Na neki način i nije posve točno da smo to izgubili: umjesto toga, naše smo obrede iz stvari koji nas podsjećaju na svetost sveg života pretvorili u proslave konzumerizma, kao da je sam po sebi vjera. Naša je kultura iz svakodnevnog života odstranila sve sveto, a dani koji su nekoć bili svetkovine sad su samo praznici. 

Shvaćali mi to ili ne, životi su nam ispunjeni obredima. Tu je obred ispijanja prve jutarnje kave, čitanja novina, vožnje na posao, odlaska na sastanak za ručak, gledanja omiljenih TV emisija, odlaska na počinak. Za većinu ljudi to su nesvjesni obredi. Činimo ih ne razmišljajući o njima, ne shvaćajući da su zauzeli velik dio naših života.

Uz obične, svakodnevne obrede, imamo i svjesne i namjerne obrede. Takvi su, na primjer, vjenčanja, odlazak u crkvu, obredi odrastanja itd. 

Gotovo svako ljudsko društvo ima takve obrede, ceremonije koje označavaju ulazak u određeno životno razdoblje ili izlazak iz njega. U modernom društvu ti su obredi nažalost pretvoreni u „festivale konzumerizma“ pod vodstvom „svećenika“ u liku savjetnika za vjenčanja ili cijelih odjela u robnim kućama posvećenih isključivo Božićnim darovima ili unajmljenog Djeda Božićnjaka. 

To je pogotovo razorno za našu djecu – obredi odrastanja vuku korijenje iz najstarijih vremena ljudske povijesti, što jasno pokazuje njihovu važnost. Našoj su djeci ostali samo matura i odlazak u vojsku, a čak i oni više nisu nešto posebno. Našoj su djeci potrebni obredi odrastanja. U svojo knjizi The Prophets Way (Prorokov put), podrobno sam opisao dio obreda ulaska u pubertet jedne apaške djevojčice. Taj je obred star tisuće godina, a bilo je očigledno da je preobrazio tu djevojčicu. 

Obredi su, na mnoge načine, važan dio ljepila koje na okupu drži kulturu, obitelj ili vezu. U modernom društvu svjedoci smo brzog nestajanja obreda i pretvaranja neobičnog u obično.

Možete u svoj život vratiti obrede i ceremonije – i odmah ćete primijetiti promjenu kvalitete života koja će biti izravna posljedica toga. Možete ih povremeno mijenjati, možete izmisliti vlastite obrede ili možete posuditi one starih naroda minutnom meditacijom.

Često prošećemo da malenog oltara što ga je u šumi nedaleko naše kuće sagradio Her Muller. Često izgovrimo zahvalu  prije objeda ili posebnu molitvu prije čaše crvenog vina uz večeru petkom.

Subote ostavljamo slobodnima i taj dan provodimo opuštajući se, čitajući, razgovarajući ili u dugim šetnjama po šumi. Svakog jutra, prvih petnaest minuta nakon buđenja, a prije ustajanja, jedno drugome posvećujemo posebnu pažnju, grleći se i razgovarajući o danu koji nas čeka, potvrđujući ljubav koju osjećamo jedno za drugo. Sve su to obredi koje smo namjerno i svjesno uključili u svoj život, a kroz koje dolazimo u dodir sa svetim. 

I vi možete otvoriti vlastite obrede i ceremonije. Nakon nekoliko tjedana svjesnog i namjernog truda postat će prirodnim dijelom vašeg života, ali podsjetnici će ostati. 

U tim obredima, u zahvali za jelo koje jedemo ili šetnju po šumi – ili čak niz gradsku ulicu, primjećujući travu, grmlje i stabla – obnavljamo povezanost s davnim precima. Na taj način u sadašnjosti i u budućnost dovodimo njihovu mudrost, njihov održiv način života, njihov svjetonazor…koji potom možemo podijeliti s drugima. 

U tim bismo obredima mogli pronaći najveću priliku za preobrazbu naše Mlađe Kulture. 

Izvor: Thom Hartmann, Posljednji žar pradavnog sunca

Možeš biti siguran samo u ono što ti je ovog trenutka u rukama. Sva obećanja za sutra su laž – a brak je obećanje za čitav tvoj život, da ćete ostati zajedno, da ćete se voljeti, da ćete se poštovati do zadnjeg daha.

Problem je u sljedećem: biološki muškarca privlači žena, ženu privlači muškarac, ali ta privlačnost ne može zauvijek ostati ista. Privlači te ono što teško možeš dobiti. Vidiš lijepog muškarca, lijepu ženu; privučen si. Želiš biti sa tom ženom ili muškarcem, a privlačnost je toliko snažna da u trenutku pomisliš da bi s tom ženom želio živjeti zauvijek.

Ljubavnici ne varaju jedni druge, oni govore istinu – ali ta istina pripada trenutku. Ljubavnici ne poznaju prirodu života. Kako dani prolaze, i muškarac i žena će osjećati kao da su u zatvoru. U početku je to bilo nepoznato područje koje je trebalo otkriti, a sad više nema ničega za otkrivanje. A i dalje ponavljati iste riječi i iste radnje izgleda mehanički, ružno. Zato se strast pretvara u mržnju. Ono što je neprirodno vezuje ljude u ime religije, u ime boga, za čitav njihov život.

U boljem, inteligentnijem svijetu, ljudi će voljeti ali neće sklapati nikakve ugovore. Nije to posao! Razumjet će jedni druge, i razumjet će promjenjivu struju života. Bit će iskreni jedni prema drugima. Onog trenutka kad muškarac osjeti da ga njegova voljena više ne veseli, reći će joj da je došlo vrijeme da se razdvoje. Nema potrebe za brakom, nema potrebe za razvodom. Tada će prijateljstvo biti moguće.

Prijateljstvo je moguće između ljudskih bića koja su jednaka, potpuno slobodna od okova društva, kulture, civilizacije, koja samo žive iskreno prema svojoj autentičnoj prirodi.

Postojat će samo prijatelji – nikakvi muževi, nikakve žene. Ako postoji samo prijateljstvo, strast se nikad neće pretvoriti u mržnju. Onog trenutka kad osjetiš da strast nestaje, reći ćeš „zbogom“ i to će naići na razumijevanje.

Ali čovjek je stvorio društva, kulture, civilizacije, pravila, odredbe i čitavo čovječanstvo učinio neprirodnim. Zato muškarci i žene ne mogu biti prijatelji. muškarci i žene postaju muž i žena, počinju posjedovati jedno drugo. Žena nije ničije vlasništvo, muž nije ničije vlasništvo. Kakav ste to svijet stvorili?  Ljudi su svedeni na vlasništvo; onda se javlja ljubomora, mržnja.

Ljubav je predodređena da se pretvori u mržnju, i čitavog se života ta mržnja akumulira. I misliš da će se iz te mržnje roditi prekrasna djeca? Ona nisu rođena iz ljubavi, već iz obaveze. Žena se žali riješiti svog muža. Muž se žali riješiti svoje žene. Ali ne može, tu su djeca, a i sam je rekao bezbroj puta da je voli. Što učiniti s djecom?

Moj odgovor je da djeca ne bi trebala pripadati roditeljima, trebala bi pripadati zajednici. Tada nema problema. Roditelji mogu susretati djecu, mogu biti prijatelji s djecom, a djeca nisu ovisna o njima jer pripadaju zajednici. To bi razbilo mnoge psihološke probleme.

Ako dječak poznaje samo svoju majku, majčina osobnost ostaje utisnuta u njemu. I čitav svoj život on će tražiti ženu koja je nalik na njegovu majku.  Djevojčica nikad neće naći drugog muškarca koji je točna kopija njenog oca. Onda ne možeš biti zadovoljan ni s jednom ženom, ni s jednim muškarcem.

Ali ako djeca pripadaju zajednici, doći će u kontakt s mnogim stričevima i tetama – neće u svojem umu nositi jednu sliku. Imat će blijedu predodžbu o ženskom ili muškom rodu, a toj će ideji doprinijeti mnogi ljudi iz zajednice; bit će multidimenzionalna. Postoji mogućnost da nekog nađeš, jer imaš samo neodređenu ideju. Možeš naći nekoga, i ta osoba će oblikovati tvoju nejasnu ideju, učiniti ju stvarnom. Sada ti imaš u sebi konkretnu ideju, a srečeš neodređene osobe. Prije ili kasnije dolazi do razočaranja.

Djeca koja pripadaju zajednici će mnogo naučiti, bit će prijateljski nastrojena, bit će podložnija svakojakim utjecajima. Bit će bogatija. Dijete koje odgaja samo jedan par je vrlo siromašno. Ne zna da postoje mnogi ljudi s drugačijim umovima, drugačijom vrstom ljepote. I toliko će toga znati prije nego što se odluči biti s nekim s kim postoji mogućnost dugog prijateljstva.

Ljudima treba dati slobodu da se upoznaju, da jedno o drugom znaju što je više moguće, jer svaka je osoba jedinstvena, ne može se uspoređivati.

Nitko se neće zaljubiti; svatko će svjesno odlučiti: „Ova je prava“. Poznaje toliko ljudi, razumije da je ovo ona koja ima one osobine, one kvalitete koje on voli. I tada će to biti samo prijateljstvo. Nema straha. Ako se sutra stvari promijene, neće biti nikakve štete.

Društvo ne bi trebalo živjeti u rutini, na nepromjenjiv način – statičan, uspavan – trebalo bi biti mnogo protočnije. Jedna žena ti može dati određenu vrstu radosti, druga drugu vrstu radosti. Budi bogatiji u svakom pogledu, i ostani otvoren i dostupan.

I s kim god jesi, neka druga osoba jasno razumije da: „Među nama postoji sloboda, a ne bračni ugovor. Upoznali smo se slobodno, bez obećanja za budućnost – jer, tko poznaje budućnost?“

Život treba biti radost, veselje. I samo tada može postojati prijateljstvo između muškaraca i žena; inače će ostati intimni neprijatelji.

Osho, Knjiga o ženi