U kvantnoj fizici, postoji teorija dobivanja pažnje koja predlaže da živimo u beskrajnom moru paralelnih svemira ili stvarnosti, jednog za svaku misao ili osjećaj koji proizlazi iz čovječanstva.

Neke od tih vremenskih linija su privremene ili imaju vrlo malo energije, što znači da im se pridaje vrlo malo pažnje. Ipak, s obzirom na ovu teoriju, one imaju svoju razinu postojanja negdje unutar beskrajne tapiserije vremena i prostora.

Ako je tako, što se dogodilo sa svim neizraženim, nerješenim, ugušenim i potisnutim emocijama čovječanstva nakon pada? One su otišle u jednu vrstu skladišta poznatu kao niže astralno područje. Ovom skladištu se i dalje nastavljaju dodavati negativnosti duša u sadašnjem vremenu.

Čuli ste izraz, „misli su stvari.“ Uistinu, to su diskretni paketi energije koji postoje u tekućem stanju dok se ne okrenu prema van ili prema unutra.

Misli koje se neprestano stvaraju, ili blokirajun, stvaraju svoj život i postaju poznate kao „misaoni oblici.“ Na primjer, ako često mislite da ne vrijedite ništa i zaslužujete da vas se kazni, taj niz ponovljenih misli postaje misaoni oblik krivnje, neka vrsta entiteta, sa svojom vlastitom životnom energijom unutar diskretnog paketa energije u kojem prebiva.

Zapravo većina „entiteta“ na koje se ljudi žale su zapravo misaoni oblici koje su stvorili njihovi podsvjesni umovi ili podsvjesni umovi drugih.

Zbog niske razine vibracije astralnih područja „atmosfera“ovog carstva se može usporediti sa čistilištem nekih religija, ili čak paklom o kojem se govori u svetim spisima.

Dok sve više i više duša nastavlja ponovno proizvoditi svoje strahove, ljutnju i osudu Osnovnog Uzroka, niža astralna područja se popunjavaju sa odbijenom esencijom duša kroz kozmos.

Većina ljudi na Zemlji jednostavno negira „prazne misli“ i misle kako ništa iz njih neće proizaći, ali u stvarnosti ne postoji nešto što je prazna kreacija. To ne znači da biste se stalno morali brinuti o posljedicama vaših „praznih misli.“ Mogli biste razmišljati kako je misao koju ste upravo imali grozna i da ne želite da ta misao igdje ode.

Kada se maknete od krivnje i osude i prihvatite sebe baš onakvog kakav jeste, potpunog sa vašim „neprijatnim“ mislima, tada takve misli ne rastu u veličini i naposljetku se raspršuju. Te misli su one koje prolaze sa osudom ili negiranjem sebstva i one odlaze u astralna područja, i tamo ključaju dok ih se ne počne voljeti i dok ih se ne prihvati natrag u potpunost sebstva.

Nesavršena analogija bi bila da se ljutite na svoje dijete jer vam dosađuje i govorite mu da se ide van igrati jer je mama zauzeta, umjesto vikanja na njega, smatrajući ga zlim.

U slučaju prvog odgovora, šteta je minimalna, posebice ako se kasnije ispričate ili mu odgovorite s ljubavlju, dok u drugom odgovoru ostavljate emocionalne ožiljke koji mogu ostati s djetetom cijeli njegov život, ako ne pronađe način da se izliječi.

Recimo da imate posebno uznemirenu misao, možda zamišljate kako netko ubija nekoga koga volite. Nasmijete se, oprostite si i zamolite Božje svjetlo ljubavi da odstrani tu napadnu misao.

Ili, osudite se što ste proizveli takvu misao i pokušate je izgurati iz svog uma. U tom slučaju, osuđujući sebe i osuđujući misao kao „lošu“ i „pogrešnu,“ šaljete ju u niža astralna područja gdje se ona dodaje golemom broju neželjenih misaonih oblika i dijelova duševne esencije. Ali to nije sve. Osporavajući primarnu misao i time ju pretvarajući u osudu, vi zapravo povećavate mogućnost da ona pridonese kreaciji vaše realnosti.

Samoosuđivanje se može pretvoriti u sve vrste negativnosti jer se to odnosi na vibraciju slično privlači slično. Postoje bića kroz kozmos koja vibriraju na razini osuđivanja, straha i ljutnje. Negirajući dijelove sebe na taj način, vi povećavate osudu, strah i ljutnju unutar sebe i time povećavate ishod privlačenja tih neprijatnih bića u vašu sredinu….

Izvor: Sal Rachele, Prava povijest Zemlje

Kad je čovjek pun straha, spreman je pokoriti se, kad drhti u sebi od straha, gubi povjerenje u sebe. Tada je spreman povjerovati u svaku glupu besmislicu. Ne možete ga prisiliti da vjeruje u besmislicu ako vjeruje u sebe.

Tako su čovjeka iskorištavali stoljećima. To je tehnika koju su koristile sve takozvane religije: držati čovjeka u strahu, prisiliti ga da se osjeti bezvrijednim, krivim, da se osjećao kao da je na samom rubu pakla.

Kako tako prestrašiti čovjeka? Jedini način je osuditi život, osuditi sve što je prirodno, osuditi seks jer je on temelj života, osuditi hranu jer je ona drugi temelj života, osuditi srodstvo, obitelj, prijateljstvo jer je to treći temelj života – i nastaviti sve osuđivati.

Štogod je prirodno čovjeku, treba osuditi, reći da je pogrešno. „ Ako to učiniš, patit ćeš. Ako to ne učiniš, bit ćeš nagrađen.

“Pakao će se spustiti na tebe ako i dalje budeš živio po zakonima prirode.“

„Zaslužit ćeš nebo ako se okreneš protiv života.“

To znači, Bog će vas samo tada prihvatiti ako ste samoubilački nastrojeni. Ako polako ubijate osjetila, tijelo, um, svoje srce, ako nastavljate uništavati sebe, što više sebe uspijete uništiti, to će vas Bog više voljeti. U tome se sastojalo sve učenje religije prošlosti koje je prljalo čovjeka i trovalo ga. Tim zatrovanim učenjem strašno su ga iskorištavali.

Te religije prošlosti bile su okrenute smrti, a ne životu. 

Ono što ja navješćujem je vizija usmjerena na život i ljubav prema životu u svoj njegovoj multi dimenzijalnosti jer to je jedini način da se dopre što bliže do krajnje istine koja nije daleko od toga, već je skrivena u neposrednoj blizini. A ta neposredna blizina je konačnost, uzvišena imanentnost. Bog nije ondje nego ovdje. Bog nije ono nego ovo. Vi niste nevrijedni niti ste grešnik.

Ja sam ovdje da vam pomognem da se rasteretite od svojih osjećaja krivnje. Ja sam ovdje da vam pomognem da opet počnete vjerovati u sebe. Kad jednom počnete stjecati povjerenje u vlastito biće, ne može vas iskorištavati nijedan političar, nijedan svećenik. Čovjeka su uvijek iskorištavali putem straha.

Kad se čovjek boji, premda je cijeli život ateist, počne se odjednom pretvarati u teistu. Svećenici su doznali za to i stoljećima iskorištavali tu činjenicu.

A najbolji način da se izazove strah jest prisiliti čovjeka da se osjeća krivim zbog prirodnih stvari. On ih ne može napustiti, a ne može ni uživati u njima jer se boji pakla, zato je dvostruko vezan. Ta dvostruka vezanost temelj je iskorištavanja čovjeka.

Ne može samo tako napustiti svoju seksualnost jer neki svećenik kaže da je to grijeh. To nema nikakve veze s vašom idejom o ispravnom i neispravnom. Seksualnost je nešto prirodno, nešto što je duboko u vašem biću. Vi ste nastali od nje, svaka vaša stanica je seksualna stanica. Ne možete to napustiti samo ako netko nešto kaže. Da, možete to početi potiskivati, ali potiskivanjem nagomilat ćete to u svojoj podsvijesti, a to onda postane rana. A što više nešto potiskujete, to vas ono više zaokuplja. Što vas to više zaokuplja, vi se osjećate više krivi. To je začarani krug. Tu vas je svećenik uhvatio u stupicu.

Svećenici su strašno povrijedili čovjekovo srce, čovjekovu svijest. Oni su u njega usadili tu otrovnu ideju da je život nešto ružno. Oni su poučavali ljude kako se osloboditi života.

Ja učim ljude kako dublje zaroniti u život. Učim vas kako da vi oslobodite svoj život, kako da sve više uđete u njega za vječnost, kako da živite život u njegovoj punini. I tu se javljaju nesuglasice. I moraju se javljati. Moja vizija je upravo suprotna od onoga što su oni učili u ime religije.

Ja nosim svijetu novu viziju religije.

To je najhrabriji pokušaj koji je itko ikad učinio: prihvatiti život u svoj njegovoj multi dimenzialnosti, uživati u njemu, slaviti ga, veseliti mu se. odricati se nije moj put, moj put je veseliti se životu. Post nije moj način, moj način je slaviti život. Biti veseo znači biti religiozan. Moja definicija religije ima dimenziju veselosti.

Ni jedna životinja ne može se veseliti, ništa ne zna o proslavama. Delfini se znaju igrati, čimpanze se znaju igrati, ali samo čovjek zna slaviti.

Proslava je najviši vrh svijesti. Ja vas učim kako slaviti život. Proslava je ključ.

Osho, knjiga o muškarcu

Ne postoji jedna religija, ima ih na stotine. Postoji samo jedna duhovnost.

Religija je za spavanje. Duhovnost je za budne.

Religija je za one kojima je potreban neko da im kaže šta da rade i žele da budu vođeni. Duhovnost je za one koji obraćaju pažnju na svoj unutrašnji glas.

Religija ima skup dogmatskih pravila. Duhovnost vas poziva da sve shvatite, da sve preispitate

Religija je prijeteća i zastrašujuća. Duhovnost vam daje unutrašnji Mir.

Religija govori o grijehu i krivici. Duhovnost vam govori da učite iz svoje greške…

Religija potiskuje sve što vas čini lažnim. Duhovnost nadilazi sve, ona vas čini stvarnim!

Religija nije Bog. Duhovnost je sve i samim tim Bog.

Pojavljuje se religija. Duhovnost je znanje.

Religija ne istražuje niti postavlja pitanja. Duhovnost sumnja u sve.

Religija je ljudska, to je organizacija sa pravilima. Duhovnost je božanska bez pravila.

Religija izaziva podjele. Duhovnost je uzrok ujedinjenja.

Religija te želi zato što vjeruješ. Morate uzeti duhovnost

Religija slijedi svete knjige. Duhovnost traži sveto u svim knjigama.

Religija se hrani strahom. Duhovnost se hrani povjerenjem i vjerom.

Religija te tjera da živiš u svojim mislima. Duhovnost te tjera da živiš u svijesti…

Religija se brine za to. Duhovnost se brine o Biću.

Religija hrani ego. Duhovnost nas tjera da pobijedimo ego.

Religija nas tjera da se odreknemo svijeta. Duhovnost nas tjera da živimo u Bogu, da ne odustajemo od Njega.

Religija je obožavanje. Duhovnost je meditacija.

Religija sanja o slavi i raju. Duhovnost nas čini da iskusimo slavu i raj ovdje i sada.

Religija živi u prošlosti i budućnosti. Duhovnost je život u sadašnjosti.

Religija čuva naše sjećanje. Duhovnost oslobađa našu svijest.

Religija vjeruje u vječni život. Duhovnost nas čini svjesnima vječnog života.

Religija obećava nakon smrti. Duhovnost je pronalaženje Boga u sebi tokom našeg života.

Mi smo ljudi koji samo prolaze…

Izvor: Enzo Palomba i Altro Pianeta

Puno toga je rečeno u ovim tekstovima i koji govore o razlici između vjere i duhovnosti. U vjeri se od osobe traži da slijedi upute, da bude imitator života, sljedbenik nečijih potreba, oruđe nečijih misaonih djela.

Duhovnost zahtijeva prepoznavanje i podršku životu čiji kod nosimo jer smo živi. Religiozni ljudi su zaglavljeni u strahu, vrlo opasnim za sebe i okolinu. Vidi se to i po njihovim tijelima koja su kruta, bolesna i fanatično su uporni bez razumijevanja što rade.

Duhovni ljudi su mentalno, emocionalno, fizički i duhovno fleksibilni i mobilni. Oni shvaćanju da istu pojavu ili situaciju treba promatrati i osvijetliti iz više smjerova da bi je razumjeli. Oni gledaju širu sliku.

Što više razumijemo ovaj svijet raste ljubav prema njemu.

Kad se bumerang vrati muškom članu obitelji, kad i on dođe u energetsku stisku jer mu je partnerica oduzela energiju, i on traži žrtvu.

Najbliža su vlastita djeca, a njihova energija je i najkvalitetnija. Posebno aktivni psihički vampiri postanu oni muškarci čija je majka bila izraziti vampir. Takva majka je već rano i sama crpila energiju ne samo suprugu nego i sinu. Kasnije njen sin nepogrešivo nađe partnericu, vrlo jakog vampira i tada je pod ogromnim pritiskom dvaju vampira. Sto će napraviti?

Ako ostane u modelu žrtve kojim bi imitirao oca, jer to je energetski prvi model koji mu je zadan za oponašanje, vrlo brzo će biti iscrpljen, bolestan i – mrtav. Takav muškarac ostaje u obitelji podložan i majci i supruzi, a energiju sad crpi od djece, zatim od kolega na poslu, posebno ako je šef. Što se više penje u rukovodećoj hijerarhiji, ima više ljudi pod svojom kontrolom i tako sve više mušterija koje će crpiti.

Muškarci pod tako velikim pritiskom postaju vrlo često preljubnici i ženskari – što više žena, uvijek novih, to bolje. Zašto? Jer će od njih dobiti dovoljno energije da se može i dalje dati crpiti svojoj supruzi i svojoj majci. To objašnjava ono čudno vjerovanje mnogih ljubavnica da su spasile brak svom ljubavniku. To objašnjava zašto “prevarene“ supruge tako dugo odbijaju vidjeti svima očitu činjenicu da ih suprug vara. To objašnjava činjenicu zašto muškarci preljubnici vrlo često jako brinu o svojoj obitelji u svakom pogledu. Oni podsvjesno znaju da su na račun ljubavnice „spasili“ djecu, suprugu i majku. „Spasili“ su ih samo na kratki rok i nisu ih zaista spasili, a posebno su ugrozili djecu zato jer su im predali u naslijeđe model energetskog vampirizma – model laži, bolesti, moralne i svake druge degeneracije.

Ima slučajeva nekih brakova koji „dobro funkcioniraju“, kad su oba partnera jedan drugome i žrtva i vampir. To su uglavnom brakovi koji grčevito prema okolini održavaju sliku idealnog braka, a u dubini duše oboje osjećaju laž koju ne žele priznati ni samima sebi.

Zadnji i najopasniji oblik vampirizma je onaj prema samome sebi (o kojem detaljno izvješćuje autor „Psihičkih vampira“) – kad osoba raznim mehanizmima igre negativnih emocija samoj sebi uništava energiju. To bi prije svega mogao biti osjećaj krivnje. Za razliku od zdravog osjećaja odgovornosti za svoje pogreške, kojem slijedi odlučna akcija da se pogreška prizna i više ne napravi, osjećaj krivnje kao trajan osjećaj stalno navodi osobu da ponavlja greške kako bi imala razlog za osjećaj krivnje. Apsurd je jasan, a osnovni rezultat je da osoba sama sebi uništava energiju.

Serena Alba, Geometrija božanske iskre

“Osjećaji koje nosite samo su odgovori na odvojenost. Do nje je došlo kad ste osudili dijelove sebe kao one koje ne volite i potisnuli ih.  Zbog toga se teško oslobađate ograničenja  iz prošlosti. Odvojenost ne možete okončati osuđivanjem, žaljenjem ili poricanjem. A glavni uzrok odvojenosti je krivnja.

Krivnja je s nama od početka vremena. Ona je jedna od energija dovedenih iz praznine.

Krivnja nema svijest i inteligenciju, ali je ušla u esenciju Božice Majke i počela joj crpiti životnu energiju. Omotala se oko Nje poput tamnog omotača i Božanska esencija izgubila je svoje svjetlo. Zbog toga što je krivnja oblik svijesti, Majka je počela zaboravljati da je dio Izvora.

Otac je vidio Majčino stanje, ali nije znao kako da je iscijeli. Naposljetku je krivnja obuhvatila i njega i počela utjecati na čitavu Kreaciju. Majka je vjerovala da mora bezuvjetno voljeti. Bezuvjetna ljubav je značila da Ona mora uzeti sve u Sebe i voljeti to. Postoje stvari koje ne treba uzimati u sebe kao dio Sebsvta. Jedna od njih je krivnja.

Kad je Majka shvatila da je preuzela krivnju, počela se osjećati nedostojno i tada je rođen sram. Sram je sastavni dio krivnje i najgušća od svih emocija.

Univerzum nije savršen i čini greške. On se neprestano usavršava i zbog toga je taj proces savršen. Bez krivnje, greške su jednostavni alati za učenje o usavršavanju sebstva. S krivnjom, greške postaju grijesi, nešto čega se treba bojati i sramiti. Ako se preuzme dovoljno krivnje, ona može usporiti razvoj dok bol ne postane neizdrživa. To je točka u kojoj odvojenost doseže svoj maksimum.

Na Zemlji se to upravo događa i vrijeme je da se krivnja otpusti, da se ide iznad nje i krene se dalje. Da bi se to postiglo,  potrebno je razumijevanje krivnje.

Glavna karakteristika krivnje je ne-prihvaćanje ili krivljenje sebstva, a to je nedostatak ljubavi. Neprihvaćanje rađa osuđivanje i poricanje. Krivnja je počela osuđivati neke dijelove Stvoritelja da manje zaslužuju ljubav i svjetlo od drugih. Počela je suditi koji dijelovi Stvoritelja mogu ostati, a koji se trebaju odbaciti. S obzirom na to da smo svi dio Stvoritelja i stvoreni smo na njegovu sliku i priliku, krivnja se hranila našom duševnom energijom. Rezultat je bio sve veće poricanje naših dijelova.

Sve se pogoršalo stvaranjem individualnih duša. Krivnja ih je osudila kao nedostojne i počele su vjerovati da ne mogu primiti Stvoriteljevo svjetlo i ljubav. Jedan dio njih sjeća se postojanja prije dolaska krivnje i većinu iskustva provode u nastojanju da se vrate u stanje nevinosti.

To se nastavilo kad su se duše počele inkarnirati u fizička tijela. Započele su u toplom i sigurnom prostoru punom ljubavi. Nakon toga su bile izbačene u hladan osuđujući svijet, bespomoćne u obrani od krivnje koju su im usadili autoriteti iz djetinjstva…”

Odlomak iz knjige “Božanski dar”

Ljudske duše su fragmenti roditeljskog djela u sedmoj gustoći. Duša sedme gustoće je golema i veća od fizičkog svemira i također manja od najmanje čestice u svemiru.  Prve četiri dimenzije do tada nisu bile izravno proživljene od strane evoluirajućih duša. Stvarane su mnoge biljke i životinje za ta carstva, ali dovesti ljudski oblik bio je preveliki izazov, predstavljao je rizik za sve, osim za najhrabrije duše.

Duše su bile nespremne na šok koji je slijedio spoznajom koliko su stvari čvrste i guste u tim carstvima. Sa ove veličine trebamo se smanjiti na zrno graška, ali sa svim nepromijenjenim osjećajima. Ne možemo se kretati, osjećamo se stisnuto, jedva održavamo mali stupanj svijesti, a kamoli da se sjećamo tko smo bili prije nego smo ušli u niže svjetove.

Iskustvo nas je toliko proželo da smo zaboravili da smo jedno s Stvoriteljem, da smo moćna, veličanstvena duhovna bića i poistovjetili smo se s ovim malenim kompleksom ljudskog tijela/uma.

Iskusili smo ogromnu bol. Osjećaj je bio jako intenzivan, nešto što nismo nikad iskusili. Dio nas je odlučilo da ne voli tu bol i povjerovao da je učinio nešto krivo. Čim smo to povjerovali, odlučili smo da nas je Stvoritelj nekako kaznio. U ovoj novoj okolini nigdje nismo mogli pronaći onaj prekrasan prošireni osjećaj ljubavi, bilo nam je teško pronaći Stvoritelja. Povjerovali smo da nas je On izbacio iz Svojega Kraljevstva zbog nečeg što smo pogriješili.

Pomislili smo: „Ako  me Bog kažnjava, učinio sam nešto loše i kriv sam na neki način.“ Ta je misao stvorila vjerovanje u odvojenost, osnovu za svu bol i patnju. Sva bolna iskustva koja su nam se dogodila posljedica su vjerovanja da se nalazimo izvan Božje beskrajne ljubavi i suosjećanja…

Odlomak iz knjige “Božanski dar”