Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelao čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna „odpojenost“ od prirode postala tako duboka da su Mlađe Kulture na prirodan svijet počele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su pripadnici Mlađe Kulture i svih vjera proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna za okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojem smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega treba pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega života.

Moj mentor,Gottfried Muller, jednom me upitao: „Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?“

„Naravno!“ odgovorio sam.

„Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja,“ rekao je, „Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga.“

Jednom drugom prilikom rekao mi je: „Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave će blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe blagoslivljati. Ali blagosloviti također znači zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći blagoslivljam te.“

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema prirodnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće sustave.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh. Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrjednijim od stabla ili lisice? „Voli“ li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u proteklih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija „dominatorske“ Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga. To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/osvojiti, neki je bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričajte im, recite, iznesite mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao! I kako snažna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u svakodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega. Ta promjena počinje s našim razumijevanjem „kako stvari funkcioniraju“. Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga – iz čega proizlazi da je sve sveto i ma jednaku vrijednost – izrasta iz pretpostavke u činjenicu.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca

To je pitanje osjećaja povezanosti sa životom i pitanje zrelosti. Provodeći vrijeme s domorodačkim plemenima diljem svijeta, otkrio sam ljude koji žive na način koji je dnevno i kontinuirano značajan i smislen. Bio je to nevjerojatan uvid, zapravo gotovo šok za mene, s obzirom da sam odrastao u kulturi koja mi je od najranijih dana govorila da je naš način života najbolji, najslobodniji, najsretniji. 

Postao sam uvjeren da je naš osjećaj duhovne „odspojenisti“ otpočeo s našim odspajanjem od prirode. (Jedna metafora za to je progon Adama i Eve iz Rajskoga vrta). Kad smo odlučili odvojiti čovječanstvo od ostatka prirode, stvorili smo dubok i širok ponor. Kad smo odlučili da je svijet tu zbog nas i za nas, a odvojen od nas i da je naša sveta dužnost  nadzirati ga i dominirati njime, izgubili smo dodir sa silom i duhom koji su nam dali život.

I tako sad imamo ljude koji su duhovno „odspojeni“, žive u kutijama i voze se u kutijama, možda jednom godišnje idu u „prirodu“ da bi dobili mali dodir nečega što je nekoć bilo svakodnevno iskustvo ljudskoga roda.

Ti ljudi traže bijeg. Sjede u svojim kućama u gradovima i predgrađima i osjećaju se jadno, ne znajući zašto, utonuli u iskustvo tjeskobe i straha i boli koje ne mogu i ne uspijevaju ublažiti lijekovima, TV-om ili psihoterapijom, jer pogođeni su bolešću duše, a ne uma. 

Ta je odspojenost uzrok zašto je dominantna svjetska kultura zapela u stadiju zakočena razvoja, zašto se više brine oko “ja“ i „sad“ nego oko očuvanja sutrašnjice, za razliku od Starijih Kultura čiji ljudi potpuno drugačije gledaju na cilj svakodnevnog života i na samo njegovo značenje. 

Tijekom prelaska iz djetinjstva u odraslu dob ljudi prolaze mnoge faze. Dio procesa sazrijevanja je pomak s usredotočenosti s „ja“ prema osjećaju „mi“ – i odgovornosti za druge. U Starijim Kulturama to nije bio nikakav problem: tradicije su stalno produbljivale i jačale povezanost pojedinca s okolišem i njegovu odgovornost  prema zajednici i za nju.

Ali naša Mlađa Kultura tu nailazi na dva problema. Prvo, kad odlučimo za što smo odgovorni, često oko sebe ocrtamo malen krug i kažemo: „Odgovoren sam samo za ljude  s kojima sam izravno u dodiru. Nitko drugi nije moja briga.“

Takvo gledište često uključuje iznenađujuće djetinjasto vjerovanje da netko drugi negdje drugdje (nevidljivi roditelj) vodi brigu o stvarima. „Netko je negdje odgovoren za planet – nisam ja.“ Kako postajemo zreliji, trebali bismo urasti u učinkovitiji pogled na svijet, ali dokazi govore da je u Mlađim Kulturama takvo gledište obično ne stvara. 

Drugi je problem još gori: sve češće se događa da naša Mlađa Kultura zapne u nedovršenoj, nezreloj fazi razvoja, u fazi koja kaže „ja sam središte svemira, ja sam ono što je važno“. U toj fazi u djetetovom umu nema ni traga razmišljanja o budućnosti, samo „daj mi sad“.

Zašto se čini da naša kultura nazaduje i postaje sve nezrelija, umjesto da napreduje i postaje sve zrelija?

Primarni „nezreli“ kulturni koncept – „vi ste najvažnija osoba na svijetu“ – svakodnevno nam se uzvikuje kroz TV, primarno sredstvo komunikacije u našoj kulturi. Stalna naglašavanja te nezrele poruke poučavaju naše mlade nezrelosti i priječe nam put u rast i zrelost.

Razlog ustrajnosti i intenzitetu tih poruka je jednostavan: kad se ljudi ponašaju kao djeca, želeći trenutno ispunjenje svake želje, idealni su potrošači. 

Tek kad isključimo tu poruku možemo započeti put prema zrelosti – a to se u našoj kulturi rijetko događa. 

Stvari koje nam privuku pogled, koje nam uđu u uho, stvari su koje nas uzbuđuju. To nije nikakvo iznenađenje, niti je oglašivač koji je to shvatio trebao biti posebno zlonamjeran. Ali kako je reklamna industrija postajala sve vještija, sve sposobnija, ljudi su pronašli sve više uzbuđenja i stimulacije u onome što su reklame nudile. „Gledajte što možete imati,“ kažu reklame. „Gledajte koliko vam život može biti bolji i zabavniji.“

I rođen je konzumerizam – zamisao da je kupnjom nečeg moguće poboljšati život – a televizija ga je pretvorila u čudovište koje proždire kulturu.

Savršeno djeluje za dobrobit korporacija i prodavača u „ja-orijentiranom-svijetu“, ali potpuno skreće pozornost ljudske rase sa zrelijeg stava i potrebe da život uči dominantna vjera moderne Mlađe Kulture. Nadjačao je čak i crkve, pretvarajući njihove blagdane u potrošačke orgije, a u današnje vrijeme daleko veći broj ljudi sreću traži u kupnji novih stvari nego u obredima bilo koje organizirane religije. 

I premda nisam protivnik sudjelovanja u modernoj trgovini, vidio sam promjene na bolje u odraslima i djeci čim iz kuće odstrane TV. Dom postaje tiši, ljudi postaju „usidreniji“ i stabilniji, počnu primjećivati stvarni svijet. 

Isključite TV i umjesto toga sjedite u tišini deset ili petnaest minuta svakoga dana. Uzmite si još nekoliko minuta i prošećite. Život će vam se promijeniti na bolje, a time ćete doprinijeti iscjeljenju našeg planeta.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnog sunca

Kad su bili stvoreni prvi gradovi/države, umjetni okoliš sastavljen od zgrada i ulica pomogao nam je da zaboravimo našu svetu povezanost sa Zemljom i svim živim stvorenjima.

Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelao čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna „odpojenost“ od prirode postala tako duboka da su Mlađe Kulture na prirodan svijet počele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su pripadnici Mlađe Kulture i svih vjera proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna za okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojem smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega treba pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega života.

Moj mentor, Gottfried Muller, jednom me upitao: „Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?“

„Naravno!“ odgovorio sam.

„Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja,“ rekao je, „Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga.“

Jednom drugom prilikom rekao mi je: „Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave će blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe blagoslivljati.

Ali blagosloviti također znači zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći blagoslivljam te.“

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema prirodnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće sustave.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh.

Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrjednijim od stabla ili lisice? „Voli“ li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u proteklih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija „dominatorske“ Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga.

To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/osvojiti, neki je bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričajte im, recite, iznesite mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao! I kako snažna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u svakodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega.

Ta promjena počinje s našim razumijevanjem „kako stvari funkcioniraju“. Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga – iz čega proizlazi da je sve sveto i ma jednaku vrijednost – izrasta iz pretpostavke u činjenicu.

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnoga sunca