeš „zbogom“ i to će naići na razumijevanje.

Ali čovjek je stvorio društva, kulture, civilizacije, pravila, odredbe i čitavo čovječanstvo učinio neprirodnim. Zato muškarci i žene ne mogu biti prijatelji. muškarci i žene postaju muž i žena, počinju posjedovati jedno drugo. Žena nije ničije vlasništvo, muž nije ničije vlasništvo. Kakav ste to svijet stvorili?  Ljudi su svedeni na vlasništvo; onda se javlja ljubomora, mržnja.

Ljubav je predodređena da se pretvori u mržnju, i čitavog se života ta mržnja akumulira. I misliš da će se iz te mržnje roditi prekrasna djeca? Ona nisu rođena iz ljubavi, već iz obaveze. Žena se žali riješiti svog muža. Muž se žali riješiti svoje žene. Ali ne može, tu su djeca, a i sam je rekao bezbroj puta da je voli. Što učiniti s djecom?

Moj odgovor je da djeca ne bi trebala pripadati roditeljima, trebala bi pripadati zajednici. Tada nema problema. Roditelji mogu susretati djecu, mogu biti prijatelji s djecom, a djeca nisu ovisna o njima jer pripadaju zajednici. To bi razbilo mnoge psihološke probleme.

Ako dječak poznaje samo svoju majku, majčina osobnost ostaje utisnuta u njemu. I čitav svoj život on će tražiti ženu koja je nalik na njegovu majku.  Djevojčica nikad neće naći drugog muškarca koji je točna kopija njenog oca. Onda ne možeš biti zadovoljan ni s jednom ženom, ni s jednim muškarcem.

Ali ako djeca pripadaju zajednici, doći će u kontakt s mnogim stričevima i tetama – neće u svojem umu nositi jednu sliku. Imat će blijedu predodžbu o ženskom ili muškom rodu, a toj će ideji doprinijeti mnogi ljudi iz zajednice; bit će multidimenzionalna. Postoji mogućnost da nekog nađeš, jer imaš samo neodređenu ideju. Možeš naći nekoga, i ta osoba će oblikovati tvoju nejasnu ideju, učiniti ju stvarnom. Sada ti imaš u sebi konkretnu ideju, a srečeš neodređene osobe. Prije ili kasnije dolazi do razočaranja.

Djeca koja pripadaju zajednici će mnogo naučiti, bit će prijateljski nastrojena, bit će podložnija svakojakim utjecajima. Bit će bogatija. Dijete koje odgaja samo jedan par je vrlo siromašno. Ne zna da postoje mnogi ljudi s drugačijim umovima, drugačijom vrstom ljepote. I toliko će toga znati prije nego što se odluči biti s nekim s kim postoji mogućnost dugog prijateljstva.

Ljudima treba dati slobodu da se upoznaju, da jedno o drugom znaju što je više moguće, jer svaka je osoba jedinstvena, ne može se uspoređivati.

Nitko se neće zaljubiti; svatko će svjesno odlučiti: „Ova je prava“. Poznaje toliko ljudi, razumije da je ovo ona koja ima one osobine, one kvalitete koje on voli. I tada će to biti samo prijateljstvo. Nema straha. Ako se sutra stvari promijene, neće biti nikakve štete.

Društvo ne bi trebalo živjeti u rutini, na nepromjenjiv način – statičan, uspavan – trebalo bi biti mnogo protočnije. Jedna žena ti može dati određenu vrstu radosti, druga drugu vrstu radosti. Budi bogatiji u svakom pogledu, i ostani otvoren i dostupan.

I s kim god jesi, neka druga osoba jasno razumije da: „Među nama postoji sloboda, a ne bračni ugovor. Upoznali smo se slobodno, bez obećanja za budućnost – jer, tko poznaje budućnost?“

Život treba biti radost, veselje. I samo tada može postojati prijateljstvo između muškaraca i žena; inače će ostati intimni neprijatelji.

Osho, Knjiga o ženi

Usmjerenost i aspekti kreativnih energija menstrualnog ciklusa
promjenljivi su, dvojaki, a povezani s ciklusom maternice. Ako se jajašce oslobođeno ovulacijom oplodi, te se energije izražavaju oblikujući nov život, no ako se jajašce ne oplodi, tada ta energija poprima neki drugi oblik u ženinu životu.

Energije menstrualnog ciklusa ne treba ograničavati niti kontrolirati – njihovo blokiranje ili zauzdavanje može dovesti do toga da postanu destruktivne. Tu energiju valja prihvatiti kao tok koji će se na sebi svojstven način izraziti.

Kad se suprotstavljamo tom toku, možemo prouzročiti bol, bilo fizičku bilo
duhovnu, jer žena koja se opire, bori se protiv vlastite prirode. Posljedice opiranja često mogu biti agresija, bijes i frustracija.

Menstrualne energije svoj izraz pronalaze u mnogim oblicima ženine stvaralačke prirode. Povlačenje iz društva u vrijeme krvarenja bilo je prirodan izraz energija menstruacije. Bilo je to vrijeme za poučavanje i učenje, vrijeme za upotrebu kolektivne energije cijele skupine žena koje u tom trenutku imaju menstruaciju.

Osama tijekom puberteta izvorno nije imala negativan predznak: naprotiv,
predstavljala je priliku da mudre žene pouče mlade djevojke o prirodi ženskog tijela, o novim energijama koje su tek osvještavale, o duhovnim tradicijama koje su uz ta događanja pristajale. Takav je pristup značio da će mlada žena nakon puberteta biti u ravnoteži i skladu sa svojom prirodom, da će biti sposobna svoje energije upotrijebiti za dobrobit zajednice i okoline.

U prošlosti je tradicije obitelji i roda održavala i na djecu prenosila majka. Poučavala ih je ustroju društva u kojem žive i njihovoj ulozi u tom društvu. Majke su upravljale mladu osobnost svoje djece kako bi izrasli intelektualno, emocionalno, seksualno, kreativno i duhovno, koristeći priče i simboličke rituale.

Ta je uloga učiteljice i voditeljice velikim dijelom suvremenim ženama oduzeta i predana samom društvu. Formalna obuka i obrazovanje s utvrđenim nastavnim planom i programom izdvojili su dijete iz majčinskog okruženja, pa tako razvoj djeteta oblikuje društvo kojim dominira muška misao. Čak i kod kuće dijete uči uglavnom putem televizije, filmova, knjiga, interneta i kompjutorskih igara.

Iskustvo menstrualnog ciklusa i njegova značenja postala su posljednja tema poučavanja dostupna majci koju nije preuzelo društvo, jer ignorira sva obilježja ciklusa osim njegove fizičke pojavnosti, te ne pruža nikakvo vodstvo u tim iskustvima. Mnoge majke ni same ne razumiju cikličnu prirodu, nemaju uzora ni iskustva na kojima bi zasnovale poučavanje svojih kćeri i sve njihovo obrazovanje prepuštaju predavanjima biologije u školi.

Znanstveni školski predmeti ne raspoznaju cikličnu prirodu ženskih misli, osjećaja i emocija, i stoga je važno da majke djeci prenesu svoje iskustva. Značenju i izrazima menstrualnog ciklusa ne treba poučiti samo djevojčice, nego i dječake, tako da mogu poštovati ženstvo i njegove sposobnosti.

Osim iskazivanja vlastitih iskustva s ciklusom, majka mora postaviti okvire koji će omogućiti njegovo razumijevanje. Promjene raspoloženja i ponašanje žena tijekom menstrualnog ciklusa mogu biti vrlo zbunjujuća za dijete ako nije dobilo potrebno objašnjenje. Majčina ljubav prema djetetu lako se može predstaviti slikom Mjeseca. Bez obzira na to vidimo li samo njegov srp ili puni lik, Mjesec je ipak Mjesec, čak i kada je sasvim skriven u tami – tako je i majka uvijek majka, puna ljubavi, bez obzira na to u kojoj je trenutačno fazi.

Ideje i iskustva menstrualnog ciklusa malom se djetetu mogu najlakše predstaviti pripovijedanjem priča. Prizore iz priča upotrijebite za objašnjenje sebe, koristeći prizore s kojima se dijete može poistovjetiti.

Vaše faze možete djetetu izraziti i pomoću godišnjih doba ili mjesečevih životinja. Možete objasniti da se osjećate kao ljeto, svjetlo, toplo i radosno, ili ste poput sove mračni, tihi i lijepi. Važno je da dijete razumije kako vaša ljubav prema njemu ostaje uvijek ista, bez obzira na to poput koje ste trenutačno životinje, godišnjeg doba ili lika.

Koristite sebe i svoja iskustva kao osnovu za poruke svome djetetu, ali dopustite mu da vas vodi svojim pitanjima i pokaže vam koliko želi i koliko je spremno znati. Detalje ćete objasniti kada vaše kćeri odrastu.

Kada vaši sinovi i kćeri budu svjesni vašeg menstrualnog ciklusa i budućih ciklusa vaših kćeri, prvo krvarenje može postati slavlje obiteljskog zajedništva i neće uključivati strah i neugodnost.

Izvor: Miranda Gray, Crveni Mjesec