Problem tajnih priča okruženih sramom jest taj da one odvajaju ženu od njezine instinktivne prirode, koja je uglavnom radosna i slobodna. Kad u psihi postoji neka mračna tajna, žena joj ne može doći ni blizu i zapravo se osigurava protiv kontakta s bilo čime što će je na to podsjetiti ili dovesti njezinu već ionako kroničnu bol do neke još intenzivnije razine.

Taj obrambeni manevar je uobičajen, pa, kao i posljedice traume, potajno utječe na odluke koje će žena donijeti u vanjskome svijetu: kojim filmovima, knjigama ili događajima se hoće ili neće baviti, čemu se hoće ili neće smijati, kojim interesima će se posvetiti. U tom se smislu događa zarobljavanje divlje prirode koja bi trebala biti slobodna da čini, bude i istražuje što god želi.

Kad postoji kakva sramotna tajna, onda uvijek postoji mrtva zona u psihi žene, mjesto koje ne osjeća i ne reagira pravilno na daljnje životne emotivne događaje, bilo njezine, bilo tuđe. Mrtva zona je pod velikom zaštitom. To je mjesto nebrojenih vrata i zidova. Međutim, nema načina da prevarimo Divlju ženu. Budući da psiha ima snažnu moć nadomještvanja, tajna će ionako pronaći izlaz, ako ne putem stvarnih riječi, a ono u obliku nagle melankolije, povremena i tajanstvena bijesa, raznim vrstama tjelesnih tikova, grčeva ili boli.

Tajna uvijek nalazi izlaz, ako ne izravnim riječima, onda somatski i to najčešće tako da je se ne može izravno rješavati i pomagati joj. Pa što onda žena čini kad otkrije da tajna izlazi? Juri za njom uz veliku potrošnju energije. Tuče je, umata i zakapa natrag u mrtvu zonu. Žena koja u sebi nosi tajnu iscrpljena je žena.

Tajne, kao i bajke i snovi, prate one iste energetske obrasce i strukture koje nalazimo u drami. No, umjesto da prate junačku strukturu, one slijede tragičnu. Junačka drama započinje junakinjom na putovanju. Koji put junakinja nije psihički budna, ili je previše slatka i ne primjećuje opasnost ili je doživjela zlostavljanje, pa čini očajničke korake zarobljena stvorenja. Bez obzira na to kako krene, junakinja na kraju pada u šake nečemu ili nekome što ili tko je stavlja na gadnu kušnju. Zatim se s pomoću svoje domišljatosti, i jer ima ljude kojima je do nje stalo, oslobađa i izađe snažnija iz svega toga.

U tragediji junakinju zgrabe, prisile ili otjeraju ravno u pakao te je konačno savlada činjenica da nitko ne čuje njezine krikove ili da zanemaruju njezine molitve. Ona gubi nadu, gubi dodir s dragocjenošću svojega života i malaksa. Umjesto da uživa u pobjedi nad nedaćama ili u mudrosti svojih odluka i svojoj izdržljivosti, biva ponižena i umrtvljena. Tajne koje žene čuvaju gotovo su uvijek junačke drame pretvorene u tragedije koje ničemu ne služe.

Postoje i dobre vijesti. Način na koji ćemo tragičnu dramu pretvoriti u junačku sastoji se u tome da otvorimo tajnu, kažemo nekome o njoj, napišemo drugi kraj, istražimo svoju ulogu u njoj i svoje atribute dok smo je trpjeli. Takvo učenje sastavljeno je od jednakog omjera boli i mudrosti. Preživljavanje toga predstavlja pobjedu dubokog i divljeg duha.

Ženama govore da su određeni događaji, odluke i okolnosti u njihovu životu, obično one povezane sa seksom, ljubavi, novcem, nasiljem ili drugim poteškoćama koje haraju čovječanstvom, krajnje sramotne prirode i stoga ne pružaju nikakvu mogućnost odrješenja. To nije točno.

Svatko će donijeti kakvu lošu odluku riječju ili djelom prije nego što postane pametniji i shvati kake posljedice to nosi sa sobom. Ništa na ovome svijetu ili u svemiru nije neoprostivo. Ništa što čovjek može učiniti, čini ili bi mogao učiniti nije neoprostivo. Baš ništa.

Sebstvo nije neka kaznena sila koja juri naokolo i kažnjava žene, muškarce  djecu. Sebstvo je divlji Bog koji razumije prirodu svih stvorenja. Često nam je teško „pravilno postupiti“, osobito kad nam oduzmu temeljne instinkte, uključujući intuiciju. Tada je teško razmišljati o ishodu unaprijed, umjesto tek gotova čina. Divlja duša posjeduje duboku sućutnu stranu koja računa i s tom činjenicom.

U arhetipu tajne, na dio ženine psihe pada neka čarolija poput kakve crne mreže, pa ona vjeruje da se tajna nikada ne smije otkriti, štoviše, ona mora vjerovati da će je, ako ipak otkriju tajnu, sav pošten svijet trajno prezirati. Zbog te dodatne prijetnje, zajedno s tajnom samom, žena ne nosi samo taj jedan teret nego dva.

Takvim se prijetećim čarolijama bave samo osobe koje borave u nekom malom, crnom prostoru svojega srca. Među osobama koje posjeduju toplinu i ljubav prema čovječnosti, događa se upravo suprotno. Takve bi osobe pomogle  pri izvlačenju tajne jer znaju da od nje nastaje rana koja neće zacijeliti sve dok toj stvari ne posvetimo razgovor i savjet.

Ako žena želi zadržati svoje instinkte i slobodno se kretati u svojoj psihi, onda može otkriti svoju tajnu jednom čovjeku od povjerenja te ih zatim izgovarati koliko god je potrebno. Obično ne dezinficiraju ranu samo jedanput, pa onda zaborave na nju, već je treba njegovati i ispirati nekoliko puta prije nego što zacijeli.

Kad se napokon tajna razotkrije, duši je potrebno da i govornik i slušatelj pokažu snažnu reakciju. Govornik se mora potruditi da ne umanji značenje te stvari. Veliki je blagoslov ako je slušatelj osoba koja može slušati punim srcem i cviliti, drhtati i osjetiti ubod boli u vlastitom srcu a ne srušiti se. Liječenje od tajne djelomice se sastoji od taga da je ispričamo tako da drugi budu ganuti. Tako se žena počne oporavljati od srama jer prima onu pomoć i njegu koja joj je nedostajala tijekom prvotne traume.

Dakle, pogledajte što vidite i ispričajte to nekome. Nikada nije prekasno. Ako smatrate da to ne možete naglas reći, napišite im. Odaberite osobu za koju instinktivno osjećate da je pouzdana. Ako vam je to draže, potražite psihoterapeuta koji zna kako izaći na kraj s tajnama. To će biti osoba koja ima milosti, koja ne trubi stalno o dobru i zlu, koja shvaća razliku između krivnje i kajanja i koja poznaje prirodu tugovanja i uskrisivanja duha.

Godinama su sve klasične psihologije pogrešno mislile da je žalovanje proces koji obavite jednokratno, po mogućnosti tijekom jedne godine, i da je time stvar završena. No, sad znamo što ljudi već stoljećima instinktivno znaju: da kod određenih ozljeda, šteta i posramljenosti žalovanje nikad nije gotovo, pri čemu je žalovanje zbog gubitka djeteta zbog smrt ili napuštanja jedno od najtrajnijih, ako ne i najtrajnije.

Ljudi se oporavljaju od najveće duševne tuge u prvih godinu-dvije nakon tragedije, ovisno o sustavu potpore koju čovjek prima i slično. Međutim, nakon toga osoba i dalje doživljava razdoblja aktivnog žalovanja. Premda se ta stanja sve više prorjeđuju i kraće traju, jakost žalovanja slična je ili jednaka onoj razdirujućoj boli kakvu je osoba osjetila prvi put.

Taj podatak nam pomaže da shvatimo normalnost dugotrajne tuge. Ako se tajna i ne otkrije, žalovanje se nastavlja do kraja života. Čuvanje tajni suprotno je prirodnoj samo zacjeljujućoj higijeni psihe i duha. To je samo razlog više da otkrijemo tajne koje čuvamo. Otkrivanje i žalovanje uskrisuju nas iz mrtve zone. To nam omogućuje da napustimo mrtvački kult tajni. Možemo žalovati, i to snažno žalovati, pa iz toga izaći umrljani suzama, a ne stidom. Možemo izaći iz toga produbljeni, potpuno priznati i ispunjeni novim životom.

Divlja žena će nas grliti dok žalujemo. Ona je instinktivno Sebstvo. Ona zna kako podnijeti naše vrištanje, naše jauke, našu želju za smrću bez umiranja. Ona će najbolje lijekove staviti na najgora mjesta. Ona će nam šaptati i mrmljati u uho. Ona će osjetiti bol zbog naše boli. Ona će to podnijeti. Ona neće pobjeći. Premda će biti ožiljaka, i to mnogih, valja upamtiti da je ožiljak u svojoj otpornosti i sposobnosti da podnese pritisak jači od kože….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Kad žena teško otpušta svoju ljutnju ili bijes, onda je to često zato što se koristi bijesom da bi se osnažila. Premda je to možda ispočetka bilo mudro, sada mora postati oprezna, jer stalan bijes je poput vatre koja spaljuje njezinu primarnu energiju.

Kad ste u tom stanju, onda to nalikuje brzoj vožnji kroz život uz „gas do daske“, kao da pokušavate živjeti uravnoteženim životom, a pritom papučicu ubrzanja držite čvrsto pritisnutu do poda.

Plamen bijesa ne bi trebalo shvatiti kao strastven život. To nije život u svojem najboljem obliku; to je samo obrana koja nam je bila potrebna radi zaštite, ali ju je sada preskupo održavati. Nakon nekog vremena ta vatra postane beskrajno vruća, onečišćuje naše ideje crnim dimom te zastire druge načine gledanja i shvaćanja.

Neću vam reći da možete sav bijes pročistiti danas ili sljedeći tjedan i da će zauvijek nestati. Tjeskoba i muke prošlih vremena pojavljuju se u psihi na cikličkoj osnovi.

Premda duboko čišćenje uklanja veći dio prastare boli i bijesa, nikad se ne mogu do kraja ukloniti njihovi ostaci. Međutim, trebao bi preostati samo fini pepeo, a ne proždrljiva vatra.

Čišćenje preostaloga bijesa mora se pretvoriti u povremeni higijenski ritual, ritual koji nas opušta, jer kad nosimo stari bijes dulje nego što je korisno, onda nosimo stalnu, iako nesvjesnu napetost.

Ponekad se ljudi zbune i misle da zadržavanje preživljena bijesa znači gunđati, bjesniti, raditi ispade, bacati i rušiti stvari oko sebe. U većini slučajeva to se ne događa.

Obično to znači da ste čitavo vrijeme  umorni, da imate debeli sloj ciničnosti, da uništavate nadu, nježnost, obećanje. To znači da se bojite kako ćete izgubiti prije nego otvorite usta.

To znači da u sebi dosežete žarište, vidjelo se to izvana ili ne. To znači mučne, duboko ukopane tišine. To znači da se osjećate bespomoćno. No, postoji i izlaz, putem oprosta.

„Oh, jao, oprost?“, kažete vi. Bilo što samo to ne! Ali duboko u sebi znate da će jednoga dana u nekom trenutku doći do toga. Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja  dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.

Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično i štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom.

Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto „Ne znam hoću li ikad moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li“, to je bliže normi.

No, 60 posto oprosta i 40 posto „Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome“, potpuno je u redu.

Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju.

Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.

Neki ljudi zbog svojega prirođenog temperamenta mogu lakše oprostiti od drugih. Nekima to dođe kao prirodni dar, a neki to moraju usvojiti kao vještinu.

Čini se da vitalnost i osjećajnost utječu na našu sposobnost da nešto jednostavno pustimo. Visoka vitalnost i visoka osjećajnost ne dopuštaju nam uvijek da nepravde jednostavno pustimo.

Ako ne opraštate lako, ne znači da ste loši. A ne znači ni da ste svetica ako oprostite. Svakome njegovo i u pravom trenutku.

Međutim, kako bismo uistinu mogli ozdraviti, moramo izreći svoju istinu, i to ne samo žaljenje i bol, nego i koja je šteta nastala, koja ljutnja, koje gađenje i, osim toga, kakva se želja za samokažnjavanjem ili osvetom rodila.

Stara vidarica psihe razumije ljudsku prirodu sa svim njezinim slabostima i dijeli oprost na temelju izgovaranja gole istine. Ne samo da nam daje još jednu priliku, nego najčešće daje mnogo prilika…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

To je kao kad čvrsto svežemo zavoj na duboku ranu. Ako tako svezan zavoj ostavimo dulje vrijeme, onda ćemo izazvati gangrenu zbog manjka cirkulacije.

Nijekanje ljutnje i boli ne funkcionira.

Kad je ženi ranjeni instinkt, onda se obično suočava s nekoliko izazova glede bijesa.

Često joj je teško prepoznati kad joj se nešto nameće, kad joj provaljuje na njezin teritorij, pa zato ne primjećuje vlastiti bijes sve dok je već ne spopadne.

Ta odgoda izazvana je ranjavanjem instinkta kod djevojčica, kad se od njih traži da ne primjete razdor, da pokušaju pod svaku cijenu biti mirotvorci, da se ne miješaju i da podnesu bol sve dok se stvari ne smire ili privremeno prođu.

Obično takve žene ne djeluju u skladu sa svojim bijesom u pravom trenutku, pa ili skaču pred rudo ili im se reakcija javlja s tjednima, mjesecima, ili čak godinama zakašnjenja, pa onda shvate što su trebale, mogle ili rado bile rekle ili napravile.

To se obično ne događa zbog stidljivosti ili povučenosti, nego zbog pretjerana razmišljanja, pretjeranih pokušaja da budemo ljubazne i nedovoljna djelovanja iz duše.

Divlja duša zna kada i kako djelovati, samo kad bi žena slušala! Pravilna reakcija donosi sa sobom uvid i pravi omjer sućuti i snage. Povrijeđeni instinkt valja ispraviti vježbanjem i obilježavanjem čvrstih granica te vježbanjem nepokolebljivih i, kad je moguće, velikodušnih reakcija, ali opet postojanih.

Ženi će možda biti teško otpustiti ljutnju čak i kad joj ometa život, čak i kad je tjera da opsesivno razmišlja o davnim događajima kao da su se jučer dogodili.

Razmišljati o traumi, neko vrijeme čak intenzivno razmišljati o njoj, vrlo je važno za liječenje. No, na kraju sve rane valja zašiti i pustiti da zacijele kao ožiljak….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Prosvijetljeni oblici psihologije moraju uzeti u obzir ne samo očitu mentalnu i emocionalnu traumu i sustave vjerovanja koji su oblikovani kao rezultat toga, već kako ta trauma utječe na astralna, eterična i kauzalna carstva.

Nadalje, izvori trauma iz prošlih života i drugih svjetova se moraju uzeti u obzir kao faktori koji doprinose današnjim problemima i izazovima.

Naposljetku, psihologija mora prihvatiti ideju Osnovnog Uzroka – da su sve traume započele kada smo počeli promatrati sebe odvojenima od Boga. Moramo iscijeliti originalni pad u materiju i iskustvo zaustavljanja u materijanom svijetu.

Dječje traume se moraju vidjeti kao sekundarne korijenskom uzroku jer prije nego što smo došli u ovaj svijet, već smo posjedovali svijest žrtve, a to što smo bili „maltretirani“ kao djeca samo je pojačanje već postoječeg sustava vjerovanja.

Ovaj autor je neprestano govorio da postoje dva vrlo bitna sastojka kako bi se odvilo emocionalno iscjeljenje.

Prvo moramo osjećati, iskusiti i izraziti svoje emocije na zdrav način, a zatim moramo naučiti odvojiti se od naših emocija i promatrati ih objektivno, bez osude.

Moramo naučiti voljeti i prihvaćati sebe bez poistovjećivanja s emocijama, vjerovanjima i misaonim oblicima iz kojih proizlazi negativnost.

Mentalno, moramo identificirati i iscijeliti naša negativna korijenska vjerovanja, o kojima smo detaljno pisali u prijašnjim radovima. Ta vjerovanja imaju sljedeće oblike:

Unutrašnja – Nisam dovolno dobar, Nisam vrijedan, Nešto nije u redu samnom, Nisam siguran, Uvijek ću se razočarati u ljubavi itd.;

Vanjska – Svijet nije sigurno mjesto, Nema dovoljno za sve, Život je borba, Život je razočaranje itd.

Sva ta vjerovanja potječu od korijenskog vjerovanja Osnovnog Uzroka da smo bespomoćne, beznadne, nemoćne žrtve svijeta – koje je poteklo iz odvojenosti od Boga. Sva krivnja, sram, strah i očekivanja propasti i tame uzdižu se iz vjerovanja da smo odvojeni od Boga i da nas Bog na neki način osuđuje ili kažnjava za naše grijehe. Možda smo svjesni da se osjećamo odvojenima od Boga i krivimo sebe za ovaj osjećaj, podupirući ideju da trebamo biti kažnjeni jer smo odlutali od Božjih zapovijedi.

Možemo osjećati da su želje i apetiti našega tijela izvan naše kontrole ili da bismo ih kontrolirali moramo voditi strog, nestrastven i nesretan život. Uz pomoć crkve, možemo osjećati da moramo birati između radosti i zadovoljstva hedonističkog materijalnog života i tereta nošenja križa religioznog, pobožnog, asketskog i „čistog“ života u službi okrutnog i zahtjevnog Boga.

Ovaj „izbor“ postaje izbor između uživanja i življenja ispunjenog života, uz obećanje o vječnosti u paklu kao kazne koja slijedi, nasuprot ignoriranju naših osnovnih ljudskih želja u korist obećanja raja nakon ovog života.

Psihološka reakcija na ovu dilemu jest ignorirati naše misli i osjećaje, osuđivati ih i kao ne-duhovne i griješne ili odlučiti uroniti u hedonistički život ispunjen zadovoljstvima.

Stoga koja je nova psihologija?

To je holistički pristup tretiranju cijele osobe, umjesto samo određenih trauma.

Ona priznaje da smo mi duhovna bića koja žive u materijalnom svijetu.

Ona prihvaća nove tehnologije, kao što je iscjeljivanje vremenskom linijom, i uključuje psihoterapiju, hipnoterapiju, holističko liječenje, meditaciju, yogu, metafiziku, vizualizaciju, Gestalt terapiju, preporađanje i mnoge druge discipline u procesu iscjeljenja.

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Naši doživljaji su sadržani u emocionalnom tijelu. Emotivne traume također.

Ako su naše interpretacije života interpretirane kao bolne emocije i osjećaj života je bolan i ako su emotivni zaključci o životu bolni, ako su sjećanja emotivno bolna i ako osjećaji diktiraju što je stvarno, a što nije – onda će vaše emocionalno tijelo i dalje prenositi te bolne poruke tijelu.

Tijelo će to interpretirati kao bolnu emociju. To dovodi do nesretnog života, ovisnosti, propalih odnosa. Drugim riječima, to dovodi do fizičke refleksije tih emotivnih stanja i ne možete prestati iznova proživljavati traumu. To znači da nikada ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, sa sobom i drugima. Jer trauma iz prošlosti nastavlja dolaziti iznova i iznova, kako bi se reintegrirala.

Ona traži od vas da postanete cjeloviti!

Recimo da je netko osjetio interakciju s ocem u djetinjstvu i osjećao se napušteno. Ta osoba će tijekom života nastaviti kreirati sve više scenarija u kojima se osjeća napuštenom.

Iscjeljenje

Ako se iscjeljenje treba dogoditi na osjećajnoj i emotivnoj razini vašeg života, onda morate obratiti pozornost na osjećajnu i emotivnu razinu; i nijednu drugu. Ali tu je kvaka.

Kad odlučite da trebate iscijeliti nešto u vezi emocija, potaknuli ste neprijatelja vaših emocija. Odlučili ste da takve emocije nisu dobre i da ih treba popraviti. Dolazite u stanje otpora.

Čim pomislite: “moram se iscijeliti”, stvori se otpor. To znači da morate nešto u vezi sa sobom mijenjati, da niste u redu i ne odobravate se. Daleko najbolji način da se oštetite emotivno je da gledate na sebe kao na osobu koja se mora mijenjati.

Znate i sami kako je bolno kada vam netko blizak govori da se morate mijenjati, da morate biti drugačiji. Tako se osjeća emocionalno tijelo kada mu kažemo da nije dobro i da mora biti drugačije. Ako mu pristupite s osjećajem “moram te popraviti”, niste ništa iscijelili.

Što je alternativa?

Alternativa je da potpuno prigrlimo i prihvatimo naše emocije i osjećaje, bez obzira koliko bolni i neugodni bili. Biti s njima i u njima. Naučiti od njih. Čuti što žele da čujete, da vidite. Biti potpuno prisutan u njima, bez traženja da se promjene. To nije samo iscjeljenje, to je proces povezivanja u cjelinu.

Svakog dana, barem dvadeset minuta, ili kad imate jaku emotivnu reakciju, nađite tiho i udobno mjesto da potpuno budete prisutni s onime što osjećate. Promatrajte senzacije, osjećaje i emocije u vašem tijelu. One će se pojačavati kada obratite pažnju na njih. Dišite povezano bez nepotrebnih pauza. Dišite kroz nos i primijetite kako se osjećate. Cilj je biti s osjećajima. To znači potpuno biti sa sobom.

Možete govoriti vašim emocijama: “Ja sam potpuno s tobom, ovdje i sada”.

Ovaj proces nije samo za negativna emotivna stanja već i za pozitivna. Samo se često dogodi da se distanciramo od negativnih emocija i potisnemo ih, i zato su neintegrirane. Mnogi nalaze da je biti s pozitivnim emocijama teže nego s negativnima. Kada ste neko vrijeme bili s emocijama, bez obzira koliko su neugodne i osjećate da želite više saznati o njima, postavite sebi slijedeća tri pitanja:

1) Kako se osjećam?

To je prilika da dovedete osjećaj do svjesne razine i dajete ime tome što se događa unutar vas.

2) Kada sam zadnji puta osjetio ovu istu emociju?

Bez traženja odgovora, dozvolite svojem biću da vam ga ponudi, kao da nizvodno nešto teče prema vama.

3) Kada sam prvi puta iskusio ovaj osjećaj u životu?

Opet, bez svjesnog traženja, neka vam vaše biće ponudi odgovor.

Ako se ništa ne događa, budite strpljivi. Ovaj proces je karakterističan po tome što će se sve odvijati točno kako vama treba. Vjerujte procesu jer je to vjera u Dušu, da zna što je potrebno da bi se dogodila povezanost unutar vas.

Često se izvorna trauma odvila u tako ranoj dobi da niste imali kognitivno razumijevanje toga; mozak nije bio potpuno razvijen. Bili ste u svojem emotivnom jastvu umjesto mentalnom; mentalni aspekt se razvija tek oko osme godine. Stoga, ako ste u procesu integracije emotivnog sjećanja koje se dogodilo prije osme godine, nećete dobivati jasne slike povezane sa sjećanjem. Doslovno ćete se baviti emocijom za koju nemate kontekst. To je u redu. Vjerujte si. Nije vam potrebno kognitivno razumijevanje da bi se integracija dogodila.

Ako se suočavate sa sjećanjem koje je traumatično, promatrajte ga i zatim ga mentalno promijenite na način da se osjeća pozitivnim. To se naziva rad na unutarnjem djetetu. Na primjer, ako dođete do sjećanja da vas je otac napustio, omogućite vašem odraslom jastvu da dođe do unutarnjeg djeteta i pomogne mu da se bolje osjeća. Ili postanite pouzdana roditeljska figura djetetu, ili mu ponudite tu figuru prema njegovom izboru. Ili objasnite djetetu cijelu situaciju objektivno i da ne treba to shvaćati osobno.

Mijenjanje sjećanja na ovaj način zapravo mijenja moć traume i sve posljedice koje su nastale nakon nje. Sve što vam se događa u životu je samo posljedica izvorne traume koja se dogodila u djetinjstvu. Ona je korijen, a sve ostalo su grane razvijene iz tog korijena. Zamislite kolika je moć promjene korijenskog uzroka, a to je izvorna trauma. Svi simptomi koji se pojavljuju u vašoj realnosti nestat će kao rezultat takvoga rada. Utječete na kompletnu realnost jer živimo u svemiru gdje vrijeme ne postoji.

Ovaj proces se može raditi i putem procesa Integracije duše ili energetskim radom s terapeutima koji rade s energijom svjetlosti.

Vođenje dnevnika o osjećajima daje vašem emocinalnom tijelu poruku da vodite brigu o njemu.

Svaki put kad osjetite uznemirenost, to je zapravo potaknuto sjećanje. Ne proživljavate ništa novo u svojem životu već samo refleksije iz djetinjstva.

Razlog zašto krivimo osobu, ili okolnosti – koji su samo okidač – jest u tome što nismo spremni potpuno biti prisutni u emocijama koje proživljavamo i povežemo ih unutar sebe. Sve te intenzivne emocije su poruke od našeg unutarnjeg djeteta i poziv da se brinemo za njega.

Naše unutarnje dijete i duša traže da unutar sebe povežemo naš emotivni aspekt

 Autor: Saša Momić

Bez osjećaja, ništa u našoj fizičkoj realnosti ne bi izgledalo stvarno. Naš osjećaj života i emotivni zaključci o životu su sadržani u njemu. Naši doživljaji su sadržani u emocionalnom tijelu. Emotivne traume također.

Ako su naše interpretacije života interpretirane kao bolne emocije i osjećaj života je bolan i ako su emotivni zaključci o životu bolni, ako su sjećanja emotivno bolna i ako osjećaji diktiraju što je stvarno, a što nije – onda će vaše emocionalno tijelo i dalje prenositi te bolne poruke tijelu. Tijelo će to interpretirati kao bolnu emociju. To dovodi do nesretnog života, ovisnosti, propalih odnosa. Drugim riječima, to dovodi do fizičke refleksije tih emotivnih stanja i ne možete prestati iznova proživljavati traumu.

To znači da nikada ne možemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, sa sobom i drugima. Jer trauma iz prošlosti nastavlja dolaziti iznova i iznova, kako bi se reintegrirala.
Ona traži od vas da postanete cjeloviti!

Recimo da je netko osjetio interakciju s ocem u djetinjstvu i osjećao se napušteno. Ta osoba će tijekom života nastaviti kreirati sve više scenarija u kojima se osjeća napuštenom.

Deepak Chopra, Savršeno zdravlje

Umjesto da si dozvolite osjetiti bol i na taj ju način otpustite, emocije ostaju zarobljene u vašoj nutrini. Tako bol ostaje u vama i nema drugog izlaza, u vašem tijelu nastaje neravnoteža energija koja se očituje  kao fizička bolest.

Bolest je posljedica osjećaja kojih se ne možete osloboditi.

Energija svjetlosti ide tamo gdje je potrebna, na svaki dio vašeg fizičkog, emocionalnog, mentalnog i duhovnog tijela. Posebno je usmjerena na emocionalno tijelo, a tu je često i pravi uzrok neravnoteže.

Bolni osjećaji ili trauma koji se nalaze u vama izlaze na površinu.

Prisjećate se i na taj se način suočavate sa bolom, osjećate ga kratko vrijeme i bol nestaje. Zajedno sa emocionalnim oslobađanjem često nestaje i fizička bol.

Životinje proživljavaju iste emocije kao i ljudi, samo što životinje ne razumiju i ne mogu kontrolirati vlastiti život. Zato kućni ljubimci imaju osjećaj pojačane frustracije i straha.        

Ako su pas ili mačka posebno vezani za gospodara, mogu preuzeti bolest i osjećaje gospodara te žrtvovati sebe u tom procesu. Kućni ljubimci na sebe preuzimaju zadatak da pročiste svoje gospodare i njihove domove od negativne energije.

Ako je obitelj u krizi, životinja će to preuzeti na sebe, ali možda neće biti dovoljno jaka da tu energiju i preobrazi. Možete joj pomoći polaganjem ruke na glavu i tako usmjerite energiju svjetlosti. Energija će pomoći da uspostavi ravnotežu, oslobodi se emocionalne patnje i ozdravi.