Kada ovo jednom shvatimo, bit ćemo u stanju prilagoditi se tom ritmu i imat ćemo mogućnost da dajemo i uzimamo slobodno, znajući da nikad ne gubimo, već stalno dobivamo. Kada jednom naučimo prihvatiti dobrotu univerzuma, mi prirodno želimo i da je dijelimo, shvaćajući da kako dajemo energiju, tako stvaramo mjesto za novu energiju u nama.

Kada se uslijed nesigurnosti i osjećanja da “nema dovoljno”, grčevito pokušavamo držati onoga što imamo, mi prekidamo ovaj izvanredan tok energije. O držanju onog što imamo, zaustavljamo kretanje energije te u nama nema prostora za novu energiju.

Energija se javlja u mnogo oblika, kao što su ljubav, nježnost, poštovanje i priznanje, materijalna imovina, novac, prijateljstvo itd. i načela podjednako važe za sve ove oblike.

Ako oko sebe promatrate one koji su najnesretniji, uvidjet ćete da su to često ljudi sa, na neki način, “izgladnjelim” osjećanjem, koji imaju gramziv stav prema životu. Oni osjećaju da im život uopće, i drugi ljudi posebno, ne daju ono što im je potrebno. Kao da guše život, pokušavajući silom uzeti ljubav i zadovoljstvo, a u stvari guše izvore toga što najviše žele. I u mnogima od nas ima po malo ovoga.

Kada u sebi samima otkrijemo mjesto koje daje, počinjemo vraćati tok. Čovjek tada ne daje iz razloga žrtvovanja, samo-ispravnosti ili ideje spiritualnosti, već iz čistog zadovoljstva davanja – pošto je davanje zadovoljstvo. Ono može proizaći samo iz cjelovitog i ljubavi punog prostora u nama.

Svatko od nas posjeduje bezgranično mnogo ljubavi i sreće. Navikli smo zamišljati da trebamo dobiti nešto izvana da bismo bili sretni, ali to u stvari funkcionira obrnuto: moramo naučiti doći u vezu s našim unutarnjim izvorom sreće i zadovoljstva, i da to usmjerimo van da bismo dijelili s drugima – ne zato što činimo nešto uzvišeno, već zato što se poslije stvarno lijepo osjećamo! Kada jednom pronađemo izvor, mi ga prirodno želimo dijeliti, pošto je to bitna priroda ljubavi, a svi mi smo po svojoj suštini bića ljubavi.

Zračeći svoju energiju ljubavi, stvaramo mjesto za još veće primanje te energije. Uskoro otkrivamo da nam sam taj proces pruža toliko zadovoljstva, da ga samo želimo sprovoditi više i više. I što više sebe dijelite sa drugima, to više dobivate iz svijeta, zbog principa otjecanje – dotjecanje. (Priroda mrzi prazan prostor, pa kad emitirate – energiju, stvarate prostor u koji nešto mora ući – doteći). Davanje postaje samo po sebi nagrada.

Kada potpuno razumijemo i živimo na ovakav način, time pokazujemo našu prirodu punu ljubavi.

Tako ćete u upotrebi kreativne vizualizacije ustanoviti, da što vam je davanje veća životna orijentacija, tim ćete lakše ispuniti sve svoje snove… ali uvijek imajte u vidu da ne možete stalno davati ako niste spremni i da primate, i da “davanje” također znači i davanje sebi.

Kada je riječ o “otjecanju”, praksa stvara savršenstvo. Morate svjesno vježbati da biste stekli iskustvo koliko se poslije lijepo osjećate. Evo nekoliko vježbi u “otjecanju” koje možete primijeniti:

1.Obvezno izrazite što više poštovanja drugima, na što je više moguće načina. Sjednite odmah i načinite spisak ljudi kojima biste željeli iskazati ljubav i poštovanje, i smislite način kako to uraditi svakom pojedinačno, već u tijeku idućeg tjedna. Davanje može biti u obliku riječi, dodira, poklona, telefonskog poziva ili pisma, novca, ili poklanjanja nečega što je plod nekog od vaših talenata koji godi drugoj osobi. Odaberite nešto što i vama čini posebno zadovoljstvo, čak i ako to bude malo teže za vas. Vježbajte izgovaranje što više riječi poštovanja i zahvalnosti i divljenja ljudima, kada osjećate potrebu za tim. “Veoma je ljubazno od vas što ste mi pomogli”. “Želim da znate da to veoma cijenim”. “Oči su vam bile sjajne i tople kada ste to rekli, i činilo mi je posebno zadovoljstvo da vas vidim.” (Ne treba nam biti neugodno!)

2. Pregledajte svoje stvari i pronađite stvari koje stvarno ne želite ili ne koristite često, i poklonite ih drugima koji će ih više cijeniti.

3. Dajte prilog iz vaših prihoda. Davanje priloga je davanje određenog postotka vaših primanja nekoj spiritualnoj organizaciji ili bilo kojoj grupi za koju osjećate da daje dobar doprinos u svijetu. To je način podržavanja te energije, i istovremeno priznavanja da sve što primite dolazi iz univerzuma (ili boga), i prema tome vraćate simbolično univerzalnom izvoru. Nije nužno koliki je postotak – čak i poklanjanje sasvim malog dijela vaših primanja pružit će vam stalno zadovoljstvo “otjecanja”. Bitno je samo da to činite redovno.

4. Budite kreativni. Nađite druge načine za otjecanje vaše energije u univerzum, za svoje dobro i dobro drugih.

Izvor: Shakti Gawain, Kreativna vizualizacija

On živi kao individualist – ne kao zubac na kotaču, već kao organska cjelina. O životu buntovnika ne odlučuje nitko osim njegove vlastite inteligencije. I sam miomiris njegova života je sloboda. Ne samo da on živi u slobodi, on dopušta i drugima da žive slobodno. Ne dopušta nikome da se upliće u njegov život, niti se on upliće u nečiji život.

Za njega je život nešto sveto – a sloboda je najviša vrijednost – on sve žrtvuje za nju – svoj ugled, status, čak i sam život. Za njega je sudbina ono što je Bog bio takozvanim pobožnim ljudima u prošlosti. Sloboda je njegov Bog.

Buntovnik je naš suvremenik. Nije ga strah samoće. Naprotiv, uživa u njoj kao u najdragocjenijem blagu. Gomila vam daje sigurnost, ali cjelina je vaša duša. Gomila vas zarobljava. Daje vam smjernice kako živjeti, što raditi, a što ne.

Sve su religije primitivne, krute, a oblikovale su vaš život. Naravno, cijeli svijet pun je tajanstvenosti, nije vam dopušteno da budete ono što jeste. Svaka kultura želi samo da budete indigo kopija, nikad ne original.

Buntovnik je onaj tko živi prema svojoj božanskoj istini, prema svojoj inteligenciji. On gradi svoj put dok hoda po njemu, on ne slijedi gomilu na autocestama. Njegov život je opasan, on prihvaća izazov nepoznatog. Ne susreće nepoznato koje dolazi u budućnosti, a pripremila ga za prošlost. To stvara pravu tjeskobu čovječanstva: prošlost vas priprema, a budućnost nikad neće biti prošlost. Vaše jučer nikad neće biti vaše sutra.

Sve do sada čovjek je tako živio. Vaše jučer pripremalo vas je za vaše sutra. No i samo pripremanje postalo je zapreka. Niste mogli disati slobodno, niste mogli voljeti slobodno – prošlost vas je sakatila na sve moguće načine. A buntovnik jednostavno kaže zbogom prošlosti.

To je neprestani proces. Zato, buntovnik znači stalno se buniti jer svaki trenutak će postati prošlost, svaki dan će postati prošlost. Kroz prošlost prolazite svakog trenutka. Stoga buntovnik mora naučiti novo umijeće: umjeće umiranja svakog trenutka koji je prošao, kako bi mogao živjeti slobodno u novom trenutku koji je došao.

Buntovnik se jednostavno seli iz prošlosti i nikad ne dopušta da prošlost dominira nad njim. Cijeli život buntovnika je vatra koja gori. Do zadnjeg daha on je svjež i mlad. On neće odgovoriti ni na koju situaciju slijedeći svoje prošlo iskustvo, on će na svaku situaciju odgovoriti prema svojoj trenutnoj savjesti.

Buntovnik vas poštuje, on poštuje život, ima duboko poštovanje prema svemu što raste i diše. On se ne postavlja iznad vas, on nije svetiji od vas, nije viši od vas. On je samo jedan među vama. Samo jedno možete tvrditi – on je mnogo hrabriji od vas. Ali ne može vas spasiti, samo vas vaša hrabrost može spasiti. Buntovnik vas ne može voditi, samo vas vaša hrabrost može dovesti do ispunjenja vašeg života.

Buntovništvo je stil života. Meni je to jedina autentična religija. Jer ako živite prema vašoj božanskoj istini, možda ćete još mnogo puta zalutati, mnogo puta pasti, ali svaki pad, svako lutanje učinit će vas mudrijim, inteligentnijim, humanijim, bolje ćete razumjeti stvari. Nema drugog načina da se nešto nauči nego preko pogrešaka. Samo nemojte ponavljati istu pogrešku.

Stara je predodžba i krivo razumijevanje da je biti nekonformist isto što i buntovnik. Nekonformist je reakcionaran, on djeluje iz ljutnje, bijesan je i nasilan, ima silan ego. Njegova akcija se ne temelji na savjesti. Premda je protiv društva, ne znači da je ispravan. Zapravo, u većini slučajeva, kretati se od jedne krajnosti do druge znači uvijek kretati se od jedne neispravnosti do druge.

Buntovnik je uvijek u ravnoteži, a to nije moguće bez savjesti, budnosti i goleme suosjećajnosti. To nije reakcija, to je akcija, ne protiv starog, nego za novo.

Nekonformist je samo protiv staroga, protiv utvrđenog reda, ali on nema kreativne koncepcije.  Zašto je protiv toga, on nema vizije budućnosti. Što će učiniti ako uspije? Bit će na gubitku i vrlo zbunjen. Nikad nije o tom razmišljao. Nikad nije bio zbunjen jer nikad nije uspio. Njegov ga je neuspjeh vrlo štitio.

Kad kažem reakcija, mislim da je vaša orijentacija u biti ovisna: vi ne radite zbog slobode i neovisnosti. To ima duboke implikacije, to znači da je vaše djelovanje samo potrošna roba. Također znači da se vaša akcija može vrlo lako kontrolirati. Nekonformist je uvijek u rukama društva i državnog uređenja. Državno uređenje mora biti pametnije i lukavije i tada može upotrijebiti nekonformistu vrlo lako bez ikakvih teškoća.

Ali država nikada ne može računati na buntovnika jer on ne reagira na društveno uređenje. On ima viziju budućnosti, viziju novog čovjeka, novog čovječanstva. On će učiniti sve da ostvari svoj san i pretvori ga u stvarnost. Ako je protiv društva, on je to zato jer je društvo zapreka njegovim snovima. On se ne usredotočuje na upravu, već na nepoznatu budućnost, na potencijalne mogućnosti. On djeluje iz svoje slobode, slijedeći svoju viziju, svoj san. Njegova svijest odlučuje kojim putem da krene.

 Osho, knjiga o muškarcu

Ne dajte da skreću vašu pažnju bilo kavi ljudi – ni oni religiozni, ni političari, niti bilo kakve društvene strukture ili pedagozi. Vi niste odgovorni niti političarima niti naciji. Vi ste prije svega odgovorni sami sebi. Samo pogledajte – kad bi svatko volio sebe, brinuo o sebi, njegova bi inteligencija dosegla svoj vrh, njegova bi ljubav bila obilna.

Po meni, filozofija sebičnosti učinit će čovjeka zaista altruistom jer će imati tako mnogo toga za dijeliti, tako mnogo toga dati da će darivanje biti pravo veselje, da će dijeljenje biti prava svečanost. Altruizam može biti samo usputni proizvod ljubavi prema sebi.

Zato jer se ne volite, osjećate se slabima – zato jer je ljubav hrana, ona je vaša snaga. Naravno, kako ćete se osjećati odgovornima? Vi prebacujete odgovornost na tuđa ramena. Bog je odgovoran, sudbina je odgovrna. Izbjegavanjem odgovornosti unišatavate vašu individualnost. Ali odgovornost možete prihvatiti samo ako silno volite sebe.

Ja prihvaćam svoju odgovornost i uživam u njoj. Prebacivanje odgovornosti na drugoga znači gubitak slobode, to znači početak robovanja, biti na milost i nemilost drugih. Štogod ja jesam, potpuno sam i jedini odgovoran za to. To mi daje veliku snagu. Ukorjenjuje me, usredotočuje me. Ali evo izvora te odgovornosti: ja volim sebe.

Prošao sam također kroz istu vrstu masovnog izrabljivanja. No od samog početka bilo mi je jasno – budu li me gurali ne nebo, odbit ću otići tamo. Svojevoljno sam spreman otići u pakao. Barem ću biti nezavisan, bit će to moj izbor. Moji roditelji, moji učitelji i profesori bavili su se sa mnom. Ali ja sam im rekao:

„Jedno je sigurno – ne mogu prihvatiti nikakav mito da bi postao rob. Radije bih patio cijelu vječnost u paklenoj vatri, ali ostat ću ono što jesam. Barem ću imati tu radost – da je to moj izbor i da me nitko nije prisilio na to.“

Mislite li da možete uživati da vas uzmu u raj kao zatvorenika? Kakav će to raj biti kad uđete u njega slijedeći Isusa Krista, Mojsija, Buddhu ili Krišnu, raj u kojem se očekuje da budete slijepi sljedbenici, raj u kojem ne  možete ništa pitati, ništa istraživati? Takav raj je lošiji od pakla. Ali ljude su odvraćali od njihovog izvora.

Ja samo želim da se vratite kući. Poštujte sebe. Osjećajte radost i ponos jer vas postojanje treba. Inače ne biste bili ovdje. Veselite se  da to postojanje ne može biti bez vas. Zato ste ovdje. Postojanje vam je dalo priliku, život sa silnim blagom skrivenim u vama – s ljepotom, zanosom, slobodom.

Ali vi niste samostalni! Vi ste kršćanin, budista, hinduista. A ja želim da vjerujete samo u jedno: u postojanje. Nema potrebe odlaziti ni u kakvu sinagogu ili crkvu. Ako ne  možete doživjeti nebo, zvijezde, zalazak i izlazak sunca, cvijeće kako cvjeta, ptice kako pjevaju… cijelo postojanje je jedna propovijed koju nije pripremio neki svećenik… ona je posvuda.

Vi morate samo vjerovati sebi. To znači da morate voljeti sebe. A kad vjerujete u sebe i volite se, očito je da ste preuzeli odgovornost na svoja leđa. To vam daje tako silno iskustvo da postojite, da vas nitko više ne može zarobiti.

Vidite li ljepotu pojedinca koji stoji na vlastitim nogama? I što god da se dogodi – radost ili tuga, život ili smrt – čovjek koji voli sebe tako je cjelovit  da će moći ne samo uživati u životu, već će uživati i u smrti.

Osho, knjiga o muškarcu

Ako uđeš dublje u neurozu čovječanstva uvijek ćeš naići na majku, jer toliko žena žele biti majke ali ne znaju kako.

Kad odnos između majke i djeteta krene krivo, čitav djetetov život krene krivo, jer to je njegov prvi kontakt sa svijetom, njegova prva veza. Sve ostalo će biti nastavk toga.

Majčinstvo je velika umjetnost; moraš ju naučiti. Htio bih ti reči nekoliko stvari:

Prvo, nikad ne postupaj s djetetom kao da je tvoje, voli ga ali nikad nemoj posjedovati dijete.

Ono je došlo kroz tebe, ali ono nije tvoje. Ako majka počne posjedovati dijete, onda je život uništen. Dijete postaje zarobljenik. Uništavaš njegovu osobnost i reduciraš ga na stvar. Samo se stvar može posjedovati: kuća, auto – nikad osoba. Prije nego dođe dijete moraš biti sposobna dočekati ga kao neovisno biće, kao osobu s vlastitim pravima, a ne samo kao tvoje dijete.

Druga stvar: odnosi se prema djetetu kao što bi se odnosila prema odrasloj osobi. Odnosi se prema njemu s dubokim poštovanjem.

Nikad se nemoj odnositi prema djetetu kao prema djetetu. Dijete je vrlo nježno, bespomoćno. Jako je teško imati poštovanje prema djetetu. Vrlo je lako poniziti ga. Poniženje dolazi vrlo lako jer je dijete bespomoćno i ne može ništa učiniti, ne može uzvratiti, ne može reagirati. Kad poštuješ dijete ne namećeš mu svoje ideje. Jednostavno mu daješ slobodu da istražuje svijet. Pomažeš mu da bude sve snažniji u tom istraživanju, ali nikad mu ne daješ smjernice. Daješ mu energiju, zaštitu, sigurnost i pomažeš da ode daleko od tebe da bi istražio svijet. Sloboda uključuje i pogreške. Nužno je potrebna i sloboda da čini loše, pogrešno. Zato učini dijete opreznim, inteligentnim, ali nemoj mu davati zapovijedi – nitko ih se ne pridržava, a ljudi postaju licemjeri. Ako stvarno voliš dijete, nikad mu ne pomaži ni na koji način, nikad ga ne prisiljavaj ni na koji način, jer će postati licemjer.

Treća stvar: ne slušaj moralnost, religiju, kulturu – slušaj prirodu.

Što god je prirodno, to je dobro – premda je to za tebe nekad vrlo teško, vrlo neugodno. To je zato što nisi odgojena u skladu s prirodom. Tvoji roditelji te nisu odgojili pomoću stvarne umjetnosti, ljubavi. To je više bilo nešto slučajno. Nemoj ponoviti iste greške. Neka priroda ide svojim tokom. Ti si tu da olakšaš sve što priroda razvija. Nisi tu da bi usmjerila prirodu, tu si samo kao pomoć.

To su dakle tri stvari… i počni meditirati. Prije nego se dijete rodi moraš ući u meditaciju što je dublje moguće. Kad je dijete u tvojoj maternici, sve što ti radiš ulazi u dijete kao vibracija. Ako si ljuta tvoj trbuh ima napetost ljutnje. Dijete to odmah osjeti. Kad si tužna tvoj trbuh ima ozračje tuge. Dijete se odmah osjeća tužno, depresivno. Dijete potpuno ovisi o tebi. Tvoje ozračje je njegovo ozračje. I zato, nema više svađa, nema više ljutnje. Zato kažem da je biti majka velika odgovornost. Mnogo toga ćeš morati žrtvovati.

Tijekom sljedećih sedam mjeseci morat ćeš biti vrlo oprezna. Dijete je važnije od bilo čega drugog. Ako te netko uvrijedi, prihvati to, nemoj se naljutiti. Ako želiš, možeš to zapisati u dnevnik. Kad se dijete rodi, tada možeš biti ljuta, ali ne sad. Samo reci: „Ja sam trudna majka. Ne mogu biti ljuta – to nije dozvoljeno.“ To ja zovem osjećajno razumijevanje.

Nema više mržnje, nema više svađa s partnerom. Oboje morate paziti na dijete. Kad je dijete tu, oboje ste sekundarni; dijete ima sav prioritet. Jer, rodit će se novi život…i on će biti vaše voće.

Donijeti dijete na ovaj svijet vrlo je riskantno. Ako to ipak želiš, barem donesi dijete koje će biti potpuno drukčije na ovom svijetu – koje neće biti nesretno, koje će pomoći svijetu da bude bar malo svečaniji. Koje će donijeti malo više slavlja u ovaj svijet, malo više smijeha, ljubavi, života. I zato proslavljaj ove dane. Pleši, pjevaj, slušaj glazbu, meditiraj, ljubi. Budi jako nježna. Nemoj ništa činiti grozničavo, u žurbi. Nemoj ništa činiti s napetošću, samo polako. Potpuno se uspori, dolazi veliki gost – moraš ga primiti.

Nemoj ponavljati isti obrazac koji si naučila od svoje majke. Budi potpuno drukčija, nova, odgovaraj na nov način. Slušaj djetetove potrebe i odgovaraj na njih s malo potpuno pouzdanih vizija. Jedna od njih je : daj ljubav, ali nikad nemoj davati strukturu, nikad nemoj davati karakter. Ljubav ne smije biti smetnja njegovoj slobodi.

Ako nekad plače, ne moraš biti zabrinuta. Nema potrebe da stalno trčiš i budeš mu na usluzi. To izgleda kao ljubav, ali ti se tako zapravo miješaš u njegovu slobodu. Ponekad dijete jednostavno plače, uživa u plakanju – to je jedini način da se izrazi. Ono ne zna jezik – to je njegov govor. Ono pokušava biti u odnosu sa svijetom.  Nemoj ga tješiti i odmah mu davati da sisa. Ako nije gladno sisanje mu postaje poput droge.

Budha kaže: „Slatko je biti majka“.

On ne misli samo na rađanje djeteta; to ne čini nikoga majkom. Biti majka je nešto apsolutno ljudsko; to transcendira animalnost. To nema nikakve veze s biologijom. To je ljubav, čista ljubav, bezuvjetna ljubav.

Kad majka voli bezuvjetno – a samo majka može voljeti bezuvjetno – dijete uči radost bezuvjetne ljubavi i ono postaje sposobno bezuvjetno voljeti.

Pruži djetetu svoju ljubav, podijeli svoje iskustvo, ali nikad mu nemoj ništa nametati. I onda će ono izrasti u prekrasnu osobu.

Izvor: Osho, Knjiga o ženi

1. NAČELO

Skupite hrabrost da budete ono što jeste

Većina se nas rađa ispunjena radošću, znatiželjom, unutarnjom snagom i željom da postanemo jedinstvena bića. Kao djeca imamo osjećaj o tome tko smo uistinu, što možemo dati drugima i što trebamo primiti. Kako rastemo i počinjemo se socijalizirati, temeljni osjećaj potpunog prihvaćanja sebe i svijeta često nestaje. Počinjemo odbacivati svoju pravu prirodu, stvaramo sliku o sebi kojom ćemo udovoljiti drugima kako bismo zaslužili ljubav i prihvaćanje.

Ta lažna osobnost, tj. ego, preuzima vlast i počinjemo živjeti u neprekidnom strahu kako će nas razotkriti da nismo onakvi kakvima se prikazujemo. Nosimo masku, prepuštamo se ulogama i igrama, riječi koje izgovaramo postaju isprazne i rutinske.

Odbacili smo sami sebe i živimo u strahu da će nas drugi odbaciti. Izloženi smo pritisku da moramo dobro izgledati, da ispunjavamo razne zahtjeve koji nam se nameću, a to nam može prouzročiti napadaje panike, pobune, ljutnju, bolest i druge oblike protesta.

Želimo li postići stanje bez straha, moramo početi živjeti svoju istinsku prirodu gdje život nije ničim propisan. Da bismo otkrili istinu o sebi, moramo prvo otkriti ono što je lažno u našem životu, što nas uznemiruje i što nam šteti. Moramo osvijestiti i procijeniti što smo sposobni činiti jer smo mnoge godine života potrošili kako bismo se prilagodili tuđim očekivanjima i zahtjevima, onome kako nas drugi vide ili onome što bismo trebali postati. Strah u nama govori nam da je opasno biti iskren i živjeti život vođen svojom istinskom prirodom.

Kada otkrijemo sve što nam nije prirodno, u čemu ne uživamo, što u nama izaziva sukob, teškoću i uznemirenost, što nas vuče prema dolje i što nas vrijeđa, i kada to polako odbacujemo, postižemo stanje bez straha, istinski živimo i tada naš život nije ničim propisan.

Da bismo to postigli moramo biti spremni reći „ne“, tj. ne moramo biti sve ono što drugi ljudi traže od nas da budemo. U toj izjavi krije se istina i prilika da se oslobodimo straha jer je on najčešće posljedica naše nespremnosti da kažemo „ne“.

Taj „ne“ je znak poštovanja prema sebi, znak priznanja da je posve u redu biti takav, da se ne moramo maskirati i odbaciti vlastitu istinu. Ne moramo biti sve ono što drugi ljudi traže od nas da budemo.

Mnogi ljudi na znaju što nisu i čemu trebaju reći „ne“, osjećaju krivnju ili stid kad odluče ne prihvatiti sve što im se nameće. Osjećaju da trebaju udovoljiti svim zahtjevima, a ako u tome ne uspijevaju misle da su nesposobni i da nešto nije u redu s njima. Takav stav stvara zbrku u glavi, gube dodir s vlastitom istinskom prirodom i nemaju hrabrosti biti ono što jesu.

Činjenica je da, ako ne možemo reći „ne“, to znači da ne možemo reći ni „da“.

U tom slučaju naše „da“ je automatsko i proizlazi iz osjećaja dužnosti, potrebe i želje za prihvaćanjem.

Kada živimo vođeni svojom istinskom prirodom  u stanju smo reći „da“ ili „ne“ na bezuvjetan način iz dubine srca,  tada se strah nema za što uhvatiti i obuzme nas mir koji u nama probudi osjećaj cjelovitosti.

Ono smo što jesmo i sami upravljamo svojim životom koji je dragocjen dar nama samima i svijetu. Nijedna osoba, misao i emocija ne mogu vladati nama. Imamo pravo odabrati smjer kojim želimo poći.