Ne može postojati samo jedna vrsta ptica, jedna vrsta bora, jedna vrsta vuka. Ne može postojati samo jedna vrsta djeteta, jedna vrsta muškaraca ili jedna vrsta žene. Ne može postojati samo jedna vrsta dojki, jedna vrsta struka, jedna vrsta kože.

Kompulzivni i destruktivni poremećaji u prehrani koji izobličuju velićinu tijela stvarni su i tragični, ali za većinu žena to nije norma. Žene su naslijedile tjelesnu građu od svojih rođaka, ako ne onih neposrednih, a ono koju generaciju natrag.

Napadi i osude nasljednih značajki ženskih tijela rađaju generacije i generacije tjeskobnih i neurotičnih žena. Donošenje destruktivnih i isključivih sudova o ženinu nasljeđenu obliku otima joj nekoliko ključnih i vrijednih psihičkih  i duhovnih blaga.

Otima joj ponos koji osjeća prema tipu tijela koji je dobila preko loze svojih predaka. Ako se nauči prezirati to nasljedstvo, odmah prekida vezu svojega ženskog tijela s ostatkom obitelji.

Ako se nauči mrziti svoje tijelo, kako može voljeti tijelo svoje majke koje je jednako građeno kao i njezino? – tijelo svoje bake, a i svojih kćeri? Tako napadati ženu uništava njezino prirodno pravo da se ponosi pripadnošću obitelji i otima joj onaj prirodni stav koji osjeća u tijelu bez obzira na to koje je veličine, visine i oblika. Zapravo, napad na ženska tijela dalekosežni je napad na one koji su joj predhodili, kao i na one koji dolaze nakon nje.

Oštre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih žena na štulama, krupnih žena odjevenih kao da su u koroti, vrlo vitkih žena koje se pokušavaju napuhnuti kao žabe te raznih drugih žena u ilegali. Uništavanje instinktivne pripadnosti koju žena osjeća prema svojem prirodnom tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da temelji svoju vrijednost na tome kao izgleda umjesto na tome kakva je. Zaokuplja je, utječe na sve što čini, planira i predviđa.

U instinktivnom svijetu nezamislivo je da žena na taj način bude zaokupljena izgledom. Napetost vezana uz tijelo oduzima ženi velik dio njezina kreativnog života i pozornost koju bi obratila drugim stvarima.

Poticanje na rezbarenje svojih tijela neobično podsjeća na rezbarenje, paljenje, guljenje slojeva, ogoljivanje kostiju od mesa same zemlje. Gdje god postoji rana na psihi i tijelu žene, tamo postoji odgovarajuća rana na istome mjestu u samoj kuluri i, na posljetku, na samoj prirodi.

U pravoj holističkoj psihologiji svi se svjetovi smatraju međusobno ovisnima, a ne odvojenim jedinkama. Uopće ne iznenađuje da u našoj kulturi postoji tema rasijecanja ženina prirodnoga tijela, da postoji odgovarajući problem rasijecanja krajolika, i nadalje rasijecanje kulture u moderne dijelove.

Premda žena možda ništa ne može učiniti kako bi preko noći zaustavila komadanje naše kulture i zemlje, može prestati komadati vlastito tijelo.

Divlja priroda nikad ne bi podržala mučenje tijela, kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na šibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala „kontrolu“, dokazala karakter, bila ugodnija za oko ili financijski isplativija.

Žena kulturu ne može učiniti svjesnijom tako da kaže: „Promijeni se.“ No, može promijeniti vlastiti pristup sebi i time postići  da se omalovažavajuće projekcije preusmjere. To će učiniti tako da vrati svoje tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da sreća dolazi samo onima koji imaju određenu građu ili godine, da ne čeka i ne odgađa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj pravi život, da ga živi punim jedrima, bez zadrške.

Takvo dinamično samoprihvaćanje i samopouzdanje začinje promjenu u pristupu kulture.

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Prosvijetljeni oblici psihologije moraju uzeti u obzir ne samo očitu mentalnu i emocionalnu traumu i sustave vjerovanja koji su oblikovani kao rezultat toga, već kako ta trauma utječe na astralna, eterična i kauzalna carstva.

Nadalje, izvori trauma iz prošlih života i drugih svjetova se moraju uzeti u obzir kao faktori koji doprinose današnjim problemima i izazovima.

Naposljetku, psihologija mora prihvatiti ideju Osnovnog Uzroka – da su sve traume započele kada smo počeli promatrati sebe odvojenima od Boga. Moramo iscijeliti originalni pad u materiju i iskustvo zaustavljanja u materijanom svijetu.

Dječje traume se moraju vidjeti kao sekundarne korijenskom uzroku jer prije nego što smo došli u ovaj svijet, već smo posjedovali svijest žrtve, a to što smo bili „maltretirani“ kao djeca samo je pojačanje već postoječeg sustava vjerovanja.

Ovaj autor je neprestano govorio da postoje dva vrlo bitna sastojka kako bi se odvilo emocionalno iscjeljenje.

Prvo moramo osjećati, iskusiti i izraziti svoje emocije na zdrav način, a zatim moramo naučiti odvojiti se od naših emocija i promatrati ih objektivno, bez osude.

Moramo naučiti voljeti i prihvaćati sebe bez poistovjećivanja s emocijama, vjerovanjima i misaonim oblicima iz kojih proizlazi negativnost.

Mentalno, moramo identificirati i iscijeliti naša negativna korijenska vjerovanja, o kojima smo detaljno pisali u prijašnjim radovima. Ta vjerovanja imaju sljedeće oblike:

Unutrašnja – Nisam dovolno dobar, Nisam vrijedan, Nešto nije u redu samnom, Nisam siguran, Uvijek ću se razočarati u ljubavi itd.;

Vanjska – Svijet nije sigurno mjesto, Nema dovoljno za sve, Život je borba, Život je razočaranje itd.

Sva ta vjerovanja potječu od korijenskog vjerovanja Osnovnog Uzroka da smo bespomoćne, beznadne, nemoćne žrtve svijeta – koje je poteklo iz odvojenosti od Boga. Sva krivnja, sram, strah i očekivanja propasti i tame uzdižu se iz vjerovanja da smo odvojeni od Boga i da nas Bog na neki način osuđuje ili kažnjava za naše grijehe. Možda smo svjesni da se osjećamo odvojenima od Boga i krivimo sebe za ovaj osjećaj, podupirući ideju da trebamo biti kažnjeni jer smo odlutali od Božjih zapovijedi.

Možemo osjećati da su želje i apetiti našega tijela izvan naše kontrole ili da bismo ih kontrolirali moramo voditi strog, nestrastven i nesretan život. Uz pomoć crkve, možemo osjećati da moramo birati između radosti i zadovoljstva hedonističkog materijalnog života i tereta nošenja križa religioznog, pobožnog, asketskog i „čistog“ života u službi okrutnog i zahtjevnog Boga.

Ovaj „izbor“ postaje izbor između uživanja i življenja ispunjenog života, uz obećanje o vječnosti u paklu kao kazne koja slijedi, nasuprot ignoriranju naših osnovnih ljudskih želja u korist obećanja raja nakon ovog života.

Psihološka reakcija na ovu dilemu jest ignorirati naše misli i osjećaje, osuđivati ih i kao ne-duhovne i griješne ili odlučiti uroniti u hedonistički život ispunjen zadovoljstvima.

Stoga koja je nova psihologija?

To je holistički pristup tretiranju cijele osobe, umjesto samo određenih trauma.

Ona priznaje da smo mi duhovna bića koja žive u materijalnom svijetu.

Ona prihvaća nove tehnologije, kao što je iscjeljivanje vremenskom linijom, i uključuje psihoterapiju, hipnoterapiju, holističko liječenje, meditaciju, yogu, metafiziku, vizualizaciju, Gestalt terapiju, preporađanje i mnoge druge discipline u procesu iscjeljenja.

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Kad je čovjek pun straha, spreman je pokoriti se, kad drhti u sebi od straha, gubi povjerenje u sebe. Tada je spreman povjerovati u svaku glupu besmislicu. Ne možete ga prisiliti da vjeruje u besmislicu ako vjeruje u sebe.

Tako su čovjeka iskorištavali stoljećima. To je tehnika koju su koristile sve takozvane religije: držati čovjeka u strahu, prisiliti ga da se osjeti bezvrijednim, krivim, da se osjećao kao da je na samom rubu pakla.

Kako tako prestrašiti čovjeka? Jedini način je osuditi život, osuditi sve što je prirodno, osuditi seks jer je on temelj života, osuditi hranu jer je ona drugi temelj života, osuditi srodstvo, obitelj, prijateljstvo jer je to treći temelj života – i nastaviti sve osuđivati.

Štogod je prirodno čovjeku, treba osuditi, reći da je pogrešno. „ Ako to učiniš, patit ćeš. Ako to ne učiniš, bit ćeš nagrađen.

“Pakao će se spustiti na tebe ako i dalje budeš živio po zakonima prirode.“

„Zaslužit ćeš nebo ako se okreneš protiv života.“

To znači, Bog će vas samo tada prihvatiti ako ste samoubilački nastrojeni. Ako polako ubijate osjetila, tijelo, um, svoje srce, ako nastavljate uništavati sebe, što više sebe uspijete uništiti, to će vas Bog više voljeti. U tome se sastojalo sve učenje religije prošlosti koje je prljalo čovjeka i trovalo ga. Tim zatrovanim učenjem strašno su ga iskorištavali.

Te religije prošlosti bile su okrenute smrti, a ne životu. 

Ono što ja navješćujem je vizija usmjerena na život i ljubav prema životu u svoj njegovoj multi dimenzijalnosti jer to je jedini način da se dopre što bliže do krajnje istine koja nije daleko od toga, već je skrivena u neposrednoj blizini. A ta neposredna blizina je konačnost, uzvišena imanentnost. Bog nije ondje nego ovdje. Bog nije ono nego ovo. Vi niste nevrijedni niti ste grešnik.

Ja sam ovdje da vam pomognem da se rasteretite od svojih osjećaja krivnje. Ja sam ovdje da vam pomognem da opet počnete vjerovati u sebe. Kad jednom počnete stjecati povjerenje u vlastito biće, ne može vas iskorištavati nijedan političar, nijedan svećenik. Čovjeka su uvijek iskorištavali putem straha.

Kad se čovjek boji, premda je cijeli život ateist, počne se odjednom pretvarati u teistu. Svećenici su doznali za to i stoljećima iskorištavali tu činjenicu.

A najbolji način da se izazove strah jest prisiliti čovjeka da se osjeća krivim zbog prirodnih stvari. On ih ne može napustiti, a ne može ni uživati u njima jer se boji pakla, zato je dvostruko vezan. Ta dvostruka vezanost temelj je iskorištavanja čovjeka.

Ne može samo tako napustiti svoju seksualnost jer neki svećenik kaže da je to grijeh. To nema nikakve veze s vašom idejom o ispravnom i neispravnom. Seksualnost je nešto prirodno, nešto što je duboko u vašem biću. Vi ste nastali od nje, svaka vaša stanica je seksualna stanica. Ne možete to napustiti samo ako netko nešto kaže. Da, možete to početi potiskivati, ali potiskivanjem nagomilat ćete to u svojoj podsvijesti, a to onda postane rana. A što više nešto potiskujete, to vas ono više zaokuplja. Što vas to više zaokuplja, vi se osjećate više krivi. To je začarani krug. Tu vas je svećenik uhvatio u stupicu.

Svećenici su strašno povrijedili čovjekovo srce, čovjekovu svijest. Oni su u njega usadili tu otrovnu ideju da je život nešto ružno. Oni su poučavali ljude kako se osloboditi života.

Ja učim ljude kako dublje zaroniti u život. Učim vas kako da vi oslobodite svoj život, kako da sve više uđete u njega za vječnost, kako da živite život u njegovoj punini. I tu se javljaju nesuglasice. I moraju se javljati. Moja vizija je upravo suprotna od onoga što su oni učili u ime religije.

Ja nosim svijetu novu viziju religije.

To je najhrabriji pokušaj koji je itko ikad učinio: prihvatiti život u svoj njegovoj multi dimenzialnosti, uživati u njemu, slaviti ga, veseliti mu se. odricati se nije moj put, moj put je veseliti se životu. Post nije moj način, moj način je slaviti život. Biti veseo znači biti religiozan. Moja definicija religije ima dimenziju veselosti.

Ni jedna životinja ne može se veseliti, ništa ne zna o proslavama. Delfini se znaju igrati, čimpanze se znaju igrati, ali samo čovjek zna slaviti.

Proslava je najviši vrh svijesti. Ja vas učim kako slaviti život. Proslava je ključ.

Osho, knjiga o muškarcu

Ne postoji jedna religija, ima ih na stotine. Postoji samo jedna duhovnost.

Religija je za spavanje. Duhovnost je za budne.

Religija je za one kojima je potreban neko da im kaže šta da rade i žele da budu vođeni. Duhovnost je za one koji obraćaju pažnju na svoj unutrašnji glas.

Religija ima skup dogmatskih pravila. Duhovnost vas poziva da sve shvatite, da sve preispitate

Religija je prijeteća i zastrašujuća. Duhovnost vam daje unutrašnji Mir.

Religija govori o grijehu i krivici. Duhovnost vam govori da učite iz svoje greške…

Religija potiskuje sve što vas čini lažnim. Duhovnost nadilazi sve, ona vas čini stvarnim!

Religija nije Bog. Duhovnost je sve i samim tim Bog.

Pojavljuje se religija. Duhovnost je znanje.

Religija ne istražuje niti postavlja pitanja. Duhovnost sumnja u sve.

Religija je ljudska, to je organizacija sa pravilima. Duhovnost je božanska bez pravila.

Religija izaziva podjele. Duhovnost je uzrok ujedinjenja.

Religija te želi zato što vjeruješ. Morate uzeti duhovnost

Religija slijedi svete knjige. Duhovnost traži sveto u svim knjigama.

Religija se hrani strahom. Duhovnost se hrani povjerenjem i vjerom.

Religija te tjera da živiš u svojim mislima. Duhovnost te tjera da živiš u svijesti…

Religija se brine za to. Duhovnost se brine o Biću.

Religija hrani ego. Duhovnost nas tjera da pobijedimo ego.

Religija nas tjera da se odreknemo svijeta. Duhovnost nas tjera da živimo u Bogu, da ne odustajemo od Njega.

Religija je obožavanje. Duhovnost je meditacija.

Religija sanja o slavi i raju. Duhovnost nas čini da iskusimo slavu i raj ovdje i sada.

Religija živi u prošlosti i budućnosti. Duhovnost je život u sadašnjosti.

Religija čuva naše sjećanje. Duhovnost oslobađa našu svijest.

Religija vjeruje u vječni život. Duhovnost nas čini svjesnima vječnog života.

Religija obećava nakon smrti. Duhovnost je pronalaženje Boga u sebi tokom našeg života.

Mi smo ljudi koji samo prolaze…

Izvor: Enzo Palomba i Altro Pianeta

Puno toga je rečeno u ovim tekstovima i koji govore o razlici između vjere i duhovnosti. U vjeri se od osobe traži da slijedi upute, da bude imitator života, sljedbenik nečijih potreba, oruđe nečijih misaonih djela.

Duhovnost zahtijeva prepoznavanje i podršku životu čiji kod nosimo jer smo živi. Religiozni ljudi su zaglavljeni u strahu, vrlo opasnim za sebe i okolinu. Vidi se to i po njihovim tijelima koja su kruta, bolesna i fanatično su uporni bez razumijevanja što rade.

Duhovni ljudi su mentalno, emocionalno, fizički i duhovno fleksibilni i mobilni. Oni shvaćanju da istu pojavu ili situaciju treba promatrati i osvijetliti iz više smjerova da bi je razumjeli. Oni gledaju širu sliku.

Što više razumijemo ovaj svijet raste ljubav prema njemu.