Racionalno, prilično dobro znam da je tata prevario moju mamu, osobno to nikada nisam iskusila, ali uplašim se i naljutim kad vidim muža kako gleda profil lijepe djevojke.

Racionalno znam da sam uspješna, vidim svoje diplome, vidim certifikate, ali i dalje se osjećam neuspješno.

Racionalno znam da su moji roditelji učinili ono što su znali, imali su težak život i razumijem ih, ali osjećam ljutnju prema njima.

Ne radi se samo o tome da se naši racionalni uvidi razlikuju od emocionalne probave tih uvida.

Radi se o tome da dolazi iz različitih dijelova našeg bića.

Oni pripadaju različitim dijelovima naše osobnosti.

Jedan pripada odraslom dijelu, a drugi djetetu u nama.

A ova dva dijela mogu biti sasvim drugačija u nama.

Mogu biti više ili manje povezani.

Razumjeti ili ne razumjeti.

Surađujte ili ne.

Mogu živjeti u različitim stvarnostima.

Dijete može zaglaviti u dječjoj sobi s vješticama dok je odrasla osoba uspješan poslovni čovjek.

Njihova psihološka vremena mogu biti različita.

Oni mogu biti različiti ciljevi, vrijednosti, uvjerenja.

Ne samo da mogu biti različiti, već i jesu.

Više ili manje.

Što je veća razlika između njih, to smo glomazniji u našim životima, poput slonova u trgovini staklenih predmeta.

Ova dva dijela su, prije svega, potpuno različite visine.

Dijete u nama još uvijek ima metar i četvrt.

Drugi ljudi su veći od njega iz njegove perspektive. Bolji. Pametniji. Sposobniji. Oni su moćniji, lakši i ljepši.

A kad reagiramo iz tog dijela nas, čini nam se da smo okruženi divovima i da nismo dovoljno dobri među njima.

Sramimo se, bojimo se, napadamo i branimo.

Ne vidimo, s visine djeteta u nama, da su drugi jednako ludi i zbunjeni kao i mi.

Mislimo da znaju dobro, samo nas ne vole, pa neće. Mislimo da nam mogu čitati misli i osjećaje, ali neće, jer su nepristojni.

S ove visine ne vidimo da drugi imaju vlastitu unutarnju djecu, koja misle o sebi s iste visine s koje mislimo da su veća.

A ono što je nesretna činjenica našeg psihičkog života je da odrasli u nama, naši racionalni uvidi, nemaju puno moći u našim životima dok ne uvjeri dijete u nama da je sigurno, slobodno i jednako vrijedno.

I nikakav uvid, koliko god intelektualan, nema moć nad našim reakcijama i ponašanjem, osim ako dijete u nama to ne razumije.

Dakle, kad me netko pita kada ću se početi osjećati bolje, kažem: kad toliko puta ponovimo iste uvide koje dijete razumije. Ono što je u nama.

Važno je raditi na sebi. To je naša najvažnija investicija.

Pritom dopuštamo raznim dijelovima nas da razgovaramo, razgovaramo jedni s drugima, prihvaćamo i mirimo se, da se dogovorimo kakav život želimo živjeti.

Ovako iscjeljujemo jer postajemo cjeloviti.

Izvor: Ljiljana Milić