Motiv da se ego i duša nadmeću u nadzoru životne sile vječan je motiv ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti često vode na početku života; često nam skuha nešto što uistinu dobro miriše. Ego je vrlo snažan tjekom tog razdoblja.

No, u nekom trenutku, ponekad nakon dvadesete, tridesete, najčešće nakon četrdesete, premda neke žene nisu spremne ni nakon pedesete, šezdesete ili sedamdesete, napokon dopuštamo duši da preuzme vodstvo. Moć se premješta s drangulija na duševnost. Pa premda duša ne preuzima vodstvo tako da ubije ego, ego je svrgnut i dobiva druga zaduženja u psihi, a ona se svode na to da služi pitanjima duše.

Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki divlji nagon koji želi da nam duša upravlja životom, jer ego ne razumije sve. Njegovo prodiranje u tajne života i duha je ograničeno. Obično se prestraši.

Loša mu je navika da svu numinoznost svodi na „to je samo“. Ego zahtijeva razvidne činjenice. Dokazi vezani za osjećaj ili tajanstvenost kod ega ne nailaze često na dobrodošlicu. Zato je ego usamljen.

Vrlo je ograničen u svojim konstruktima: ne može potpuno sudjelovati u tajanstvenim procesima duše i psihe. Pa ipak, usamljeni muškarac čezne za dušom, kao kroz maglu prepoznaje duševne i divlje stvari kada su blizu.

Na početku našega života, ego znatiželjno pristupa duševnom svijetu, ali najčešće ga zanima traženje vlastitih apetita. Ego se izvorno rađa kao potencijal, a oblikuje ga, razvija i ispunjava idejama, vrijednostima i dužnostima svijet oko nas: naši roditelji, učitelji, naša kultura. A tako i treba biti, jer on postaje naš pratilac, naš oklop i naš izviđač u vanjskom svijetu.

Međutim, ako se divlja priroda ne može probiti kroz ego, pa mu pridodati boje, soka i instinktivne reakcije, onda duša neće, ne može biti zadovoljna tom nepotpunošću svojega rada, bez obzira na to što je kultura možda zadovoljna onime što je stvoreno u egu.

Usamljeni muškarac u priči pokušava sudjelovati u životu duše. No, kao i ego, on nije baš sazdan za to, pa pokušava na silu zgrabiti dušu, umjesto da razvije neki odnos s njom. Zašto ego krade tuljanovo krzno? Kao i sva druga usamljena i gladna bića, sviđa mu se svjetlo. On vidi svjetlo i mogućnost približavanja duši, pa se prišulja i ukrade jednu od njezinih ključnih krinki. Ego si ne može pomći. On je takav kakav jsest. Premda ne može živjeti pod vodom, čezne za vezom s dušom. Ego je sirov u usporedbi s dušom. No osjeća sićušnu i slabo shvaćenu čežnju za prelijepim svjetlom.

I tako, gladno duše, naše vlastito sebstvo ega krade krzno. I kao što treba biti na početku ženske individuacije, duša se prisiljava na vezu s egom. Svjetonva funkcija podložnosti duše egu događa se zato da bismo naučile običaje u svijetu, načine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati, kako živjeti s drugim ljudima, da bismo naučile mehaniku i makinacije kulture, zadržale posao, držale dijete, brinule se o tijelu…sve one stvari koje se tiču vanjskog svijeta.

Izvorna je svrha takva važnoga kontakta u psihi žene, brak tuljanice i usamljenog muškarca, brak u kojem je ona definitivno podložna, stvaranje privremenog aranžmana koji će na kraju proizvesti duhovno dijete koje istodobno može živjeti u svjetovnom i divljem svijetu te prelaziti iz jednoga u drugi. Kad se jednom to dijete rodi, razvije i prođe inicijaciju, ono se ponovno pojavljuje u vanjskom svijetu i veza s dušom je izliječena.

Premda usamljeni muškarac, ego, ne može vjećno dominirati – jednog će se dana morati pokoriti zahtjevima duše do kraja ženina života – život s tuljanicom/duševnom ženom pružio mu je dodir veličine, pa je stoga zadovoljan, obogaćen i smjeran, sve u isti čas…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Tijekom posljednjih godina ta ženska promjena postala je društveno prihvaćena, o njoj se otvoreno govori, uzima se u obzir u medicinskim i poslovnim razmatranjima i u pitanjima unapređenja života. To pruža nadu da će i menstrualni ciklus postati dijelom uobičajenih društvenih događanja.

Menopauza utječe na žene na različite načine i može početi tako da normalni menstrualni ritam postane sve neuredniji.

Sve kreativne energije žena nakon menopauze okrenute su prema unutra i mogu se smatrati izvornima. Tijekom menopauze žena silazi u svoju unutarnju tamu, ali se ponekad ne vraća obnovljena putem otpuštanja krvi u svoju fazu mladosti. Naposljetku više uopće ne prolazi preobrazbu i miruje u fazi unutarnjeg svijeta.

Ženino doživljavanje života više nije ciklično, nego ravnoteža između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Zbog te povlaštene pozicije stalne svjesnosti u oba svijeta, žena ima stalan pristup dimenziji života unutarnjeg svijeta koja je cikličkim ženama dostupna tek jednom na mjesec.

Svijest i uvidi starijih žena bili su u drevnim kulturama vrlo priznati. One su bile štovane kao savjetnice, voditeljice i čuvarice tradicije, te kao poveznice između duhovnog svijeta predaka i zajednice.

Žena obitava u svom unutarnjem svijetu promatrajući vanjski svijet i utječući na njega, ali s percepcijom unutarnjeg svijeta i prikazana je kao snažna i moćna. Ona ima ulogu učiteljice za made žene, osobito za djevojke koje su tek dobile menstruaciju.

Žena nakon menopauze posjeduje iskustvo svoje menstrualne prošlosti i može djevojkama ponuditi svoje znanje i iskustvo unutarnjeg svijeta, božanskog kreativnog izvora i spirale nasljeđa. Ona ima sposobnost da vodi i skrbi o svima. U materijalističkom suvremenom svijetu ta duhovna dimenzija odražava se u velikom broju starijih žena predstavnica religijskih i duhovnih zajednica.

Žena nakon menopauze aktivna je duhovna vodilja i pokretačica, sve su predmenopauzalne žene njezine kčeri, a sve druge postmenupauzalne žene njezine sestre.

Obredi prijelaza povezani s menopauzom označavaju prihvaćanje smrti ženine stare, cikličke percepcije i ženina predaja unutarnjem svijetu. Ti bi obredi mogli početi jednim koji će označiti peri-menopauzu, vrijeme kada se ženino tijelo počinje pripremiti za menopauzu, a počinje negdje oko ženine četrdesete godine starosti. Osmišljavanje obreda može pomoći da se učine mentalne i emotivne pripreme za menopauzu.

Obredi mogu potvrditi neredovitost ciklusa tijekom kojeg žena provodi sve više vremena u Donjem svijetu i označiti njezin trajni silazak u tamu kako bi postala Kraljica Donjeg svijeta, voditeljica duše i Tamna Majka.

Žena se nakon svog obreda mora osjećati da se dogodila promjena u svijesti i u životu, te obred treba skrojiti prema osobnim potrebama.

Sljedeći prijedlozi mogu sačinjavati brojne obrede i simbolička djelovanja, ovisno o tome kada određena žena osjeti da su postali prikladni.

Prihvaćanje peri-menopauze i tjelesnih priprema za promjenu.

Emocionalno prihvaćanje početka faze Čarobnice života, tuga zbog skorog gubitka plodnosti i mladosti, i uzbuđenje zbog osnaženja poticaja iz unutarnjeg svijeta.

Prihvaćanje neredovitih ciklusa i zahvalnost za posljednje darove.

Trajni silazak u tamu i smrt stare percepcije.

Predaja svijesti tami u ulozi Kraljice Donjeg svijeta ili Tamne Majke.

Radosno iščekivanje nove, uzbudljive budućnosti i osmišljavanja ciljeva unutar tame da bi se očuvali u svakodnevnom svijetu.

Za mnoge žene oslobođenje od ciklusa predstavlja završetak razdoblja života u kojem su bile usmjerene na potrebe drugih i početak razdoblja kada mogu iskusiti življenje života za sebe.

Obred prijelaza omogućuje ženi da prihvati svoju prošlost, da tuguje zbog njezina gubitka i da usmjeri pažnju na novu percepciju života. Omogućuje joj da osjeti kraj jednog dijela svog života i početak novog i uzbudljivog dijela. Ulazak u menopauzu katkada se doživljava kao znak propadanja, rastuće beskorisnosti i kao prvi znak smrti, ali to je samo faza u ciklusu života koja, kada se je pozdravi i prihvati, može pružiti ženi još više zadovoljstva i očitovanja u životu.

PRIPREMA U PERI-MENOPAUZI

Tijekom svojih ciklusa počnite više pažnje obraćati fazama Čarobnice i Vještice. Neka vam postane ugodno u rastućoj tami, kreativnosti i nadahnutoj intuitivnosti faze Čarobnice.

Postanite svjesni da idete prema razdoblju nesputane magije, seksualne energije, nadahnuća i prilika da otpustite emocionalni teret iz prošlosti, očistite sve svoje razine i stvorite sasvim novu sebe.

Dopustite da vas obuzme uzbuđenje zbog prestojećih promjena – osjetite da ste dobrodošli u zagrljaj Mračne Božice i njezinih sestara, i da ste osnaženi, potaknuti stvarati nove snove i nov život.

U svojoj fazi Vještice pozdravite tamu i spokoj.

Osjetite kako ne postoji ništa što bi trebalo postići ili dokazati kako biste se mogli osjećati u potpunosti voljenima i prihvaćenima.

Razmislite o tome što biste drugačije učinili, kako biste se osjećali i kako biste se ponašali da ste se kojim slučajem osjećali u potpunosti voljenima i prihvaćenima.

Znajte da je životna faza Vještice faza duboke ljepote i ljubavi, i vi se krećete prema njoj.

VIZUALIZACIJA U MENOPAUZI

Ovu vježbu provodite u zamračenoj sobi. Započnite paljenjem svijeće ispred sebe i gledajte je izbliza. Nježno opustite tijelo i dišite duboko.

Vizualizirajte sebe kako stojite u središtu velike, mračne čistine. Iznad vas je kupola neba sitno istočkana zvijezdama.

Gledajte prvu četvrt Mjeseca koji izlazi na istoku i postupno raste sve dok ne postane puni Mjesec na jugu, opada na posljednju četvrt na zapadu i zatim nestaje u tami sjevera. Promatrajte taj ritam tijekom nekoliko ciklusa i osjetite ritam energija koje su u vezi s različitim fazama kako teče vašim tijelom i umom.

Dopustite svojoj svjesnosti energija da prati Mjesec u opadanju u tamu mlađaka i ostanite u tami. Vizualizirajte Mjesec u porastu koji izvire iz vas, puni se do punog Mjeseca i u svom se opadanju vraća k vama.

Osjetite kako vaša tama okružuje svaku svjetlosnu fazu dajući joj oblik – više niste vezani uz ciklus, vi jeste ciklus. Provedite neko vrijeme unutar tame promatrajući cikluse Mjeseca dok ne osjetite kako ste spremni vratiti se vanjski svijet. Otvorite oči i promotrite svijeću, osjećajući da ste sada tama oko plamena kojom se njegova svjetlost očituje.

Izvor: Miranda Gray, Crveni Mjesec

Ljudske duše su fragmenti roditeljskog djela u sedmoj gustoći. Duša sedme gustoće je golema i veća od fizičkog svemira i također manja od najmanje čestice u svemiru.  Prve četiri dimenzije do tada nisu bile izravno proživljene od strane evoluirajućih duša. Stvarane su mnoge biljke i životinje za ta carstva, ali dovesti ljudski oblik bio je preveliki izazov, predstavljao je rizik za sve, osim za najhrabrije duše.

Duše su bile nespremne na šok koji je slijedio spoznajom koliko su stvari čvrste i guste u tim carstvima. Sa ove veličine trebamo se smanjiti na zrno graška, ali sa svim nepromijenjenim osjećajima. Ne možemo se kretati, osjećamo se stisnuto, jedva održavamo mali stupanj svijesti, a kamoli da se sjećamo tko smo bili prije nego smo ušli u niže svjetove.

Iskustvo nas je toliko proželo da smo zaboravili da smo jedno s Stvoriteljem, da smo moćna, veličanstvena duhovna bića i poistovjetili smo se s ovim malenim kompleksom ljudskog tijela/uma.

Iskusili smo ogromnu bol. Osjećaj je bio jako intenzivan, nešto što nismo nikad iskusili. Dio nas je odlučilo da ne voli tu bol i povjerovao da je učinio nešto krivo. Čim smo to povjerovali, odlučili smo da nas je Stvoritelj nekako kaznio. U ovoj novoj okolini nigdje nismo mogli pronaći onaj prekrasan prošireni osjećaj ljubavi, bilo nam je teško pronaći Stvoritelja. Povjerovali smo da nas je On izbacio iz Svojega Kraljevstva zbog nečeg što smo pogriješili.

Pomislili smo: „Ako  me Bog kažnjava, učinio sam nešto loše i kriv sam na neki način.“ Ta je misao stvorila vjerovanje u odvojenost, osnovu za svu bol i patnju. Sva bolna iskustva koja su nam se dogodila posljedica su vjerovanja da se nalazimo izvan Božje beskrajne ljubavi i suosjećanja…

Odlomak iz knjige “Božanski dar”

Zemljina ljepota je bezgranična. Njezini oceani, planine, šume, pustinje i sva živa bića tvore biosferu.  To je omotač oko zemljine kore u kojem se prepliću organsko i neorgansko, događa se proces fotosinteze i pretvaranja sunčeve energije. U njemu postoji ciklus ugljičnog dioksida i veza između drveća i planktona. Biosfera je sfera  instinktivnog i nesvjesnog, o njoj ovisi sav život na planetu. Zemlja je živa, diše i svoju vibraciju šalje u svemir. Ona se određenom brzinom kreće po određenoj putanji. Ono što regulira i određuje kretanje Zemlje i svega što živi na njoj je Zakon Vremena. U biosferi ne postoje drugi zakoni osim ovog.

U davna vremena ljudi u domorodačkim društvima instiktivno i intuitivno su razumjeli vezu između svega na planetu, i živog i neživog. Oni su odavali poštovanje svakom danu, svakoj biljci, svakoj stijeni, kiši, suncu, noći, mjesecu, jer su znali da ne postoji razlika između vječnog života i prirodnih procesa. Instiktivno razumijevanje ove veze imaju još uvijek biljni i životinjski svijet, ali i stijene i kamenje, sve što je dio tog cjelovitog sustava.

Pa kako su onda ljudi to zaboravili? Gdje su oni izgubili korak s prirodom, živom i neživom? Kako su se udaljili i prestali poštovati sve ono što im omogućava život na Zemlji?

U jednom trenutku svojeg razvoja ljudi su donijeli odluku da stvore i imaju svoje vlastito vrijeme, izvan svih procesa i događanja na Zemlji. Odlučili su imati svoje vlastite zakone i pravila koji su doveli do ratova, nasilja, kriminala, zloupotrebe. Na Zemlji i u svojim umovima izgradili su zidove i nebodere koji su ih razdvojili i prekrili njihovu pravu bit. Jedini način da se dođe do moralnog ponašanja jest da se ljudi vrate životu u prirodnom vremenu jer ne mogu biti odvojeni od planeta na kojem žive. Kad se usklade s frekvencijom prirodnog vremena 13:20, s vremenskim ciklusima i kretanjem Zemlje, usklađuju se s četvrtom dimenzijom, dimenzijom vremena.

Zemlja neprestano zrači Ljubav, informacije i energiju. Ljudska bića sve to primaju i koriste kroz misli, riječi i djela stvarajući oko Zemlje omotač od mentalne energije. Čovjek je svojim procesom mišljenja stvorio velike promjene u prirodnom okruženju. Najsnažnijih produkt ovog procesa je stroj. Njegovim je izumom poremećen normalni poredak u biosferi. Strojevi su inkarnacija pogrešne frekvencije 12:60 i za njihov rad se koriste prirodni resursi. Na taj način sagorijevaju Zemlju, stvaraju otpad i razne vrste zagađenja uništavajući kišne šume i zalihe planktona u oceanima koji su glavni nosioci procesa stvaranja kisika. Stvorena je umjetna tehnosfera, vrlo komplicirana mreža mašinerije i sistema komunikacije, koja utječe na ravnotežu u biosferi. Posljednja etapa tehnosfere je cybersfera, koja putem računala, mobitela i interneta podržava materijalističko shvaćanje svijeta. Od toga je nastao gust oblak zagađenosti oko Zemlje, koju čine sva ljudska izgubljenost, očaj, strah, stres, nemoć….

Tehnosfera trenutno vlada ljudskim umovima, dušama i tijelima. Rastvoriti je može  jedinstvena i neprekidno svjesna noosfera, koja predstavlja telepatski um planeta Zemlje. Ona može nastati svjesnim mentalno-duhovno-telepatskim djelovanjem ljudskih bića koja su otvorena za nove načine razmišljanja. Vrijeme je da ljudi otpuste sve što ih blokira, da napuste  stare koncepte i povežu se sa svojim istinskim bićem. Kroz koncentraciju i meditaciju mogu pročistiti um, mogu doživjeti prazninu uma i doći do stanja unutarnjeg mira. Tako podižu svoju vitalnu energiju, podižu frekvenciju i primaju sve više ljubavi oslobađajući se straha…

Odlomak iz knjige “Božanski dar”