U kvantnoj fizici, postoji teorija dobivanja pažnje koja predlaže da živimo u beskrajnom moru paralelnih svemira ili stvarnosti, jednog za svaku misao ili osjećaj koji proizlazi iz čovječanstva.

Neke od tih vremenskih linija su privremene ili imaju vrlo malo energije, što znači da im se pridaje vrlo malo pažnje. Ipak, s obzirom na ovu teoriju, one imaju svoju razinu postojanja negdje unutar beskrajne tapiserije vremena i prostora.

Ako je tako, što se dogodilo sa svim neizraženim, nerješenim, ugušenim i potisnutim emocijama čovječanstva nakon pada? One su otišle u jednu vrstu skladišta poznatu kao niže astralno područje. Ovom skladištu se i dalje nastavljaju dodavati negativnosti duša u sadašnjem vremenu.

Čuli ste izraz, „misli su stvari.“ Uistinu, to su diskretni paketi energije koji postoje u tekućem stanju dok se ne okrenu prema van ili prema unutra.

Misli koje se neprestano stvaraju, ili blokirajun, stvaraju svoj život i postaju poznate kao „misaoni oblici.“ Na primjer, ako često mislite da ne vrijedite ništa i zaslužujete da vas se kazni, taj niz ponovljenih misli postaje misaoni oblik krivnje, neka vrsta entiteta, sa svojom vlastitom životnom energijom unutar diskretnog paketa energije u kojem prebiva.

Zapravo većina „entiteta“ na koje se ljudi žale su zapravo misaoni oblici koje su stvorili njihovi podsvjesni umovi ili podsvjesni umovi drugih.

Zbog niske razine vibracije astralnih područja „atmosfera“ovog carstva se može usporediti sa čistilištem nekih religija, ili čak paklom o kojem se govori u svetim spisima.

Dok sve više i više duša nastavlja ponovno proizvoditi svoje strahove, ljutnju i osudu Osnovnog Uzroka, niža astralna područja se popunjavaju sa odbijenom esencijom duša kroz kozmos.

Većina ljudi na Zemlji jednostavno negira „prazne misli“ i misle kako ništa iz njih neće proizaći, ali u stvarnosti ne postoji nešto što je prazna kreacija. To ne znači da biste se stalno morali brinuti o posljedicama vaših „praznih misli.“ Mogli biste razmišljati kako je misao koju ste upravo imali grozna i da ne želite da ta misao igdje ode.

Kada se maknete od krivnje i osude i prihvatite sebe baš onakvog kakav jeste, potpunog sa vašim „neprijatnim“ mislima, tada takve misli ne rastu u veličini i naposljetku se raspršuju. Te misli su one koje prolaze sa osudom ili negiranjem sebstva i one odlaze u astralna područja, i tamo ključaju dok ih se ne počne voljeti i dok ih se ne prihvati natrag u potpunost sebstva.

Nesavršena analogija bi bila da se ljutite na svoje dijete jer vam dosađuje i govorite mu da se ide van igrati jer je mama zauzeta, umjesto vikanja na njega, smatrajući ga zlim.

U slučaju prvog odgovora, šteta je minimalna, posebice ako se kasnije ispričate ili mu odgovorite s ljubavlju, dok u drugom odgovoru ostavljate emocionalne ožiljke koji mogu ostati s djetetom cijeli njegov život, ako ne pronađe način da se izliječi.

Recimo da imate posebno uznemirenu misao, možda zamišljate kako netko ubija nekoga koga volite. Nasmijete se, oprostite si i zamolite Božje svjetlo ljubavi da odstrani tu napadnu misao.

Ili, osudite se što ste proizveli takvu misao i pokušate je izgurati iz svog uma. U tom slučaju, osuđujući sebe i osuđujući misao kao „lošu“ i „pogrešnu,“ šaljete ju u niža astralna područja gdje se ona dodaje golemom broju neželjenih misaonih oblika i dijelova duševne esencije. Ali to nije sve. Osporavajući primarnu misao i time ju pretvarajući u osudu, vi zapravo povećavate mogućnost da ona pridonese kreaciji vaše realnosti.

Samoosuđivanje se može pretvoriti u sve vrste negativnosti jer se to odnosi na vibraciju slično privlači slično. Postoje bića kroz kozmos koja vibriraju na razini osuđivanja, straha i ljutnje. Negirajući dijelove sebe na taj način, vi povećavate osudu, strah i ljutnju unutar sebe i time povećavate ishod privlačenja tih neprijatnih bića u vašu sredinu….

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Sve religije niječu ženi sposobnost duhovnog rasta, misleći da je njeno tijelo drugačije, da je njezina biologija drugačija: ona neće biti sposobna dosegnuti krajnji procvat svjesnosti. Ali čudno je da nitko u povijesti  nije istražio: tko dostiže taj krajnji procvat – tijelo, um ili svjesnost?

Tijelo i um nisu povezani sa meditacijom. Meditacija je povezana sa samom srži vašeg bića, koja se ne može podijeliti na mušku i žensku.

Svjesnost je jednostavno svjesnost. Zrcalo je zrcalo. Nije ni muško ni žensko. Ono samo odražava.

Svjesnost je baš kao zrcalo koje reflektira. A meditacija je dozvola tom zrcalu da reflektira, da jednostavno održava um u akciji, tijelo u akciji. Nije važno je li tijelo muškarca ili žene; nije važno kako um djeluje – emotivno ili logički. Što god bilo, svjesnost samo mora paziti na to. Ta pažnja, ta budnost je meditacija.

I zato nije moguća nikakva razlika u meditaciji između muškarca i žene.

Koji je pravi način za meditiranje?

Prvo i osnovno je da očistiš svoje unutarnje biće od svih misli. Nema govora o tome da zadržiš dobre misli a odbaciš loše. Sve one zauzimaju prostor unutar tebe, i zbog toga tvoje unutarnje biće ne može biti apsolutno tiho.

Meditacija zahtijeva apsolutni mir, tišinu tako duboku da se ništa ne miče u tebi. Kad jednom shvatiš što je točno meditacija, nije ju teško postići. Ona je naše pravo po rođenju; potpuno smo sposobni postići ju. Ali ne možeš imati oboje: i um i meditaciju.

Možeš ostaviti svijet, ali ne možeš ostaviti svoj um u svijetu. On ide s tobom. I gdje god se nalaziš, tvoj nepromijenjeni um stvarat će isti svijet oko tebe. Možeš ostaviti svijet – ali ti ostaješ ista. Opet ćeš stvoriti svijet jer u svom umu nosiš njegov otisak. Ne radi se o napuštanju svijeta, već o promjeni u tebi, o odricanju od uma. To je meditacija.

Um je smetnja. Um nije ništa drugo nego normalno ludilo.

Moraš izaći van uma, u prostor gdje ni jedna misao nije nikada ušla, gdje nema imaginacije, gdje se ne pojavljuju snovi, gdje jednostavno jesi – kao nitko.

To je više razumijevanje nego vježba. Ne radi se o tome da nešto moraš raditi; baš suprotno, ne moraš raditi ništa osim jasno razumjeti što je meditacija. Samo to razumijevanje će zaustaviti djelovanje uma. To razumijevanje je poput gazde pred kojim se sluge prestaju prepirati ili čak razgovarati jedno s drugim; gazda ulazi u kuću i odjednom je tišina. Sve sluge nešto rade – bar izgledaju da su zaposleni. Samo trenutak prije oni su se prepirali ili razgovarali, i nitko ništa nije radio.

Razumjeti što je meditacija znači pozvati gazdu da uđe. Um je sluga. Čim gazda uđe sa svojim mirom, svojom radošću, tada i um upadne u apsolutnu tišinu.

Uroni što dublje u svoju dušu. Uživaj u sebi, voli sebe i polako ćeš postati svjesna da se u tebi podiže velika radost kojoj nije uzrok izvanjski svijet. To je tvoje vlastito biće, tvoje vlastito duhovno cvjetanje. To je meditacija.

„Tiho, tiho, ne radeći ništa, dolazi proljeće i trava sama počinje rasti.“ Sjedi tiho, ne radi ništa i čekaj proljeće. Ono će doći, ono uvijek dolazi. I kad dođe, trava sama raste. Vidjet ćeš da se u tebi bez ikakva razloga rađa velika radost. Sudjeluj u njoj, dijeli je s ljudima. Tada će se tvoje suosjećanje produhoviti, a neće biti samo način da postigneš neki cilj. Imat će istinsku vrijednost.

Jednom kad dostigneš meditativni prostor, prosvjetljenje je samo pitanje vremena. Ne možeš to požurivati. Moraš samo čekati, intenzivno čekati, s velikom čežnjom – poput žeđi, gladi, bez riječi…

Ostvariti prosvijetljenost znači ponovno dobiti onu svijest koju ste donijeli sa sobom svojim rođenjem. Ona nepokvarenost, nedužnost, čistoća, onaj originalni obraz bez ikakvih maski. To je izlazak iz svih ograničenosti. Prosvjetljen je onaj koji živi kao cjelina. Svijest prosvjetljenoga je transcendentna svijest. Prosvjetljeni čovjek uglavnom šuti, miran je i zadovoljan bez obzira na to što se događa vani, radi li se o uspjehu ili porazu, boli ili zadovoljstvu, životu ili smrti. Njegov je život pjesma, ples, veselje, a njegova prisutnost – blagoslov.

Osho, Knjiga o ženi

Riječ egoističan povezana je s „egom“, a nitko ne voli čuti da je egoističan, pa makar toga bio i svjestan. Samim tim i riječ „ego“ miješanjem kultura i znanja Istoka i Zapada ponekad je potpuno krivo shvaćena.

Pod „radom na sebi“ mnogi podrazumijevaju potpuno ubijanje svoga ega…koji im, kako kažu znanja, onemogućuje napredak i razvoj. I tu dolazimo do trenutka kada trebamo stati i malo razmisliti. Što je zapravo ego? Može li se on uništiti, svladati do te mjere da ga izgubimo?

Mnoga saznanja govore da ego ne treba svladavati i uništiti, njega treba shvatiti i potom prerasti. Zapravo je vrlo jednostavno kada prestanete imati potrebu za uništavanjem: puno je lakše krenuti u neku bitku sa saznanjem da nešto trebate shvatiti nego s namjerom da uništite.

Problemi dolaze kada egu dopustimo da sjedi na vozačevu mjestu. Tada možemo reći da imamo „problema s egom“ jer on upravlja, vozi, određuje kamo ćemo ići i na koji način, a to stvarno može izazvati komplikacije i nepotrebna opterećenja kroz život.

Ego je poput nekog razigranog i nezrelog djeteta, željnoga pažnje i razumijevanja. Sa stalnom potrebom za dokazivanjem svoje važnosti on neprestano u nama uzrokuje potrebu za kretanjem. I u tom dijelu je bitan jer nas motivira, vuče nas u nove pobjede, otvara nam horizonte. Na tome mu treba čestitati. Zbog njegovoga djetinjastog ponašanja s njim trebate razgovarati kao s djetetom: s poštovanjem ali i s puno mudrosti i zrelosti, nastojeći ga odvući s vozačkog sjedala i preuzeti ponovno kontrolu nad svojim životom.

Prije svega bitno je da shvatite kako ste vi ego i da je ego vi –  on nije neki poseban organ u vašem tijelu u koji možete uperiti prst i za sve ga okriviti, on je dio vaše osobnosti, dio onoga svega što ste bili i što je u vama sada stvorilo manju ili veću potrebu za dokazivanjem u ovom životu.

Zato za nekog kažemo da ima manji ego, dok ćemo drugom reći da mu je ego veći od kuće. Razlika je samo u dosadašnjim životnim iskustvima, kao i potrebi da se tokom ovog života nauče neke nove lekcije. Ali i jednoj i drugoj osobi cilj bi trebao biti zauzimanje vozačkog sjedala i upravljanje vlastitim životom.

Sigurno ste svi doživjeli situaciju raspravljanja s nekim djetetom: nakon nekog vremena dijete je shvatilo da je u krivu, ali i dalje prkosno zastupa svoje stajalište. Takav je naš ego, odnosno takav je dio u svima nama jer svi ga imamo, samo je pitanje koliko je u kojem trenutku izražen.

A rad na sebi podrazumijevao bi smirivanje toga našega prkosnog unutarnjeg djeteta i njegove potrebe da vodi, da bude u pravu i da to sve dokaže drugima.

Način na koji to možete postići vrlo je jednostavan. Ukoliko ste doživjeli kakvu neugodnu situaciju, svađu ili nešto slično, nakon što se malo smirite i „ohladite“, sjednite sami sa sobom i popričajte sa svojim nadurenim djetetom. Prvo mu dopustite da kaže što ima, dopustite da se „ispušete“, a onda sagledajte tu istu situaciju iz kuta neutralnog promatrača te objasnite egu/sebi da se to sve može vidjeti iz neke druge perspektive. Možda će vam u početku ići teže ali upornost je vrlina i često se isplati.

Stoga nastojte i dalje raditi na sebi, ali mudro i polagano. Sve što je u vama i oko vas dano vam je kako biste vi nešto iz toga naučili. Tako i vaš ego nosi poruke koje trebate shvatiti, prihvatiti, a zatim krenuti dalje.

Ne opirite se sami sebi, već učite od vlastitog života. Boljeg učitelja za vas nema.

Osho: Od smrti do besmrtnosti