1. Odustajanje – pustiti na miru
2. Susprezanje – suzdržati se od kažnjavanja
3. Zaborav – odvratiti od sjećanja, ne razmišljati o tome
4. Oprost – otpustiti dug

ODUSTAJANJE

Da bismo počeli opraštati, dobro je neko vrijeme namjerno odustati. To znači odmoriti se neko vrijeme od razmišljanja  o osobi ili događaju. Ne radi se o tome da nešto ostavimo nedovršenim, nego je to prije kao da odlazimo na odmor. To nas sprječava da budemo iscrpljeni, dopušta nam jačanje na drugi način, da osjetimo druge radosti u svojem životu.

To je dobra praksa za konačno otpuštanje koje poslije dolazi s opraštanjem. Ostavite tu situaciju, sjećanje, problem onoliko puta koliko vam je potrebno. To nije zamišljeno kao previd, nego više kao jačanje i snaženje  odvajanjem od problema.

Odustati znači uzeti ono plativo, ono pero, otići na more, učiti ili ljubiti nešto što vas jača i namjerno odbaciti problem na neko vrijeme. To je pravilno, dobro i ljekovito. Problemi prošlih ranjavanja opsjedat će ženu mnogo manje ako zajamči ranjenoj psihi da će joj sada dati ljekovit melem, pa se poslije pozabaviti čitavom pričom o tome tko ju je gdje ranio.

SUSPREZANJE

Druga faza je susprezanje, osobito u smislu suzdržavanja od kazne – niti misliti o tome, niti djelovati po tom pitanju, po sitno ili naveliko. Osobito je korisno vježbati tu vrstu nadzora, jer tako koncentriramo problem umjesto da dopustimo da se razlije.

To nas usredotočuje na onaj trenutak kad krenemo na sljedeću razinu. To ne znači oslijepiti, odumrijeti ili izgubiti samo zaštitničku spremnost. To znači unijeti malo dostojanstva u situaciju i vidjeti hoće li koristiti.

Susprezati se znači imati strpljenja, pripremiti se, usmjeriti osjećaje. To je moćan lijek. Napravite što možete. To je režim pročišćenja. Ne morate sve učiniti, odaberite jedno, recimo strpljenje, i vježbajte to.

Možete se suzdržati od toga da kažnjavate govorom, mrmljanjem ili da predbacujete i imate neprijateljski nastup. Kad se suzdržavate od nepotrebna kažnjavanja, onda jačate integritet djelovanja i duše.

Susprezanje je vježba velikodušnosti, pri kojoj dopuštamo velikoj sućutnoj prirodi da sudjeluje u stvarima koje su prije izazivale osjećaje u rasponu od blage razdražljivosti do bijesa.

ZABORAV

Zaboraviti znači izbaciti iz sjećanja, ne razmišljati o tome – drugim riječima, pustiti, olabaviti stisak, osobito kad se radi o sjećanju.

Zaboraviti ne znači pretvarati se da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znači pustiti neki događaj, ne ustrajati na tome da ga zadržimo u središtu pozornosti, nego dopustiti da se preseli u pozadinu ili siđe s pozornice.

Svjesno zaboravljanje vježbamo tako da odbijamo prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.

Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat. To znači ne izvući određeni materijal, ne okretati ga stalno amo-tamo, ne uzbuđivati se stalnim mislima, slikama ili sjećanjima.

Svjesno zaboraviti znači voljno odbaciti stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne okretati se, te tako živjeti u novom krajoliku, stvarati novi život i nova iskustva o kojima možemo razmišljati umjesto starih. Takav zaborav ne briše sjećanje nego smiruje osjećaje vezane za to sjećanje.

OPROST

Postoje mnogi načini i obroci opraštanja osobi, zajednici, narodu zbog nekoga prekršaja. Važno je upamtiti da „konačan“ oprost ne znači predaja. To je svjesna odluka da prestanemo predbacivati, što uključuje opraštanje duga i odustajanje od odluke da se osvetimo.

Vi odlučujete o trenutku oprosta i o ritualu kojim ćete obilježiti taj događaj. Vi odlučujete za koji dug ćete sada reći da ga ne treba više plaćati.

Dovršavanje oprosta nekima znači popustljivo se odnositi prema drugome, a to je najlakše kod razmjerno bezopasnih prekršaja.

Jedan od najdubljih oblika oprosta jest pružanje neke samilosne pomoći krivcu. To ne znači da morate gurnuti glavu u lavlje ralje, nego da reagirate sa stajališta milosti, sigurnosti i pripravnosti.

Oprost je vrhunac sveg odustajanja, susprezanja i zaborava. To ne znači odustati od svoje zaštite, nego od svoje hladnoće. Duboki oprost jest kad prestanete isključivati drugoga, tj. kad prestanete odgurivati, ignorirati, hladno se odnositi, gospodariti i glumiti.

Za duševnu psihu je bolje kad strogo ograničite vrijeme koje provodite s ljudima s kojima vam je teško, nego da se ponašate kao bezosjećajna lutka.

Oprost je čin stvaranja. Možete odabrati jedan od mnogih načina da to učinite. Možete oprostiti za sada, oprostiti do kad, oprostiti do sljedeći put, oprostiti i ne pružiti više priliku – pravila se mijenjaju ako se dogodi još jedan incident.

Možete pružiti još jednu priliku, još nekoliko prilika, pružiti priliku samo ako. Možete oprostiti dio, sve ili pola prekršaja. Možete upotrijebiti svekoliki oprost. Odluka je na vama.

Kako znamo jesmo li oprostile? Osjećate tugu zbog tih okolnosti umjesto bijesa, osjećate žaljenje prema osobi, a ne ljutnju.

Nekako se ne možete sjetiti što biste još rekli o svemu tome. Razumijete patnju koja je uopće bila dovela do prekršaja. Radije biste ostali izvan te okoline. Ne čekate ni na što. Ništa ne želite.

Nemate omču oko gležnja koja seže od tamo daleko do ovamo. Slobodni ste. Možda se nije pokazalo baš kao živjeli su sretni do kraja života, ali svakako vas od danas nadalje čeka svježe Bilo jednom davno…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Ljudske duše su fragmenti roditeljskog djela u sedmoj gustoći. Duša sedme gustoće je golema i veća od fizičkog svemira i također manja od najmanje čestice u svemiru.  Prve četiri dimenzije do tada nisu bile izravno proživljene od strane evoluirajućih duša. Stvarane su mnoge biljke i životinje za ta carstva, ali dovesti ljudski oblik bio je preveliki izazov, predstavljao je rizik za sve, osim za najhrabrije duše.

Duše su bile nespremne na šok koji je slijedio spoznajom koliko su stvari čvrste i guste u tim carstvima. Sa ove veličine trebamo se smanjiti na zrno graška, ali sa svim nepromijenjenim osjećajima. Ne možemo se kretati, osjećamo se stisnuto, jedva održavamo mali stupanj svijesti, a kamoli da se sjećamo tko smo bili prije nego smo ušli u niže svjetove.

Iskustvo nas je toliko proželo da smo zaboravili da smo jedno s Stvoriteljem, da smo moćna, veličanstvena duhovna bića i poistovjetili smo se s ovim malenim kompleksom ljudskog tijela/uma.

Iskusili smo ogromnu bol. Osjećaj je bio jako intenzivan, nešto što nismo nikad iskusili. Dio nas je odlučilo da ne voli tu bol i povjerovao da je učinio nešto krivo. Čim smo to povjerovali, odlučili smo da nas je Stvoritelj nekako kaznio. U ovoj novoj okolini nigdje nismo mogli pronaći onaj prekrasan prošireni osjećaj ljubavi, bilo nam je teško pronaći Stvoritelja. Povjerovali smo da nas je On izbacio iz Svojega Kraljevstva zbog nečeg što smo pogriješili.

Pomislili smo: „Ako  me Bog kažnjava, učinio sam nešto loše i kriv sam na neki način.“ Ta je misao stvorila vjerovanje u odvojenost, osnovu za svu bol i patnju. Sva bolna iskustva koja su nam se dogodila posljedica su vjerovanja da se nalazimo izvan Božje beskrajne ljubavi i suosjećanja…

Odlomak iz knjige “Božanski dar”