To je kao kad čvrsto svežemo zavoj na duboku ranu. Ako tako svezan zavoj ostavimo dulje vrijeme, onda ćemo izazvati gangrenu zbog manjka cirkulacije.

Nijekanje ljutnje i boli ne funkcionira.

Kad je ženi ranjeni instinkt, onda se obično suočava s nekoliko izazova glede bijesa.

Često joj je teško prepoznati kad joj se nešto nameće, kad joj provaljuje na njezin teritorij, pa zato ne primjećuje vlastiti bijes sve dok je već ne spopadne.

Ta odgoda izazvana je ranjavanjem instinkta kod djevojčica, kad se od njih traži da ne primjete razdor, da pokušaju pod svaku cijenu biti mirotvorci, da se ne miješaju i da podnesu bol sve dok se stvari ne smire ili privremeno prođu.

Obično takve žene ne djeluju u skladu sa svojim bijesom u pravom trenutku, pa ili skaču pred rudo ili im se reakcija javlja s tjednima, mjesecima, ili čak godinama zakašnjenja, pa onda shvate što su trebale, mogle ili rado bile rekle ili napravile.

To se obično ne događa zbog stidljivosti ili povučenosti, nego zbog pretjerana razmišljanja, pretjeranih pokušaja da budemo ljubazne i nedovoljna djelovanja iz duše.

Divlja duša zna kada i kako djelovati, samo kad bi žena slušala! Pravilna reakcija donosi sa sobom uvid i pravi omjer sućuti i snage. Povrijeđeni instinkt valja ispraviti vježbanjem i obilježavanjem čvrstih granica te vježbanjem nepokolebljivih i, kad je moguće, velikodušnih reakcija, ali opet postojanih.

Ženi će možda biti teško otpustiti ljutnju čak i kad joj ometa život, čak i kad je tjera da opsesivno razmišlja o davnim događajima kao da su se jučer dogodili.

Razmišljati o traumi, neko vrijeme čak intenzivno razmišljati o njoj, vrlo je važno za liječenje. No, na kraju sve rane valja zašiti i pustiti da zacijele kao ožiljak….

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima