Ako počnete stjecati sigurnost, postajete ustajali ribnjak. Vaša se energija više ne pokreće. Počnete se bojati jer čovjek nikad ne zna kako ući u nepoznato. Poznato je sigurnije. Postajete opsjednuti s poznatim. I dalje se hranite time, ali vam postaje dosadno, osjećate se jadno no ipak vam se čini sve poznatim i sigurnim. Nepoznato izaziva u vama drhtanje. Pri samoj ideji o nepoznatom, već se počnete osjećati nesigurno.

Samo su dvije vrste ljudi na svijetu. Ludi koji žele živjeti udobno…oni traže smrt, žele udoban grob. Druga vrsta su ljudi koji vole živjeti. Oni odabiru živjeti opasno jer život je uspješan samo onda kad postoji opasnost.

Jeste li se ikad penjali na planine? Što se više penjete osjećate se svježije, mlađe. Što je veća opasnost od pada, to ste vi življi…tada visite između života i smrti, ne dosađujete se, ne postoji prašna prošlost, nema želje za budućnošću. Sadašnji trenutak je vrlo žestok, poput plamena. Živite ovdje i sada – skijate se ondje gdje postoji opasnost da izgubite život, no postoji i silna radost – jer opasnost da ćete izgubiti život čini vas neobično vitalnim. Zato ljude privlače opasni sportovi.

Kad vam kažem: živite opasno, ne mislim samo na fizičku opasnost, već i na psihološku, mentalnu i duhovnu. Religija je duhovna opasnost. Ona se penje na takve visove s kojih možda nema povratka.

Vaš život treba ostati igra, ona je centar vašeg života. Rad treba biti sredstvo koje će vas dovesti do igre. Rad u uredu i rad u tvornici, trgovini, ali samo da biste imali vremena igrati se. Ne dopustite da vam se život svede na radnu svakodnevicu – jer cilj života je igra.

Igra znači raditi nešto zbog onoga što se radi.

Vi dolazite k meni meditirati, vi i meditaciju smatrate radom. Mislite da treba nešto učiniti da bi se stiglo do Boga. To je glupost. Meditacija se ne radi zbog toga. Morate se igrati, morate to smatrati zabavom. Ne smijete biti ozbiljni, morate uživati u meditaciji, tada se ona razvija. Kad je počnete smatrati poslom, kao dužnost koju treba obaviti – jer to morate učiniti, morate postići oslobođenje, nirvanu – tada ste ponovno unijeli vaše lude kategorije u svijet igre.

Meditacija je igra, uživajte u njoj zbog nje same. Ako uživate u više stvari zbog njih samih, bit ćete vitalniji. Naravno, vaš život bit će uvijek u opasnosti. Ali tako to mora biti. Opasnost je dio života, zapravo, ona je bolji dio života, najbolji dio života. Najljepši dio života je opasnost. Svakog trenutka život je opasnost. Možda niste toga ni svjesni. Kad udišete i izdišete i to je opasno. Kad izdišete, tko zna, hoće li se dah vratiti ili ne? Nije sigurno, nema nikakve garancije.

Ali ima ljudi čija je glavna religija sigurnost. Čak i dok govore o Bogu, govore o Njemu kao o nekoj sigurnosti. Ako razmišljaju o Bogu čine to samo zato jer se boje. Ako se mole i meditiraju, čine to samo zato da ostanu zapisani u dobrim knjigama, u Božjim dobrim knjigama. „Ako postoji Bog, on će znati da sam redovito išao u crkvu, da sam redovito štovao Boga. Mogu to dokazati.“ Čak i njihova molitva je samo sredstvo.

Živjeti opasno znači živjeti životom kao da je svaki trenutak – posljednji trenutak. Svaki trenutak ima vlastitu unutarnju vrijednost. I vi se ne bojite. Vi znate da smrt postoji i prihvaćate činjenicu da je smrt tu, ne skrivate se od nje ni fizički, ni psihološki ni duhovno.

Uživate u onim trenucima dok dolazite direktno u dodir sa smrću, kad ona postaje gotovo stvarnost – mislim da to znači živjeti opasno.

Ljubav vas vodi licem u lice sa smrću. Meditacija vas vodi licem u lice sa smrću. Dolazak učitelju je dolazak k vašoj vlastitoj smrti. Suočiti se s nekim tko je nestao, znači ući u ponor u kojem ćete se možda izgubiti i možda postati onaj tko se nikad nije vratio.

Oni hrabri idu naprijed. Oni traže sve prilike za opasnost. Njihova filozofija ne sliči filozofiji kompanije životnog osiguranja. Njihova filozofija je filozofija planinara, klizača, skijaša. A oni se ne skijaju samo po vanjskim morima, već i po svojim unutarnjim morima. Ne penju se samo po Alpama i Himalaji, oni traže svoje unutarnje visove.

Ali zapamtite jedno. Nikad ne zaboravite da postoji umjetnost riskiranja. Uvijek ostanite sposobni da se izložite opasnosti. I uvijek kad dobijete priliku da riskirate, nikad je nemojte propustiti. Nikad nećete biti gubitnik.

Opasnost je jedina garancija da ste živi.

Osho, knjiga o muškarcu

Mnoge vlade i kompanije pokušavaju opravdati invaziju na zemlju starosjedilačkih plemena, na kojoj su nalazišta ruda i energenata, izgovorima da su ta plemena „primitivna“ i „siromašna“. To je način razmišljanja koji, u osnovi, kaže: kad nekom narodu uzmemo zlato i vunu s njihove zemlje, a zauzvrat im damo hranu, oružje, televiziju i ostale stvari koje trebaju da bi „postali civilizirani“, mi im zapravo pomažemo.

Budući da se naša civilizacija temelji na akumulaciji dobra (i novca koji predstavlja mogućnost kupnje dobra) lako nam je pri pogledu na plemenska društva zaključiti da su siromašni.

Ipak, njihova plemenska privreda imala je različite temelje od naše. Umjesto da imovno stanje određuje tko ima najviše stvari ili tko ima nadzor nad osnovnim životni potrebama poput hrane, bogatstvo je bilo obilježje cijelog plemena i njegove sposobnosti uzdržavanja vlastitim sredstvima te prilika da se svakom članu plemena omogući da svakoga dana kroz iskustvo svijeta oko sebe osjeti dodir Stvoritelja.

Uloga svakog pripadnika plemena jest osigurati dobrobit drugih.

Umjesto gomilanja materijalnog bogatstva, pleme svojim članovima osigurava bogatstvo sigurnosti, skloništa, kao i kontekst za dodir sa svetošću svega.

Na prvi se pogled prosječnom stanovniku zapadne kulture sigurnost neće činiti kao nešto veliko i značajno, ali polovica svjetskog stanovništva, koja se snažno trudi preživjeti s dva dolara na dan, itekako razumije značaj sigurnosti. Čak i ljudi iz srednje klase imaju podsvjesno shvaćanje istoga: žudimo za sigurnošću.

Kao što je 1950. istaknuo Abraham Maslow, začetnik humanističke psihologije, sigurnost je osnovna ljudska potreba. Jednom kad je zadovoljena, ljudi će neminovno krenuti prema ostvarenju najveće ljudske potrebe, potrebe da se iskusi svetost, što je Abraham Maslow nazvao samoostvarenjem. Ali Maslow je također primijetio da većina ljudi u našem modernom svijetu živi u takvom vječnom stanju nesigurnosti da nikad ne dosegnu samoostvarenje, čak ni ne posegnu  za njim.

To je stoga što u našoj Mlađoj Kulturi put do sigurnosti vodi preko stjecanja bogatstva, premda u svijetu Mlađih Kultura čak ni bogatstvo ne jamči sigurnost. Mnogi pripadnici srednje klase strahuju od privrednog kolapsa i gubitka zaposlenja, ili ozbiljne bolesti nekog člana obitelji što bi osiromašilo kućni proračun, potom svu ušteđevinu, da bi na kraju ostali bez načina života na koji su navikli. U pokušaju da si osiguraju sigurnost  ili da pobjegnu od strahova, za sobom ostavljaju potragu za samoostvarenjem i postaju radoholičari, ovisnici o televiziji ili vjerski fanatici.

Ali pripadniku plemena koje je izbjeglo zagađenje Mlađom Kulturom, uništenje ili asimilaciju, nesigurnost je nepoznat i nezamisliv pojam. Sigurnost od kolijevke pa do groba je „proizvod“ plemena, to je sama srž razloga njihova postojanja. Oni jednostavno podrazumijevaju da sigurnost jedne osobe znači sigurnost cijelog plemena. To je primarno „dobro“, esencijalno „bogatstvo“ naroda Starijih Kultura: sigurnost cijeloga života.

Ali sigurnost i kontekst koji ona stvara za svakodnevni dodir sa svetim, nevidljivi su. Kad osvajači  iz Mlađe Kulture naiđu na plemena Starije Kulture, odmah primijete nedostatak materijalnih dobara te zaključe da je taj narod „siromašan“ ili da „živi u kamenom dobu“ ili da su „primitivni“.

Zapravo, većina Starijih Kultura bogata je stvarima koje su neophodne za duhovno, mentalno, emocionalno pa čak i tjelesno zdravlje čovjeka, do te mjere da si to pripadnici Mlađih Kultura jedva mogu i zamisliti.

Dakle, evo još jednog načina da se ponovno stvori i sagradi zajednica koja se može sama uzdržavati: neka primarna zadaća zajednice bude svim svojim građanima osigurati sigurnost i kontekst unutar kojega svakodnevno mogu dotaknuti svetost.

Baš kao što je većina plemenskih kultura činila preko 100.000 godina…

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca

Prepoznajte glasove u sebi

Kad nam se nešto neočekivano ili šokantno dogodi u životu, nespremni i obuzeti strahom, svijet više ne možemo smatrati razumnim i sigurnim mjestom. U tom stanju gubimo sposobnost da ovisimo sami o sebi, često ne znajući što se točno događa, što je stvarno, a što nestvarno te se lako okrećemo mašti. Čini nam se da maštanje donosi utjehu ili rješenje. Takvo stanje nas zapravao udaljava od onoga što se uistinu događa, udaljava nas od rješenja i od istinskog spokoja uma.

Automatski i nesvjesno ulazimo u svijet mašte čim osjetimo nesigurnost ili nas netko povrijedi, kako bismo si pomogli lakše se nositi s bolnom situacijom.

To maštanje ima mnogo uloga, nekad nam nudi objašnjenje onoga što se moglo dogoditi, suočavamo se sa situacijom i najčešće je pobijedimo. Pronalazimo ljubav koju smo tražili i uspijevamo obraniti svoj ponos. Ponekad se u mašti promatramo kao bespomoćne žrtve.

Život vođen maštarijama i lažnim očekivanjima može biti štetan. Iako nam na početku ublažava bol, on nas udaljuje od stvarnosti jer usmjerava našu energiju na ono nestvarno te nas odvodi od suočenja. Kad sanjarimo, ne suočavamo se sa strahovima nego se skrivamo i tada strah potekao iz te situacije zadobiva snagu.

Maštariije se zbog svog intenziteta mogu doimati stvarno. Kad ih neprestano ponavljamo, postanu nam bliske pa je moguće da zanemarimo brojna upozorenja, znakove i poruke koje nam život šalje u vezi s istinom o situaciji u kojoj smo se našli.

Nismo u stanju vidjeti stvarnost nego samo našu projekciju. Kako bismo postigli stanje u kojem nema straha, moramo razviti sposobnost otkrivanja što stvarnost donosi, a ne se prikloniti mašti ili se izgubiti u prividima.

Ne smijemo skrivati ili potiskivati svoje potrebe, želje i strahove. Kad se prepustimo maštanju, javlja se opsesivno razmišljanje i um počinje ponavljati jedne te iste događaje bezbroj puta i nikad ne nalazi rješenje.

Svi mi želimo nadzirati strah pomoću maštanja i smišljamo rituale kako bismo ostavili dojam stabilnosti i sigurnosti. To nam oduzima mnogo energije, a osjećaj sigurnosti kratko traje jer, čim nema rituala, osjećaji opasnosti, krivnje ili straha ponovno se javljaju.

Kako bismo bili snažniji od takvog ponašanja, moramo biti spremni sami donijeti odluku i birati sljedeći korak. Ako budemo čekali da postanemo spremni, ostat ćemo u svijetu mašte i ništa se neće dogoditi.

Kad odlučimo djelovati, trenutačno stječemo i spremnost za to.

Prestanimo razmišljati, jednostavno krenimo i svaki sljedeći korak bit će sve lakši jer ćemo otkrivati sve što je potrebno za ostvarenje cilja. Otkrivamo posljedice svojih odbabira i donosimo nove odluke.

Nije važno hoćemo li uspjeti. Kad osjećamo strah od neuspjeha, živimo obuzeti strahom.

Kad se bojimo pogrešaka, izbjegavamo djelovanje. Dobro je griješiti – to znači da smo prihvatili rizik i da smo se suprotstavili strahu koji nas kontrolira.

Padnemo li stotinu puta, znači da smo stotinu puta pobijedili i u tom procesu ojačali te umanjili strah. Mi sami odlučujemo kad je nešto pogrešno, jer to je samo događaj koji je tako završio.

Život je samo niz akcija i reakcija: moramo zaboraviti na ishode i usredotočiti se na ono što činimo u tom trenutku. Ako se usredotočimo na rezultate koje bismo trebali postići, javljaju se tjeskoba i strah, ali ako se prepustimo situaciji povezani sa svojim srcem, bez kontrole, osjetit ćemo zadovoljstvo i strah će nestati.

Djelovanje koje dolazi iz dubine srca naziva se život vođen svjesnim umom ili otvorenost za sve što nam život donosi.

Kada nam se život doima dosadan i besmislen, često nam naše maštarije pružaju energiju i uzbuđenje. Neke od njih bude osjećaj da život ima smisao i cilj, ali ako su samo maštarije, taj osjećaj će se izgubiti.

Kad osvijestimo i otpustimo situacije za koje se držimo, ono istinsko će doći samo po sebi. Dopuštamo svemu da se spontano odvija. Umjesto da kontroliramo stvarnost, dopuštamo da se odabir ili odluke same otkriju.

Kad počnemo tako živjeti, osjetit ćemo veliko olakšanje i navalu energije. Energiju najčešće trošimo kako bismo mijenjali sebe i druge pokušavajući pronaći odgovore za probleme s kojima se susrećemo, a ti problemi su samo još jedan vid maštanja.

Kad se opustimo i dopustimo životu da se spontano odvija, to je čin ljubavi. Što se više opuštamo i vjerujemo životu, pobjeđujemo strah koji osjećamo, razvijamo intuitivno znanje koje nam vraća ravnotežu.

Želimo li razviti intuitivno znanje, moramo osvijestiti i slušati glasove koji žive u nama. Svi imamo u sebi onaj izvorni, iskonski dio koji se zna nositi sa svime. To je vječna mudrost ili učitelj u nama.

Kad naučimo dopustiti unutarnjim glasovima da govore, kad se okrenemo sebi i poslušamo, dobivamo jasnoću uma i moć donošenja pozitivnih odluka za sebe.

Kad s poštovanjem poslušamo što se događa u nama, kad svakom glasu dopustimo da bude čuven, naučit ćemo sebi pružati sve što smo oduvijek željeli od druge osobe. Tada se naše unutarnje biće neće morati priklanjati maštarijama i snovima kako bi ispunilo želju da bude voljeno i zbrinuto.