Kosturku, koja je provela vječnost ležeći na dnu mora, možemo shvatiti kao ženu koju je sila život/smrt/život zaboravila i zloupotrijebila. U vitalnom i uskrsnulom obliku upravlja intuitivnom i emotivnom sposobnošću dovršavanja životnih ciklusa rađanja i završavanja, žalovanja i slavlja. Ona je ta koja zuri u stvari. Ona prepoznaje kad je vrijeme da neko mjesto, stvar, čin, skupina ili veza umre. Taj dar, ta psihička osjetljivost, čeka one koji će je u svijest privesti činom ljubavi prema drugome.

Dio svake žene i svakoga muškarca odupire se, znajući da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim odnosima. Pretvaramo se da možemo voljeti a da ne umru naše iluzije o ljubavi, pretvaramo se da možemo nastaviti a da ne umru naša površna očekivanja, pretvaramo se da možemo napredovati a da naša najdraža uzbuđenja nikad ne umru. No. U ljubavi se u psihičkome smislu sve rastavlja, sve. Ego ne želi da to bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba duboke i divlje naravi ne može zanijekati da je taj zadatak privlači.

Što umire? Umiru iluzije, očekivanja, pohlepa za posjedovanjem nekoga, za željom da sve bude samo lijepo, sve to umire. Budući da ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu smrti, jasno nam je da su potrebne silna snaga sebstva i duševnost da bismo ušli u takvu obvezu. Kad se obvežemo na ljubav, obvezujemo se i na ponovno oživljavanje Kosturke i svega njezina učenja.

Znamo da se veze kojiput kolebaju kad prolaze s faze očekivanja u fazu suočavanja s onime što nam je uistinu na udici. Veza koja je počela u dobroj volji sad se, nakon završetka faze „taubeka“, klima i ljulja, a kojiput i posrće. Umjesto da glumimo nešto iz mašte, sada kad uistinu započinje izazovnija veza valja prizvati sve svoje vještine i mudrosti.

Uvijek iznova primjećujem jednu pojavu kod ljubavika, bez obzira na njohov spol. To ide nekako ovako: dvoje ljudi započnu ples da bi otkrili bi li se rado voljeli. Odjednom se Kosturka slučajno ulovi na udicu. Nešto u vezi počne slabiti i klizne u entropiju. Često se umanji užitak seksualna uzbuđenja, ili jedno ugleda slabu, povrijeđenu stranu onoga drugoga ili ga pak ne smatra „baš u potpunosti trofejem“ i to je trenutak kad se Kosturka diže na površinu.

Čini se tako jezivom, a opet, to je prvi put da postoji prava prilika za pokazivanje hrabrosti i upoznavanje ljubavi.

Ljubiti znači ostati prisutan.

To znači izroniti iz svijeta mašte u svijet u kojem je moguća održiva ljubav, licem u lice, kostima uz kosti, odana ljubav. Ljubiti znači ostati kad svaka stanica u tijelu viče „Bježi!“

Kad su ljubavnici u stanju podnijeti prirodu život/smrt/život, kad su je u stanju shvatiti kao kontinuum – kao noć između dva dana – i kao upravo onu silu koja stvara ljubav za čitav život, onda su u stanju suočiti se s Kosturkom svoje veze. Onda su zajedno jači i oboje su pozvani na dublje razumijevanje dvaju svjetova u kojima žive, onoga svjetovnoga i onoga koji pripada duhu.

Kad se susretnu s Kosturkom, većina ljudi bi otrčala brzinom vjetra i to što je dalje moguće. Trčanje je dio procesa. Trčati je ljudski, samo ne predugo i ne zauvijek…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Svaki trenutak završava onoga trena kad počinje. Ako to ne uviđaš, nećeš vidjeti što je u tome izvanredno i prozvat ćeš taj trenutak običnim.

Svaka interakcija „počinje završavati“ onoga trenutka kad „počinje počinjati“. Samo onda kad se o tome istinski promisli i kad se to duboko shvati, otvara vam se puno bogatstvo svakoga trenutka – i samoga života.

Život ti se ne može dati ako ne razumiješ smrt. Moraš poduzeti više nego to samo razumjeti. Moraš smrt voljeti jednako tako kao što voliš život.

Vrijeme koje provedeš s nekom osobom bilo bi slavlje kad bi pomišljao da je to posljednji put da si s tom osobom. Tvoje iskustvo svakoga trenutka bilo bi nemjerljivo veliko kad bi pomislio da je to tvoj posljednji takav trenutak. Tvoje odbijanje da razmišljaš o svojoj vlastitoj smrti dovodi do tvoga odbijanja da razmišljaš o svome vlastitom životu.

Ti to ne vidiš tako. Ti propuštaš trenutak i sve ono što ti on nosi. Ti gledaš pokraj njega umjesto da sagledavaš kroz njega.

Kad duboko pogledaš u nešto onda to spoznaš. Razmišljati o nekoj stvari duboko znači potpuno je sagledati. Onda više nema iluzije. Onda vidiš stvar onakvom kakva ona zaista jest. Tek onda možeš u njoj istinski uživati – to jest unijeti radost u nju. („u – živati“ znači unijeti radost života u nešto).

Tada možeš uživati čak i u iluziji. Jer ćeš znati da je to iluzija, a to je pola radosti! Činjenica da misliš kako je to stvarno, ono je što ti izaziva bol.

Ništa nije bolno što ne shvaćaš kao stvarno.

To je poput filma, drame koja se prikazuje na pozornici tvoga uma. Ti stvaraš situaciju i likove. Ti pišeš dijaloge. Ništa nije bolno u trenutku u kojem shvatiš da ništa nije stvarno.

To važi za smrt kao i za život.

Kada shvatiš da je smrt također jedna iluzija onda možeš reći: „O, smrti, gdje je žaoka?“

U smrti možeš čak i uživati. Možeš uživati čak i u nečijoj tuđoj smrti.

Izgleda li ti to čudno?

Samo ako ne razumiješ smrt – i život.

Smrt nikada nije kraj nego uvijek početak. Smrt su vrata koja se otvaraju, a ne vrata koja se zatvaraju.

Kada shvatiš da je život vječan shvatiš da je smrt tvoja iluzija o kojoj stalno brineš i stoga ti pomaže u uvjerenju da ti jesi tvoje tijelo. Ali ti nisi tvoje tijelo i tako uništenje tvoga tijela ti nije važno. Smrt bi te trebala naučiti da je život ono što je stvarno. A život te uči da ono što je neizbježno nije smrt, nego nepostojanost.

Nepostojanost je jedina istina.

Ništa nije postojano, trajno. Sve se mijenja. U svakom trenutku. U svakom času.

Kad bi nešto bilo trajno ne bi moglo postojati. Jer čak i sam smisao postojanosti ovisi o nedostatku nepostojanosti. Stoga, čak i postojanost je nepostojana. Dublje pogledaj u to. Razmišljaj o toj istini. Shvati je i shvatiti ćeš Boga.

To je Dharma i to je Buddha. To je Buddha Dharma. To je učenje i učitelj. To je lekcija i majstor. To je objekt i promatrač uvijeni u jedno.

Oni nikada nisu bili ništa drugo nego Jedno. Ti si onaj koji ih je odvio kako bi se tvoj život mogao odviti pred tobom.

A dok promatraš svoj vlastiti život kako se odvija pred tobom nemoj dopustiti da sam postaneš razotkriven. Drži Sebe na okupu! Vidi iluziju, privid! Uživaj u njemu, ali nemoj postati privid!

Ti nisi iluzija nego je ti stvaraš.

Ti si na ovome svijetu, ali nisi iz njega.

Onda iskoristi svoj privid smrti. Iskoristi ga! Dopusti mu da bude ključ koji te otvara za više života.

Gledaj cvijet kao nešto što vene i vidjet ćeš cvijet tužnim, ali ako cvijet gledaš kao dio cijelog drveta koje se mijenja i koje će uskoro roditi plod, onda ćeš vidjeti istinsku ljepotu cvijeta. Kada razumiješ da je cvjetanje i otpadanje cvijeta znak da je drvo spremno roditi plodove, onda razumiješ život.

Pogledaj to pažljivo i shvatit ćeš da je život svoja vlastita metafora.

Uvijek imaj na umu da ti nisi cvijet i da nisi čak ni plod. Ti si drvo. A tvoje korijenje je duboko usađeno u Mene. Ja sam tlo iz kojega si ti iznikao i tvoji cvatovi i tvoji plodovi će se vratiti Meni obogaćujući tlo. Tako, život rađa život i ne može spoznati smrt, nikada….

Neale Donald Walsch, Razgovori s Bogom – Jedan neobični dijalog, Knjiga 3