Ona vas čuva od toga da povrijedite sebe ili druge zbog svog ponosa, pohlepe, ljutnje ili arogancije. Poniznost vam blagim glasom govori da izađete iz prostorije i ohladite se prije nego što kažete ili učinite nešto što ćete požaliti i da se vratite tek kad se smirite.

Ova milost vas je vjerojatno spasila od bezbroj katastrofa. Iako ste se možda osjećali poraženo u jednom trenutku, koliko ste bili zahvalni kasnije kad ste mislili o šteti koju ste mogli učiniti da niste poslušali upozorenje onog glasa koji vam se pojavio naizgled niotkuda i rekao vam da ublažite svoju ljutnju ili ponos.

Problem većine ljudi je što ne razlikuju između moći poniznosti i straha od poniženja.

Poniznost i poniženje se razlikuju poput noći i dana.

Istinska poniznost omogućava vam slobodu djelovanja u svijetu u uvjerenju da drugima  ne možete naškoditi.

S druge strane, strah od poniženja je zatvor koji upravlja svakom vašom mišlju i djelom.

Zaštita od poniženja zahtijeva sav vaš trud. Ona troši vašu kreativnu energiju koju biste mogli ulagati u vlastiti razvoj, činiti velike ili jednostavne užitke. Posve ste u nemilosti vašeg reptilskog mozga koji je opsjednut preživljavanjem. On vam neprestano šalje paranoidne misli koje truju vaše odnose s drugima.

Poniznost vam daje priliku da se vratite u krug čovječanstva.

Kada više ne robujete strahu od poniženja, sposobni ste shvatiti istinu da svi mi dijelimo isto životno putovanje.

Caroline Myss: Arhetipovi

Tuga, žalost je prirodna emocija. To je onaj dio tebe koji ti dopušta da kažeš zbogom kad ne želiš riječi zbogom; da izraziš, izbaciš, ispališ – tugu iz sebe kao iskustvo bilo koje vrste gubitka. Može to biti gubitak voljene osobe ili gubitak neke stvari.

Kad ti je dopušteno da izraziš tugu, ti se oslobađaš. Djeca kojoj je dopušteno da budu tužna kada su tužna, osjećaju se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obično vrlo brzo prolaze kroz razdoblje žalosti. Djeca kojoj govre neka ne plaču imaju velikih teškoća da zaplaču kao odrasli. Njima su govorili cijeloga života da to ne čine. Tako oni potiskuju svoju tugu.

Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronična depresija, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog kronične depresije. Započinjali su ratovi, padale su države.

Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imaš na raspolaganju i koje ti omogućava da kažeš „ne, hvala“. Ona ne mora biti uvredljiva, i nikad ne mora biti štetna po drugoga.

Kada djeci dopuštaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obično kroz svoju ljutnju prolaze vrlo brzo. Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjećaju dobro, i na osjećaj da ljutnja nije dobra – da je loše izražavati ljutnju i da je, ustvari, ne bi smjeli osjećati – imat će teškoća da se kao odrasli ljudi na pravi način suoče sa svojom ljutnjom.

Ljutnja koja se stalno potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog bijesa. Nastajali su ratovi, padale su države.

Zavist je prirodna emocija. Ona vas navodi da nešto ponovno pokušate; da se jače potrudite; da nastavite nastojati dok ne uspijete. Vrlo je zdravo biti zavidan – vrlo prirodno. Kada djeci dopuste da izraze svoju zavist, ona stvaraju vrlo zdrav stav o tome kad odrastu, i stoga obično kroz svoju zavist prolaze vrlo brzo. Djeca koju su naveli da osjećaju kako  zavist nije u redu – da je loše izraziti je i da je, ustvari, ne bi smjeli osjećati – imat će teškoća da se na pravi način nose sa svojom zavišću kad odrastu.

Zavist koja se stalno potiskuje postaje ljubomora, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog ljubomore. Ratovi su nastajali, padale su države.

Strah je prirodna emocija. Sva djeca su rođena sa samo dva straha: strahom od pada i strahom od glasne buke. Svi drugi strahovi su naučeni odgovori koje je djetetu nametnula okolina, koje su djeca naučila od roditelja. svrha prirodnog straha je da stvori malo opreza. Oprez je sredstvo koje pomaže tijelu da ostane živo. On je izdanak ljubavi. Ljubavi prema sebi.

Djeca koju su navodili da osjećaju kako strh nije u redu, da je loše izražavati ga, i da ga ustvari ona ne bi smjela ni osjećati – imat će teškoća da se na previ način nose sa svojim strahom kao odrasli ljudi.

Strah koji se stalno potiskuje postaje panika, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog panike. Nastajali su ratovi, padale su države.

Ljubav je prirodna emocija. Kad se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi normalno i prirodno, bez ograničenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode, ono ne treba ništa više. Jer, radost ljubavi, izražene i primljene na taj način, dovoljna je sama po sebi. Ali ljubav koja je uvjetovana, ograničena, sputana pravilima i odredbama, ritualima i ograničenjima, kontrolirana, manipulirana, i zatomljena, postaje neprirodna.

Djeca koju navode na to da osjećaju kako njihova prirodna ljubav nije u redu – da je loše izražavati je, i da je zapravo ne bi smjeli ni iskusiti – imat će teškoća da se na pravi način nose s ljubavlju kao odrasli ljudi.

Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost, vrlo neprirodna emocija. Ljudi su ubijali zbog posesivnosti. Ratovi su nastajali, države su padale.

I tako prirodne emocije, kad ih se potiskuje, stvaraju neprirodne reakcije i odgovore. A one su vaši prijatelji. To su vaši darovi. To su vaša Božanska sredstva s kojima stvarate svoje iskustvo. Ta su vam sredstva dana prilikom rođenja. Ona vam trebaju pomoći u pregovorima i pogodbama sa životom. Većina ljudi ih potiskuje jer su ih tako učili njihovi roditelji. Oni koji su ih odgojili. Činili su to zato jer su njih tako učili njihovi roditelji, a njihovim roditeljima su tako rekli njihovi roditelji.

Događa se to da pogrešni ljudi postaju roditelji – mladi roditelji. Većina roditelja se počne baviti roditeljstvom s vrlo malo životnog iskustva. Jedva da su oni sami prestali biti djeca. Oni još traže odgovore, još traže rješenja. Oni još nisu otkrili sami sebe, a pokušavaju otkriti stvari o drugima još ranjivijima od njih samih. Nisu ni sebe još definirali, a bačeni su u posao definiranja drugih. Oni još pokušavaju prebroditi pogrešnu definiciju koju su njhovi roditelji dali njima. Tako oni pogrešno pristupe svojim životima i životima svoje djece.

Većina vas stječe mudrost, strpljenje, razumijevanje i ljubav da budete divni roditelji, nakon što vam prođu roditeljske godine. Mladi stvaratelji djece nikad nisu trebali postati oni koji i podižu djecu. Ljudska bića su biološki sposobna da stvaraju djecu dok su još i sama djeca, a ona su to punih četrdeset ili pedeset godina.

Teškoća je u tome što se vama u vašem društvu kažu da ste „odrasli“ i spremni za svijet s dvadeset i jednom godinom. Dodaj tome činjenicu  da su mnoge  od vas odgojili roditelji koji nisu bili mnogo stariji kad su vas počeli podizati, pa ćeš početi uviđati probleme.

Mladenačke godine nisu nikad bile smatrane kao doba za podučavanje istine, nego kao doba za skupljanje istine. Ne možete podučavati djecu istini kad je još niste ni prikupili. Tako ćete pribjeći tome da im govorite jedinu istinu koju znate – istinu drugih. Istinu svojeg oca, majke, svoje kulture, svoje religije. Bilo što samo ne vlastitu istinu. Vi nju još tražite. Tražite, eksperimentirate, pronalazite, i stvarate i ponovno mijenjate svoju istinu, svoju ideju o sebi, sve dok ne dostignete pola stoljeća života na ovom planetu, ili približno toliko. Onda se konačno možete početi sređivati, i srediti se sa svojom istinom. Sada ste mudriji, stariji. Sada bi trebali podizati djecu.

Stariji su oni koji bi trebali podizati potomstvo – i kojima je to namijenjeno. Stariji su oni koji znaju istinu i život. Ono što je važno i što nije. Ono što se zaista podrazumijeva pod izrazima kao što su integritet, poštenje, vjernost, prijateljstvo i ljubav.

Rađanje djece trebala bi biti aktivnost mladih čija tijela su dobro razvijena i jaka. Podizanje djece trebala bi biti aktivnost starijih čiji su umovi dobro razvijeni i jaki.

Izvor: Neale Donald Walsch, Razgovri s Bogom, knjiga 3

Blagoslovite druge: djela vođena ljubavlju

Jedna od najčešćih bolesti današnjice je depresija. Ona je potisnuta ljutnja koju  usmjeravamo protiv sebe, potiskujemo i kažnjavamo se na različite načine.

Mržnja prema sebi nastaje kad osoba ima negativno mišljenje o sebi. Takve osobe žude za poštovanjem i potvrdom. Kako bi se osjećale cijenjeno i prilagođeno, često odabiru društveno prihvatljive partnere, poslove i životne stilove. Kad je njihova maska ugrožena, ranjivost i problemi isplivaju na površinu, javlja se mržnja, ne samo prema sebi nego i prema drugima.

Kad se osjećamo napadnuto, ugroženo ili kad vjerujemo da nas drugi ne poštuju, štitimo se protunapadom koji u nama budi strah i onemogućava samopoštovanje.

Otrovom ljutnje hrani se naš um koji ne može sagledati što osjeća i kako se ponašati te postaje zlobnim. Zlobni um nam govori da moramo biti uvijek u pravu, da su nam drugi neprijatelji i da je život borba u kojoj moramo pobijediti.

Želimo li to iskorijeniti, moramo se prvo suočiti i razotkriti pravu prirodu, isto kao i kod straha. Kad opravdavamo ljutnju, pronalazimo svakojake razloge i vjerovanja kako bi ljutnja vladala našim životom.

Na uvredu ili povredu možemo reagirati  suosjećanjem.

Možda osoba koja nas je povrijedila pati i zato se tako ponaša – zauzvrat ćemo joj ljubazno odgovoriti i ponuditi razumijevanje. Ono što ne možemo prihvatiti kod drugog, nešto je što ne možemo prihvatiti kod sebe. Stavove, sjećanja i želje s kojima se ne možemo suočiti i prihvatiti, lakše  vidimo u drugima nego se s njima suočavamo u sebi. To je naša sjena. Budući da je skrivamo, troši našu energiju i stalno nas drži u stanju konflikta. Kad se suočimo s njom, oslobađamo energiju i postižemo blagostanje.

Taj proces naziva se „jedenje vlastite sjene“.

Ako postoji netko koga mrzimo, odbacujemo ga, živcira nas, to znači da ta osoba odražava nešto što nismo u stanju prihvatiti kod sebe. Tu smo osobu privukli da nam služi kao zrcalo.

Kad osvijestimo osobine koje mrzimo kod drugih, uvidjet ćemo da one postoje u nama. Odlučimo li prihvatiti te osobine, one će nestati.

Kad potiskujemo i projiciramo dijelove sebe na ljude koji nas okružuju, to više privlačimo ljude koji ih odražavaju. Sami prizivamo ono što u drugima primjećujemo.

Svjesno se sjetimo najboljih kvaliteta osobe, situacija kad nam je pomogla ili pristupila na način koji nam se svidio. To će uravnotežiti negativnost i otvoriti mogućnost za bolji odnos.

Kad smo opsjednuti sobom i samo sebi želimo najbolje, onda nama upravlja egocentrični um.

Takova osoba osjeća se jako važna i posebna, opsjednuta je sobom i kao da se cijeli svijet vrti oko nje. U takvom stanju uma sve shvaća osobno i uvjerena da je razlog svemu što se događa. Druge ljude ne smatra sebi jednakima, manipulira njima i iskorištava ih, a oni je smatraju svecem.

Živite li vođeni egocentričnim umom, zatvarate se u čahuru koju ste sami stvorili. Što se duže zadržimo unutra, to se više otuđujemo od svijeta.

Kako bismo se rješili mržnje, moramo vježbati opraštanje. Opraštanje ne znači ostajanje u nezdravoj vezi ili u vezi u kojoj smo zlostavljani. Ne možemo kontrolirati ponašanje drugih, ali možemo odabrati što ćemo o njima misliti i zaželjeti im sve najbolje. Sve što je netko proživio i iskusio, dio je i nas samih. Svatko od nas ima priliku mijenjati se, rasti i obnavljati se.

Život utemeljen na opraštanju pomaže sebi i drugima da se oslobode zamke zlobnog uma koji nas je vezao za strah, a rezultat toga je samopoštovanje.

Kad se istinski poštujemo, ne možemo ne poštovati i druge.

Zamjećujemo ono dragocjeno u drugima i odgovaramo na pozitivan način. Živimo život vrijedan poštovanja, svojim djelima izražavamo ljubav i blagoslov.

Izražavanjem ljubav, sprečavamo pojavu straha. Dajući nekome blagoslov, otkrivamo svoju namjeru i želju kojom podržavamo napredovanje te osobe, aktivnost ili neki projekt.

Primjetimo li kod sebe negativnu misao usmjerenu na nekoga, zastanimo i toj osobi pošaljimo blagoslov.

Na primjer: „Želim ti zdravlje i blagostanje. Želim da dobiješ svu dobrotu za kojom žudiš“. 

Svi imamo moć širenja blagoslova i zapravo odvajamo vrijeme kako bismo odaslali moćnu energiju ljubavi koju nosimo u sebi. Kad odaberemo voljeti, a ne mrziti, iscijelit ćemo ne samo svoj život, nego i cijeli svijet.

Mrzim sve postojeće klišeje o oprostu. Znam svaku poslovicu, svaki savjet, svako opće prihvaćeno mišljenje o ovoj temi, jer sam odgovor pokušala pronaći u literaturi. Pročitala sam sve postove na blogu posvećene iskustvu otpuštanja bijesa. Zapisala sam Buddhine citate i objesila te papiriće na zid. Znam da nije lako. Znam da su poslovice zamorne. Znam da se jaz između “odluke o oprostu” i ispravnog osjećaja smirenosti može činiti potpuno nepremostivim. Znam. Oprost je ogromna džungla za one koji žele pravdu. Sama pomisao da će netko proći nekažnjeno nakon onoga što je učinio uzrokuje bol. Ne želimo održavati ruke čistima, tragovi krvi zločinaca sasvim bi nam odgovarali. Želimo podmiriti račune. Želimo da oni osjete težinu onoga što su učinili, a ne mi.

Oprost se čini kao krajnja izdaja samoga sebe. Ne želite odustati od borbe za pravdu nakon što se to dogodilo. Ljutnja gori u vama i truje vas vlastitim otrovom. Sve to znate, ali ne možete pustiti situaciju. Ljutnja postaje vaš neodvojivi dio poput srca, mozga ili pluća. Znam taj osjećaj. Upoznata sam s osjećajem kada bijes u krvi otkuca u pulsu.

Ali evo što trebate razumjeti u vezi s bijesom: to je instrumentalna emocija. Ljuti smo jer želimo pravdu. Jer mislimo da je korisna. Jer pretpostavljamo da ćemo, ako smo ljuti, to više promjena moći učiniti. Ljutnja ne shvaća da je prošlost završena i da je šteta već načinjena. Kaže da će osveta popraviti stvari. U potrazi je za pravdom.
Osim toga, pravda koju želimo nije uvijek realna. Biti ljutit je poput neprestanog otvaranja rane za krvarenje, misleći da ćete se na taj način spasiti od stvaranja ožiljka. Mislite da će jednog dana možda doći čovjek koji vam je nanio nepravdu i napravio šavove s tako nevjerojatnom preciznošću da nikada nećete znati da je nekoć bilo posjekotina.

Istina o ljutnji je da to nije ništa drugo nego odbijanje iscjeljenja, jer se bojite. Jer se bojite da ćete, kad vam se rana stegne, morati živjeti u svojoj novoj, nepoznatoj koži. A vi želite vratiti svoju staru kožu. I ljutnja vam govori da je bolje ne zaustavljati krvarenje. Kad u vama sve kipi, čini se da je oprost nemoguć.

Želimo oprostiti, jer intelektualno znamo da je to najzdraviji izbor. Želimo spokoj, mir koji nudi opraštanje. Želimo oslobođenje. Želimo da se pobuna u našem mozgu smiri, a opet ne možemo pronaći način da to učinimo. Jer nitko nam nije rekao glavno o oprostu: neće ništa popraviti. To nije gumica koja će izbrisati bol onoga što vam se dogodilo. Neće poništiti bol s kojom ste živjeli i neće vam odmah dati mira. Pronalaženje unutarnjeg mira dug je, težak put. Oprost je upravo to što vam omogućuje izbjegavanje “dehidracije” na cesti.

Opraštanje znači odustajanje od nade u drugu prošlost. Spoznaja je da je sve gotovo, prašina se slegla i uništeno se više ne može vratiti u prvobitno stanje. Prihvaća se da ne postoji čarobno rješenje za nadoknađivanje nanesene štete. To je percepcija poput: da, uragan je bio nepravedan, ali svejedno morate živjeti u svom uništenom gradu. I nikakav bijes neće ga podići iz ruševina. To moraš učiniti sam.

Opraštanje znači prihvaćanje osobne odgovornosti – ne zbog nanošenja razaranja, već zbog čišćenja. Ta odluka o povratku nečijeg mira, naravno, više je prioritet nego uznemiravanje nekoga drugoga.

Oprost ne znači da je otkupljena krivnja onih koji su vas povrijedili. To ne znači da biste se trebali sprijateljiti s njima, osjećati suosjećanje prema njima ili odobravati ono što su učinili. To samo znači da prihvaćate da su oni ostavili traga na vama. I sada ste prisiljeni živjeti s tim teretom. To znači da ste prestali čekati da muškarac, koji vas je slomio, vrati sve kako je bilo. Odluka je izliječiti vaše rane, bez obzira na to ostaju li ožiljci. Odluka je da nastavite sa svojim ožiljcima.

Opraštanje nije pobjeda nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravde, vlastite karme i vlastite sudbine. Radi se o tome da ponovno stanete na noge s odlukom da ostatak svog života nećete biti nesretni zbog onoga što vam se dogodilo. To znači hrabro zakoračiti u budućnost, sa svakim ožiljkom i nepromišljenošću koji su se pojavili na tom putu. Opraštanje znači da nećete dopustiti da vam ožiljci određuju budućnost.

Opraštanje ne znači da ste odustali. Opraštanje znači da ste napokon spremni skupiti snagu i krenuti dalje.

Autor: Heidi Priebe

Meni osobno najbolji tekst o opraštanju koji sam pročitala…..

Kad nam povrijede ego, naša prva reakcija je ljutnja.

Zbog te ljutnje izreći ćemo mnoge grube riječi i učiniti loša dijela,možda ćemo čak povrijediti i nevine osobe.

Te nevine osobe mogle bi se zbog toga požaliti Bogu „O Bože, znam da nisam učinio ništa loše. Zašto mi se onda sve ovo događa?“

Vibracije povrijeđenih osjećaja nevinih osoba sigurno će doći do nas i zatamniti našu auru jednako kao što čađa zatamnjuje površinu stakla.

Kao što sunčeve zrake ne mogu prodrijeti kroz čađavo staklo, tako će isto naša zatamnjena aura, ispunjena otiscima vibracija povrijeđenih osjećaja nevinih osoba, spriječiti da Božja milost dođe do nas.

Kad se naljutimo, gubimo energiju kroz svaku poru u našem tijelu i tako nepotrebno rasipamo mnogo teško stečene duhovne energije.

Ako ste stekli naviku da se lako razljutite, možete se postupno te loše navike i osloboditi.

Prije svega, trebate uvijek biti svjesni negativnih posljedica vaše ljutnje.

Drugo, ako u trenucima kada se ljutite, možete samog sebe promatrati u ulozi nepristranog i neutralnog promatrača, vaša ljutnja će odmah postati manja nego kad bi se poistovjetili s vašim emocijama ljutnje.

Sve dok se poistovjećujete s vašim emocijama kao što su ljutnja, požuda i strah, nikada ih nećete moći kontrolirati.

Trebate naučiti konrolirati ljutnju vašim riječima i djelima.

Kasnije trebate naučiti da kao neutralni promatrač samo promatrate podizanje i opadanje ljutnje u vama, slično kao što netko na plaži promatra podizanje i spuštanje valova na vodi.

Na kraju ćete na taj način biti sposobni potpuno se osloboditi ljutnje i njenih negativnih posljedica na zdravlje vašeg tijela i uma.

Swami Ramakrishna  Kretanje po oštrici žileta