1. Odustajanje – pustiti na miru
2. Susprezanje – suzdržati se od kažnjavanja
3. Zaborav – odvratiti od sjećanja, ne razmišljati o tome
4. Oprost – otpustiti dug

ODUSTAJANJE

Da bismo počeli opraštati, dobro je neko vrijeme namjerno odustati. To znači odmoriti se neko vrijeme od razmišljanja  o osobi ili događaju. Ne radi se o tome da nešto ostavimo nedovršenim, nego je to prije kao da odlazimo na odmor. To nas sprječava da budemo iscrpljeni, dopušta nam jačanje na drugi način, da osjetimo druge radosti u svojem životu.

To je dobra praksa za konačno otpuštanje koje poslije dolazi s opraštanjem. Ostavite tu situaciju, sjećanje, problem onoliko puta koliko vam je potrebno. To nije zamišljeno kao previd, nego više kao jačanje i snaženje  odvajanjem od problema.

Odustati znači uzeti ono plativo, ono pero, otići na more, učiti ili ljubiti nešto što vas jača i namjerno odbaciti problem na neko vrijeme. To je pravilno, dobro i ljekovito. Problemi prošlih ranjavanja opsjedat će ženu mnogo manje ako zajamči ranjenoj psihi da će joj sada dati ljekovit melem, pa se poslije pozabaviti čitavom pričom o tome tko ju je gdje ranio.

SUSPREZANJE

Druga faza je susprezanje, osobito u smislu suzdržavanja od kazne – niti misliti o tome, niti djelovati po tom pitanju, po sitno ili naveliko. Osobito je korisno vježbati tu vrstu nadzora, jer tako koncentriramo problem umjesto da dopustimo da se razlije.

To nas usredotočuje na onaj trenutak kad krenemo na sljedeću razinu. To ne znači oslijepiti, odumrijeti ili izgubiti samo zaštitničku spremnost. To znači unijeti malo dostojanstva u situaciju i vidjeti hoće li koristiti.

Susprezati se znači imati strpljenja, pripremiti se, usmjeriti osjećaje. To je moćan lijek. Napravite što možete. To je režim pročišćenja. Ne morate sve učiniti, odaberite jedno, recimo strpljenje, i vježbajte to.

Možete se suzdržati od toga da kažnjavate govorom, mrmljanjem ili da predbacujete i imate neprijateljski nastup. Kad se suzdržavate od nepotrebna kažnjavanja, onda jačate integritet djelovanja i duše.

Susprezanje je vježba velikodušnosti, pri kojoj dopuštamo velikoj sućutnoj prirodi da sudjeluje u stvarima koje su prije izazivale osjećaje u rasponu od blage razdražljivosti do bijesa.

ZABORAV

Zaboraviti znači izbaciti iz sjećanja, ne razmišljati o tome – drugim riječima, pustiti, olabaviti stisak, osobito kad se radi o sjećanju.

Zaboraviti ne znači pretvarati se da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znači pustiti neki događaj, ne ustrajati na tome da ga zadržimo u središtu pozornosti, nego dopustiti da se preseli u pozadinu ili siđe s pozornice.

Svjesno zaboravljanje vježbamo tako da odbijamo prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.

Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat. To znači ne izvući određeni materijal, ne okretati ga stalno amo-tamo, ne uzbuđivati se stalnim mislima, slikama ili sjećanjima.

Svjesno zaboraviti znači voljno odbaciti stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne okretati se, te tako živjeti u novom krajoliku, stvarati novi život i nova iskustva o kojima možemo razmišljati umjesto starih. Takav zaborav ne briše sjećanje nego smiruje osjećaje vezane za to sjećanje.

OPROST

Postoje mnogi načini i obroci opraštanja osobi, zajednici, narodu zbog nekoga prekršaja. Važno je upamtiti da „konačan“ oprost ne znači predaja. To je svjesna odluka da prestanemo predbacivati, što uključuje opraštanje duga i odustajanje od odluke da se osvetimo.

Vi odlučujete o trenutku oprosta i o ritualu kojim ćete obilježiti taj događaj. Vi odlučujete za koji dug ćete sada reći da ga ne treba više plaćati.

Dovršavanje oprosta nekima znači popustljivo se odnositi prema drugome, a to je najlakše kod razmjerno bezopasnih prekršaja.

Jedan od najdubljih oblika oprosta jest pružanje neke samilosne pomoći krivcu. To ne znači da morate gurnuti glavu u lavlje ralje, nego da reagirate sa stajališta milosti, sigurnosti i pripravnosti.

Oprost je vrhunac sveg odustajanja, susprezanja i zaborava. To ne znači odustati od svoje zaštite, nego od svoje hladnoće. Duboki oprost jest kad prestanete isključivati drugoga, tj. kad prestanete odgurivati, ignorirati, hladno se odnositi, gospodariti i glumiti.

Za duševnu psihu je bolje kad strogo ograničite vrijeme koje provodite s ljudima s kojima vam je teško, nego da se ponašate kao bezosjećajna lutka.

Oprost je čin stvaranja. Možete odabrati jedan od mnogih načina da to učinite. Možete oprostiti za sada, oprostiti do kad, oprostiti do sljedeći put, oprostiti i ne pružiti više priliku – pravila se mijenjaju ako se dogodi još jedan incident.

Možete pružiti još jednu priliku, još nekoliko prilika, pružiti priliku samo ako. Možete oprostiti dio, sve ili pola prekršaja. Možete upotrijebiti svekoliki oprost. Odluka je na vama.

Kako znamo jesmo li oprostile? Osjećate tugu zbog tih okolnosti umjesto bijesa, osjećate žaljenje prema osobi, a ne ljutnju.

Nekako se ne možete sjetiti što biste još rekli o svemu tome. Razumijete patnju koja je uopće bila dovela do prekršaja. Radije biste ostali izvan te okoline. Ne čekate ni na što. Ništa ne želite.

Nemate omču oko gležnja koja seže od tamo daleko do ovamo. Slobodni ste. Možda se nije pokazalo baš kao živjeli su sretni do kraja života, ali svakako vas od danas nadalje čeka svježe Bilo jednom davno…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Kad žena teško otpušta svoju ljutnju ili bijes, onda je to često zato što se koristi bijesom da bi se osnažila. Premda je to možda ispočetka bilo mudro, sada mora postati oprezna, jer stalan bijes je poput vatre koja spaljuje njezinu primarnu energiju.

Kad ste u tom stanju, onda to nalikuje brzoj vožnji kroz život uz „gas do daske“, kao da pokušavate živjeti uravnoteženim životom, a pritom papučicu ubrzanja držite čvrsto pritisnutu do poda.

Plamen bijesa ne bi trebalo shvatiti kao strastven život. To nije život u svojem najboljem obliku; to je samo obrana koja nam je bila potrebna radi zaštite, ali ju je sada preskupo održavati. Nakon nekog vremena ta vatra postane beskrajno vruća, onečišćuje naše ideje crnim dimom te zastire druge načine gledanja i shvaćanja.

Neću vam reći da možete sav bijes pročistiti danas ili sljedeći tjedan i da će zauvijek nestati. Tjeskoba i muke prošlih vremena pojavljuju se u psihi na cikličkoj osnovi.

Premda duboko čišćenje uklanja veći dio prastare boli i bijesa, nikad se ne mogu do kraja ukloniti njihovi ostaci. Međutim, trebao bi preostati samo fini pepeo, a ne proždrljiva vatra.

Čišćenje preostaloga bijesa mora se pretvoriti u povremeni higijenski ritual, ritual koji nas opušta, jer kad nosimo stari bijes dulje nego što je korisno, onda nosimo stalnu, iako nesvjesnu napetost.

Ponekad se ljudi zbune i misle da zadržavanje preživljena bijesa znači gunđati, bjesniti, raditi ispade, bacati i rušiti stvari oko sebe. U većini slučajeva to se ne događa.

Obično to znači da ste čitavo vrijeme  umorni, da imate debeli sloj ciničnosti, da uništavate nadu, nježnost, obećanje. To znači da se bojite kako ćete izgubiti prije nego otvorite usta.

To znači da u sebi dosežete žarište, vidjelo se to izvana ili ne. To znači mučne, duboko ukopane tišine. To znači da se osjećate bespomoćno. No, postoji i izlaz, putem oprosta.

„Oh, jao, oprost?“, kažete vi. Bilo što samo to ne! Ali duboko u sebi znate da će jednoga dana u nekom trenutku doći do toga. Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja  dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.

Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično i štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom.

Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto „Ne znam hoću li ikad moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li“, to je bliže normi.

No, 60 posto oprosta i 40 posto „Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome“, potpuno je u redu.

Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju.

Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.

Neki ljudi zbog svojega prirođenog temperamenta mogu lakše oprostiti od drugih. Nekima to dođe kao prirodni dar, a neki to moraju usvojiti kao vještinu.

Čini se da vitalnost i osjećajnost utječu na našu sposobnost da nešto jednostavno pustimo. Visoka vitalnost i visoka osjećajnost ne dopuštaju nam uvijek da nepravde jednostavno pustimo.

Ako ne opraštate lako, ne znači da ste loši. A ne znači ni da ste svetica ako oprostite. Svakome njegovo i u pravom trenutku.

Međutim, kako bismo uistinu mogli ozdraviti, moramo izreći svoju istinu, i to ne samo žaljenje i bol, nego i koja je šteta nastala, koja ljutnja, koje gađenje i, osim toga, kakva se želja za samokažnjavanjem ili osvetom rodila.

Stara vidarica psihe razumije ljudsku prirodu sa svim njezinim slabostima i dijeli oprost na temelju izgovaranja gole istine. Ne samo da nam daje još jednu priliku, nego najčešće daje mnogo prilika…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Sve dok čovječanstvo gaji vjerovanja o Bogu i istini, uvijek će postojati religije. Religije nisu loše same po sebi. One ispunjavaju svrhu.

Njihova prva svrha jest pomoći učenicima da zadobiju vjeru i povjerenje da postoji moć i stvarnost daleko veća nego što im to njihov ego može pokazati.

Međutim, za većinu, religija je postala štap. Također, oni koji su zaduženi za rukovođenje različitih religija su obično zapeli u svom egu i koriste svoj položaj autoriteta kako bi ojačali svoj ego, umjesto da pomognu osnažiti svoje sljedbenike.

Pravi učitelj želi ojačati svoje učenike da postanu mudri i svjesni kao što je i on. Pravog učitelja ne zanima vlastito uzdizanje, obožavanje, slava ili savjesna poslušnost. Može postojati vrijednost u pridržavanju strogog niza pravila ili smjernica, ali ne ako ona pobuđuju krivnju i nedostojnost u učenicima.

Mnoge religije započinju sa pretpostavkom da smo svi mi bijedni grešnici. To nije istina. Svi možemo zapeti u iluzijama nižih svjetova, ali to nas ne čini manjkavima ili krivima. Vjerovanje da smo učinili neoprostivu grešku ili da nam samo Isus ili neki drugi učitelj može oprostiti, jest pad u zamku tradicionalne religije.

Riječ religija zapravo znači, „Sustav u kojem se razvijate i oslanjate na vašu unutrašnju mudrost.“

Riječ „učenik“ dolazi iz korijena značenja „učiti“. Disciplina je sustav koji pruža povoljnu okolinu da bi se odvilo učenje. Stoga je učenik onaj koji uči i prakticira disciplinu, što znači da on stvara povoljnu okolinu za učenje.

Ovo može ili ne mora uključivati rituale, ceremonije, molitve, meditacije, mise, propovijedi itd. Takve aktivnosti mogu biti korisne ako inspiriraju učenika i pomognu u procesu njegovog učenja, ali i ne moraju ako one postanu obavezne, sa strahom od odlaska u pakao.

Sve velike religije su osnovali prosvijetljeni učitelji. To ne znači da su ti učitelji bili savršeni ili da su ta učenja sto posto točna. Međutim, postoje biseri mudrosti u svakom učenju i učenik mora naučiti razlikovati točno od krivoga, korisno od beskorisnoga (ili gore, štetnoga).

Kad se proučavaju religijska načela, korisno je upitati se:

„Da li ovo pravilo ili vjerovanje doprinosi rastu duše, sreći i dobrobiti učenika, ili izaziva strah, krivnju, sram ili slijepo oslanjanje na upitnog učitelja?“

Slično pitanje bilo bi:

„Da li ova metoda ili procedura odražava prosvjetljenje osnivača ove religije ili sustava?“

Svećenici, gurui, mistici, yogini, mudraci, rišiji, ministranti, župnici itd., imaju primarnu svrhu olakšavanja procesa učenja kod učenika i pomažu im da postanu svjesni kao učitelj (ili svjesniji).

Isus je rekao da smo svi mi sposobni raditi stvari koje je on radio, i veće stvari od tih. Nakon njegove smrti, neki od apostola su izvodili čuda i iscjeljenja u pravom duhu njihovog učitelja.

Tek nakon 300 ili 400 godina je kršćanska religija iskrivljena i korištena je za kontrolu populacije. Usađivanje krivnje u sljedbenike Krista bio je početak uništavanja pravog Kršćanstva. Danas ova religija, koja se prakticira u crkvama, gotovo ne liči ni na koji način originalnim učenjima Isusa.

Isus je rakao da smo svi stvoreni jednaki u Božjim očima. Proširio je dvije glavne zapovijedi  iz Starog Zavjeta: Voli Boga i svog susjeda. Rekao je da volimo svoje neprijatelje, i da hranimo i oblačio siromašne.

U vrijeme pisanja ove knjige, postoji nekoliko mjesta u SAD-u gdje je zločin hraniti siromašne (osim ako nemate posebnu dozvolu). Ovaj autor pretpostavlja da su vrlo vjerojatno neki od članova vijeća koje je izglasalo ovaj zakon Kršćani.

Mnogi vojnici, zapovjednici, generali, predsjednici, premjeri, svećenici i župnici otvoreno podržavaju bombardiranje stranih zemalja koje nisu izravna prijetnja njima ili zemlji koju oni navodno vode. Vjerojatno je izraz, „Ne ubij,“ nejasan i prekompliciran za njihovo shvaćanje. Možda se „Voli svoje neprijatelje,“ odnosi samo na određene neprijatelje.

Kristalno je jasno napisano u Bibliji da čovječanstvo ne smije obožavati lažne idole. U to ubrajamo novac i slavu; ipak koliko TV propovjednika se čvrsto drži tih jednostavnih, jasnih pravila.

Neke od tih izgubljenih duša mogu koristiti izlike poput „Budući da sam bijedni grešnik, nastavit ću griješiti i tada zamoliti Isusa za oprost.“ Nigdje u Bibliji ili negdje drugdje, ne postoji naznaka da je Isus zapravo dao ovaj savjet. To su isti ljudi koji govore, „Biblija je riječ Božja.”

Ako je tako, tada se sjetimo prvog poglavlja knjige Postanka, u kojem piše da smo stvoreni na sliku i priliku Boga, i da je Bog pravedan i pun ljubavi.

Ako se ljudska bića ne ponašaju na pravedan način pun ljubavi, to je zato što smo počeli vjerovati  da smo na neki način odvojeni od Boga i da nas Bog kažnjava za naše takozvane „grijehe.“ Nije li vrijeme da Kršćani i oni sličnih religija preispitaju to vjerovanje?

Naposljetku, SVA vjerovanja su ograničavajuća i ograničena. Kako se približavate prosvjetljenju, sva vjerovanja otpadaju, kao i sve religije. Sa izravnim iskustvom Boga unutar sebe, više vas ne privlače vanjske stvari.

„Kraljevstvo Božje je unutar vas,“ kaže Isus u Bibliji. Tada zašto ti župnici i svećenici koji vjeruju da je Biblija riječ Božja traže spasenje negdje drugdje, ili vole nekog udaljenog Boga izvan njih samih?

Vi, čitatelju, već ste se vjerojatno zapitali ova pitanja. Možda ste otišli daleko iznad ovog traganja. Ako je tako možete biti vođeni da podijelite svoju mudrost na način pun ljubavi i suosjećanja. Sjetite se ideje da je svatko koga susretnete Krist ili Budha. Naučite se ljubazno i s poštovanjem ophoditi jedni s drugima kao što biste se ophodili sa Isusom ako bi se pojavio na vašim vratima.

Jedna zadnja bilješka o religijama je pojam žrtvovanja. Pričali smo o žrtvovanjima u različitim plemenima kroz povijest. U Kršćanstvu, Bog je navodno žrtvovao svog sina Isusa na križu kako bi se na neki način iskupio za grijehove čovječanstva. Nismo sigurni gdje se ovo vjerovanje prvi puta pojavilo. Takvo vjerovanje okrivljuje nekoga izvan vas, ali i stavlja vaše spasenje u ruke osobe izvan vas. Drugim riječima, mi nismo odgovorni za naše vlastite postupke, ili ako jesmo i oni su negativni, Isus će se iskupiti za njih. Ovo je iskrivljenje originalnih učenja.

Vjerovanje u grijeh je stvoreno da oslabi učenika. U stvarnosti, mi smo odgovorni i za naše pogreške i za naše uspjehe. Pojam žrtvovanja je iluzija. To je vjerovanje da se možete odreći nečega prave vrijednosti za nešto još veće vrijednosti.

Ako je Bog Jedan i mi smo Jedno u Bogu, tada je sve već naše i ničega se ne trebate odreći. Svaki puta kada netko „pobijedi,“ to je pobjeda za sve nas. Ako postoji imalo istine u ideji žrtvovanja, tada je to ideja da se moramo odreći iluzije kako bismo saznali istinu.

U ovom slučaju, moramo se odreći obožavanja lažnih idola, kao što su novac, moć i prestiž, da bismo mogli spoznati ono što ima pravu vrijednost. Ako nam određena religija ili duhovni put pomažu u tome, tada oni posjeduju vrijednost.

Ali takav sustav se ne temelji na uskraćivanju ili ignoriranju osnovnih čovjekovih potreba. U ovom svijetu, moguće je da svi žive sretan život pun obilja, prepun materijalnih stvari i luksuza.

Materijalni svijet nije problem – vezivanje za materijalne stvari i poistovjećivanje sa oblikom je problem.

Da bismo transcendirali religiju, moramo se prestati oslanjati na ego i početi se prisjećati da smo moćna, kreativna duhovna bića sa svime što nam treba unutar nas samih.

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Često se zbog toga zateknete u situaciji da na silu pokušavate oprostiti, da sami sebe uvjeravate da ste oprostili, no onda vas neka nagla provala ljutnje vrati na početak i otkrijete da je u vama još mnogo zamjeranja. Oprostiti se ne može na silu. Radi se o procesu koji treba svoje vrijeme i najčešće ga sami i ne možete kontrolirati. Svjesno možete samo donijeti odluku da otpuštate sve što je bilo u svemir i neka svemir poravna račune, neka na fino usklađenim titrajnim razinama odradi ono što sami, u svojoj realnosti, ne možete. Proces oprosta je fino tkanje koje svjesnim umom ne možete pojmiti.

Otpustite bol i zamjeranje u nebo kao što prepuštate papirnatog zmaja vjetru da ga nosi kamo god želi. Za nekoliko mjeseci ili godina, kad se taj zmaj vrati, osjećat ćete još samo suosjećanje. I sve loše što je bilo neće više biti važno. Oprost nije svjesna radnja. Ona se odvija dok vi normalno živite. Vaše je samo da otpustite zmaja, da se više ne bavite razmišljanjem o tome što je bilo i da nastavite živjeti.

Eckhart Tolle „Put ka sreći“

Mrzim sve postojeće klišeje o oprostu. Znam svaku poslovicu, svaki savjet, svako opće prihvaćeno mišljenje o ovoj temi, jer sam odgovor pokušala pronaći u literaturi. Pročitala sam sve postove na blogu posvećene iskustvu otpuštanja bijesa. Zapisala sam Buddhine citate i objesila te papiriće na zid. Znam da nije lako. Znam da su poslovice zamorne. Znam da se jaz između “odluke o oprostu” i ispravnog osjećaja smirenosti može činiti potpuno nepremostivim. Znam. Oprost je ogromna džungla za one koji žele pravdu. Sama pomisao da će netko proći nekažnjeno nakon onoga što je učinio uzrokuje bol. Ne želimo održavati ruke čistima, tragovi krvi zločinaca sasvim bi nam odgovarali. Želimo podmiriti račune. Želimo da oni osjete težinu onoga što su učinili, a ne mi.

Oprost se čini kao krajnja izdaja samoga sebe. Ne želite odustati od borbe za pravdu nakon što se to dogodilo. Ljutnja gori u vama i truje vas vlastitim otrovom. Sve to znate, ali ne možete pustiti situaciju. Ljutnja postaje vaš neodvojivi dio poput srca, mozga ili pluća. Znam taj osjećaj. Upoznata sam s osjećajem kada bijes u krvi otkuca u pulsu.

Ali evo što trebate razumjeti u vezi s bijesom: to je instrumentalna emocija. Ljuti smo jer želimo pravdu. Jer mislimo da je korisna. Jer pretpostavljamo da ćemo, ako smo ljuti, to više promjena moći učiniti. Ljutnja ne shvaća da je prošlost završena i da je šteta već načinjena. Kaže da će osveta popraviti stvari. U potrazi je za pravdom.
Osim toga, pravda koju želimo nije uvijek realna. Biti ljutit je poput neprestanog otvaranja rane za krvarenje, misleći da ćete se na taj način spasiti od stvaranja ožiljka. Mislite da će jednog dana možda doći čovjek koji vam je nanio nepravdu i napravio šavove s tako nevjerojatnom preciznošću da nikada nećete znati da je nekoć bilo posjekotina.

Istina o ljutnji je da to nije ništa drugo nego odbijanje iscjeljenja, jer se bojite. Jer se bojite da ćete, kad vam se rana stegne, morati živjeti u svojoj novoj, nepoznatoj koži. A vi želite vratiti svoju staru kožu. I ljutnja vam govori da je bolje ne zaustavljati krvarenje. Kad u vama sve kipi, čini se da je oprost nemoguć.

Želimo oprostiti, jer intelektualno znamo da je to najzdraviji izbor. Želimo spokoj, mir koji nudi opraštanje. Želimo oslobođenje. Želimo da se pobuna u našem mozgu smiri, a opet ne možemo pronaći način da to učinimo. Jer nitko nam nije rekao glavno o oprostu: neće ništa popraviti. To nije gumica koja će izbrisati bol onoga što vam se dogodilo. Neće poništiti bol s kojom ste živjeli i neće vam odmah dati mira. Pronalaženje unutarnjeg mira dug je, težak put. Oprost je upravo to što vam omogućuje izbjegavanje “dehidracije” na cesti.

Opraštanje znači odustajanje od nade u drugu prošlost. Spoznaja je da je sve gotovo, prašina se slegla i uništeno se više ne može vratiti u prvobitno stanje. Prihvaća se da ne postoji čarobno rješenje za nadoknađivanje nanesene štete. To je percepcija poput: da, uragan je bio nepravedan, ali svejedno morate živjeti u svom uništenom gradu. I nikakav bijes neće ga podići iz ruševina. To moraš učiniti sam.

Opraštanje znači prihvaćanje osobne odgovornosti – ne zbog nanošenja razaranja, već zbog čišćenja. Ta odluka o povratku nečijeg mira, naravno, više je prioritet nego uznemiravanje nekoga drugoga.

Oprost ne znači da je otkupljena krivnja onih koji su vas povrijedili. To ne znači da biste se trebali sprijateljiti s njima, osjećati suosjećanje prema njima ili odobravati ono što su učinili. To samo znači da prihvaćate da su oni ostavili traga na vama. I sada ste prisiljeni živjeti s tim teretom. To znači da ste prestali čekati da muškarac, koji vas je slomio, vrati sve kako je bilo. Odluka je izliječiti vaše rane, bez obzira na to ostaju li ožiljci. Odluka je da nastavite sa svojim ožiljcima.

Opraštanje nije pobjeda nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravde, vlastite karme i vlastite sudbine. Radi se o tome da ponovno stanete na noge s odlukom da ostatak svog života nećete biti nesretni zbog onoga što vam se dogodilo. To znači hrabro zakoračiti u budućnost, sa svakim ožiljkom i nepromišljenošću koji su se pojavili na tom putu. Opraštanje znači da nećete dopustiti da vam ožiljci određuju budućnost.

Opraštanje ne znači da ste odustali. Opraštanje znači da ste napokon spremni skupiti snagu i krenuti dalje.

Autor: Heidi Priebe

Meni osobno najbolji tekst o opraštanju koji sam pročitala…..