Ako počnete stjecati sigurnost, postajete ustajali ribnjak. Vaša se energija više ne pokreće. Počnete se bojati jer čovjek nikad ne zna kako ući u nepoznato. Poznato je sigurnije. Postajete opsjednuti s poznatim. I dalje se hranite time, ali vam postaje dosadno, osjećate se jadno no ipak vam se čini sve poznatim i sigurnim. Nepoznato izaziva u vama drhtanje. Pri samoj ideji o nepoznatom, već se počnete osjećati nesigurno.

Samo su dvije vrste ljudi na svijetu. Ludi koji žele živjeti udobno…oni traže smrt, žele udoban grob. Druga vrsta su ljudi koji vole živjeti. Oni odabiru živjeti opasno jer život je uspješan samo onda kad postoji opasnost.

Jeste li se ikad penjali na planine? Što se više penjete osjećate se svježije, mlađe. Što je veća opasnost od pada, to ste vi življi…tada visite između života i smrti, ne dosađujete se, ne postoji prašna prošlost, nema želje za budućnošću. Sadašnji trenutak je vrlo žestok, poput plamena. Živite ovdje i sada – skijate se ondje gdje postoji opasnost da izgubite život, no postoji i silna radost – jer opasnost da ćete izgubiti život čini vas neobično vitalnim. Zato ljude privlače opasni sportovi.

Kad vam kažem: živite opasno, ne mislim samo na fizičku opasnost, već i na psihološku, mentalnu i duhovnu. Religija je duhovna opasnost. Ona se penje na takve visove s kojih možda nema povratka.

Vaš život treba ostati igra, ona je centar vašeg života. Rad treba biti sredstvo koje će vas dovesti do igre. Rad u uredu i rad u tvornici, trgovini, ali samo da biste imali vremena igrati se. Ne dopustite da vam se život svede na radnu svakodnevicu – jer cilj života je igra.

Igra znači raditi nešto zbog onoga što se radi.

Vi dolazite k meni meditirati, vi i meditaciju smatrate radom. Mislite da treba nešto učiniti da bi se stiglo do Boga. To je glupost. Meditacija se ne radi zbog toga. Morate se igrati, morate to smatrati zabavom. Ne smijete biti ozbiljni, morate uživati u meditaciji, tada se ona razvija. Kad je počnete smatrati poslom, kao dužnost koju treba obaviti – jer to morate učiniti, morate postići oslobođenje, nirvanu – tada ste ponovno unijeli vaše lude kategorije u svijet igre.

Meditacija je igra, uživajte u njoj zbog nje same. Ako uživate u više stvari zbog njih samih, bit ćete vitalniji. Naravno, vaš život bit će uvijek u opasnosti. Ali tako to mora biti. Opasnost je dio života, zapravo, ona je bolji dio života, najbolji dio života. Najljepši dio života je opasnost. Svakog trenutka život je opasnost. Možda niste toga ni svjesni. Kad udišete i izdišete i to je opasno. Kad izdišete, tko zna, hoće li se dah vratiti ili ne? Nije sigurno, nema nikakve garancije.

Ali ima ljudi čija je glavna religija sigurnost. Čak i dok govore o Bogu, govore o Njemu kao o nekoj sigurnosti. Ako razmišljaju o Bogu čine to samo zato jer se boje. Ako se mole i meditiraju, čine to samo zato da ostanu zapisani u dobrim knjigama, u Božjim dobrim knjigama. „Ako postoji Bog, on će znati da sam redovito išao u crkvu, da sam redovito štovao Boga. Mogu to dokazati.“ Čak i njihova molitva je samo sredstvo.

Živjeti opasno znači živjeti životom kao da je svaki trenutak – posljednji trenutak. Svaki trenutak ima vlastitu unutarnju vrijednost. I vi se ne bojite. Vi znate da smrt postoji i prihvaćate činjenicu da je smrt tu, ne skrivate se od nje ni fizički, ni psihološki ni duhovno.

Uživate u onim trenucima dok dolazite direktno u dodir sa smrću, kad ona postaje gotovo stvarnost – mislim da to znači živjeti opasno.

Ljubav vas vodi licem u lice sa smrću. Meditacija vas vodi licem u lice sa smrću. Dolazak učitelju je dolazak k vašoj vlastitoj smrti. Suočiti se s nekim tko je nestao, znači ući u ponor u kojem ćete se možda izgubiti i možda postati onaj tko se nikad nije vratio.

Oni hrabri idu naprijed. Oni traže sve prilike za opasnost. Njihova filozofija ne sliči filozofiji kompanije životnog osiguranja. Njihova filozofija je filozofija planinara, klizača, skijaša. A oni se ne skijaju samo po vanjskim morima, već i po svojim unutarnjim morima. Ne penju se samo po Alpama i Himalaji, oni traže svoje unutarnje visove.

Ali zapamtite jedno. Nikad ne zaboravite da postoji umjetnost riskiranja. Uvijek ostanite sposobni da se izložite opasnosti. I uvijek kad dobijete priliku da riskirate, nikad je nemojte propustiti. Nikad nećete biti gubitnik.

Opasnost je jedina garancija da ste živi.

Osho, knjiga o muškarcu

Put srca je prekrasan, ali opasan. Put uma je običan ali siguran. Muškarac je izabrao najsigurniji i najkraći put kroz život. Žena je izabrala najljepšu ali najstrmiju, najopasniju stazu emocija, sentimenta, raspoloženja. Do sada je muškarac vladao svijetom i zbog toga je žena silno patila. Nije se mogla uklopiti u društvo koje je taj muškarac stvorio, jer to društvo je napravljeno prema razumu i logici.

Žena želi svijet srca.

U društvu koje je stvorio muškarac nema mjesta srcu. Muškarac mora naučiti da bude bliže srcu, jer razum je čitavo čovječanstvo doveo do globalnog samoubojstva. Razum je dao lijepe strojeve, ali je uništio ljepotu humanosti. U svemu je potrebno malo više srca.

Što se mene tiče, put prema tvom najdubljem biću je bliži srcu nego umu. Um je prečica ako ideš prema van, a srce je vrlo dug put. Ako ideš prema unutra, sve se mijenja u svoju suprotnost – srce je prečica do tvojeg bića, a um je najduži put kojeg možeš zamisliti.

Zato sam ja potpuno za ljubav, jer ljubav te vrlo jednostavno vodi u meditaciju, vodi te u vječnost tvog života, vodi te u božansko; to je vrlo teško iz glave. Muškarac mora prvo doći do srca, i samo tada može krenuti prema svom biću.

Moj naglasak na ljubav ima svoj temeljni duhovni razlog. Iz srca žena može krenuti odmah, a muškarac može krenuti prema srcu bez ikakvih poteškoća. Njega su samo krivo naučili; to je samo uvjetovanje. Rekli su mu da bude čvrst, da bude jak, da bude muško, a sve su to gluposti. Rijetki muškarci plaću jer su im još kao djeci rekli da su suze za žene, da je to ženskasto.

Pogledaj prirodu, sve izgleda apsurdno. Muškarci imaju suzne žlijezde baš kao i žene. Koja je svrha tih suza?

One su potrebne; one su silno važan jezik. Ima trenutaka kad nešto ne možete izreći, ali vaše suze to mogu pokazati. Možete biti tako puni radosti i suze vam naviru na oči. One su uvijek simbol nekog preplavljujućeg iskustva. Možete biti toliko tužni da riječi to ne mogu izraziti; pomažu vam suze. To je jedna od razloga zbog kojeg žene rjeđe odlaze od muškaraca, jer one su svakog trenutka spremne plakati i jecati, i bacati stvari; one mogu privremeno poludjeti svaki dan.

Muškarci nakupljaju, a onda jednog dana  eksplodiraju. Žene polude na malo, i to je mudriji put da završiš svaki dan. Muškarac stalno potiskuje, stalno zadržava određeni izraz lica koji je lažan. Postoji granica za sve: i on dolazi do točke kad više ne može izdržati i sve se raspada.

Žene su svakako hrabrije.

U ljubavi, u različitim fazama… Ona voli kao majka, što ni jedan otac ne može učiniti: ona voli kao žena, što ni jedan muž ne može učiniti. Čak i kao malo dijete ona voli kao kći, što ni jedan dječak ne može učiniti.

Ženin cijeli život je ljubav.

Za muškarca, život je nešto važno: ljubav je samo mali dio u njemu. On može žrtvovati ljubav zbog novca, zbog moći, zbog prestiža – zbog svega može žrtvovati ljubav. Žena ne može žrtvovati ljubav ni zbog čega. Sve se može žrtvovati, ali ne i ljubav. Naravno da je hrabra, i muškarac bi trebao puno naučiti od žene.

Ako od svog odnosa učinimo učenje iskustvenog doživljavanja druge osobe – ne samo površnu seksualnu vezu, nego nešto duboko, intimno, učeći od tajni onog drugog – onda svaki odnos postaje duhovni. Oboje će biti kroz njega bogatiji, a kao rezultat toga i čitavo će društvo biti bogatije.

Osho, Knjiga o ženi

Pronađite sigurnu luku

Većina ljudi ne zna kako se nositi s bolnim emocijama i stresom te izlaz traže u sredstvima što omogućavaju lažni bijeg koji uzrokuje još veći strah i bol. Čim osjetimo bol, činimo sve kako bismo je zaustavili, promijenili ili potisnuli umjesto da zastanemo i dopustimo si osjetiti tu bol i poželimo joj dobrodošlicu.

Da bismo u tome uspjeli, trebamo pronaći sigurnu luku u kojoj možemo živjeti u miru, gdje se strah i bol neće poigravati s nama. To ne znači da bismo se trebali bojati života, zatvoriti i odbacivati iskustva, nego se moramo naučiti nositi i prekinuti s patnjom na odgovarajući način.

Bol ne izaziva neki događaj, nego naša reakcija na događaj. Sami donosimo odluku i odabiremo kako ćemo reagirati. Reakcije su nam često automatske i impulzivne. Ne možemo kontrolirati i promijeniti ono što se događa, ali možemo upravljati svojim reakcijama i naučiti kako odgovoriti.

Za strah i patnju koju osjećamo nije kriva situacija nego naši osjećaji koji su posljedica naših reakcija. Kad osvjestimo i ispitamo naše negativne reakcije, na drugi način ćemo na njih odgovarati i time ćemo postići mir i spokoj našeg uma.

 Na primjer:

Kad ne dobijemo ono što želimo, umjesto da se osjećamo prikraćeno ili kažnjeno, možda bismo trebali otkriti kako ćemo, zahvaljujući neispunjenoj želji, napredovati. Također se možemo usmjeriti na sve ono što smo dobili, cijeniti to i radovati se.

Kad nešto imamo i bojimo se da ćemo izgubiti,  promatramo to kao dar, a ne kao nešto što nam pripada i osjećamo zahvalnost što smo u tom daru uživali neko vrijeme. Kad to sa zahvalnošću otpustimo, oslobodit ćemo prostor za nešto novo, bit ćemo sposobni uživati u naučenoj lekciji.

Kad čujemo negativan komentar o sebi, reagiramo braneći se ili napadajući. Umjesto toga te komentare ne moramo prihvatiti kao istinu jer ljudi rijetko napadaju druge, osim ako osjećaju strah i bol. Osoba koja nas je napala izražava vlastiti strah. Ostanimo čvrsti u svojoj istinskoj prirodi jer naše samopoštovanje ne ovisi o drugima.

Kad se ne možemo zasititi onoga što želimo, bez obzira koliko dobijemo, takva bol, takva nezasitna glad naziva se pohlepom. Što smo pohlepniji, to se osjećamo više prikraćeni i prazniji, sve više se bojimo da nećemo utažiti svoju želju. Žudimo jer nismo u stanju posve doživjeti i probaviti ono što imamo. Moramo se usmjeriti na osjećaj zahvalnosti i podsjetiti da glad nikad nećemo utažiti grabeći sve više. Tek kad osjetimo zahvalnost za ono što imamo, osjećat ćemo se ispunjeno i cjelovito.

Kad žudimo za drukčijim okolnostima, tj. kad nismo u stanju prihvatiti neku situaciju u životu, umjesto da se borimo i mrzimo je, poželimo joj dobrodošlicu. Otvorimo se prema svim okolnostima jer takav stav daje nam nove odgovore koji nam donose spokoj uma.

Kad se bol javi bez nekog poznatog razloga i ne možemo otkriti koju nam poruku donosi, obično se radi o boli koja je izazvana besmislom. Zatvaramo se, život i ljubav nas više ne zanimaju. Sva bol i patnja su tu kako bi privukle našu pozornost da se suočimo sa značenjem vremena koje nam je dano da ga provedemo na Zemlji. Suočimo se s bolom – on nam govori što se događa. Možda smo bezglavo živjeli, previše bježali, prisiljavali se činiti nešto što nismo željeli. Poziva nas da sagledamo što je korisno u našem životu, te otkrijemo što nas uznemirava i što nam šteti. Prihvatimo sve što nam se događa i tada nas strah više ne može prisiljavati da živimo malim, otuđenim i zatvorenim životom.

Bol nije patnja, to je trenutačno životno iskustvo. Iskustva dolaze i odlaze: kad im se ne opiremo i kad se ne vežemo za njih,  ona sama krenu dalje. Kad se bol pretvori u patnju, onda se život temelji na strahu. Neki ljudi privlače, traže i vežu se za patnju, ona im pruža opravdanje za iskazivanje ljutnje ili za osvetu, pruža im identitet i način na koji se povezuju sa svijetom.

Ono što hrani našu patnju su lažna očekivanja. Kad se život ne poklapa s našim očekivanjima, osjećamo strah i ljutnju, mislimo da nismo sposobni nositi se sa svime što se događa. Kad odbacimo očekivanja, odlučujemo biti u stvarnosti koju život donosi.

Sam život stavlja pred nas mnoge testove i izazove. Neki nas uništavaju, stvaraju jad i neuspjeh, a drugi nam pomažu da nastavimo rasti i jačati.

Važno je uočiti razliku između tih dviju vrsta izazova.

Izazovi koji nas slabe, uzrok su patnje, jačaju strah, najčešće se temelje na situaciji u kojoj ne možemo pobijediti ili koja će nekom drugom nanijeti bol. Proizlaze iz težnje prema opasnosti, vezanosti za patnju i želje da sebi ili drugima naštetimo. Kad odbacimo te lažne izazove, može se dogoditi razdoblje dosade ili praznine, bez uzbuđenja u životu. Oslobađamo prostor za stvarne, uzbudljive, prirodne i korisne izazove koji nam pomažu da pobijedimo strah i postanemo hrabri uživati u životu.

Zemlja je težak planet zbog fizičke nelagode, patnje i mentalnog izazova. Ljudska bića posjeduju sirove negativne emocije poput bijesa i mržnje, koje su se nadogradile na osjećaj straha i boli povezanih s uvjetima preživljavanja.

Pozitivne i negativne emocije duše i domaćina miješaju se donoseći im obostranu korist. Kad bi duša poznavala samo ljubav i mir, ne bi stekla uvid i ne bi naučila cijeniti vrijednost tih pozitivnih emocija. S druge strane, istinska priroda duše na Zemlji otkriva se kroz radost i neiskvareno zadovoljstvo na licu sretnog bića – čovjeka.

Duše koje se razvijaju na Zemlji imaju obavezu pomoći ljudskim bićima da spoznaju beskonačnost izvan njihovih fizičkih života i podržavati ih u izražavanju istinskog suosjećanja kroz strast. Posjedovanje strasti u borbi za život ono je što vrijedi u čovječanstvu.

Ljudi istovremeno osjećaju bliskost i bore se jedni protiv drugih. Istovremeno se natječu i surađuju međusobno. Egocentrični su i ranjivi. Mogu razviti opaku narav, ali imaju ogromni potencijal za velikodušnost. Istovremeno u njima postoji slabost i hrabrost. Duša pojačava pozitivna obilježja u ljudima.

Kušnja reinkarnacije za dušu koja silazi na Zemlju jest savladavanje straha u ljudskom tijelu. Duša raste u nastojanju da prevlada sve negativne emocije povezane sa strahom ustrajući u tome kroz mnoge inkarnacije. Često se vraća u duhovni svijet oštećena i povrijeđena. Ako se ne uspije iscijeliti, negativnosti donosi u novu inkarnaciju i u novo tijelo…

Odlomak iz knjige “Božanski dar”