Motiv da se ego i duša nadmeću u nadzoru životne sile vječan je motiv ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti često vode na početku života; često nam skuha nešto što uistinu dobro miriše. Ego je vrlo snažan tjekom tog razdoblja.

No, u nekom trenutku, ponekad nakon dvadesete, tridesete, najčešće nakon četrdesete, premda neke žene nisu spremne ni nakon pedesete, šezdesete ili sedamdesete, napokon dopuštamo duši da preuzme vodstvo. Moć se premješta s drangulija na duševnost. Pa premda duša ne preuzima vodstvo tako da ubije ego, ego je svrgnut i dobiva druga zaduženja u psihi, a ona se svode na to da služi pitanjima duše.

Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki divlji nagon koji želi da nam duša upravlja životom, jer ego ne razumije sve. Njegovo prodiranje u tajne života i duha je ograničeno. Obično se prestraši.

Loša mu je navika da svu numinoznost svodi na „to je samo“. Ego zahtijeva razvidne činjenice. Dokazi vezani za osjećaj ili tajanstvenost kod ega ne nailaze često na dobrodošlicu. Zato je ego usamljen.

Vrlo je ograničen u svojim konstruktima: ne može potpuno sudjelovati u tajanstvenim procesima duše i psihe. Pa ipak, usamljeni muškarac čezne za dušom, kao kroz maglu prepoznaje duševne i divlje stvari kada su blizu.

Na početku našega života, ego znatiželjno pristupa duševnom svijetu, ali najčešće ga zanima traženje vlastitih apetita. Ego se izvorno rađa kao potencijal, a oblikuje ga, razvija i ispunjava idejama, vrijednostima i dužnostima svijet oko nas: naši roditelji, učitelji, naša kultura. A tako i treba biti, jer on postaje naš pratilac, naš oklop i naš izviđač u vanjskom svijetu.

Međutim, ako se divlja priroda ne može probiti kroz ego, pa mu pridodati boje, soka i instinktivne reakcije, onda duša neće, ne može biti zadovoljna tom nepotpunošću svojega rada, bez obzira na to što je kultura možda zadovoljna onime što je stvoreno u egu.

Usamljeni muškarac u priči pokušava sudjelovati u životu duše. No, kao i ego, on nije baš sazdan za to, pa pokušava na silu zgrabiti dušu, umjesto da razvije neki odnos s njom. Zašto ego krade tuljanovo krzno? Kao i sva druga usamljena i gladna bića, sviđa mu se svjetlo. On vidi svjetlo i mogućnost približavanja duši, pa se prišulja i ukrade jednu od njezinih ključnih krinki. Ego si ne može pomći. On je takav kakav jsest. Premda ne može živjeti pod vodom, čezne za vezom s dušom. Ego je sirov u usporedbi s dušom. No osjeća sićušnu i slabo shvaćenu čežnju za prelijepim svjetlom.

I tako, gladno duše, naše vlastito sebstvo ega krade krzno. I kao što treba biti na početku ženske individuacije, duša se prisiljava na vezu s egom. Svjetonva funkcija podložnosti duše egu događa se zato da bismo naučile običaje u svijetu, načine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati, kako živjeti s drugim ljudima, da bismo naučile mehaniku i makinacije kulture, zadržale posao, držale dijete, brinule se o tijelu…sve one stvari koje se tiču vanjskog svijeta.

Izvorna je svrha takva važnoga kontakta u psihi žene, brak tuljanice i usamljenog muškarca, brak u kojem je ona definitivno podložna, stvaranje privremenog aranžmana koji će na kraju proizvesti duhovno dijete koje istodobno može živjeti u svjetovnom i divljem svijetu te prelaziti iz jednoga u drugi. Kad se jednom to dijete rodi, razvije i prođe inicijaciju, ono se ponovno pojavljuje u vanjskom svijetu i veza s dušom je izliječena.

Premda usamljeni muškarac, ego, ne može vjećno dominirati – jednog će se dana morati pokoriti zahtjevima duše do kraja ženina života – život s tuljanicom/duševnom ženom pružio mu je dodir veličine, pa je stoga zadovoljan, obogaćen i smjeran, sve u isti čas…

Izvor: Clarissa Pinkola Estes, Žene koje trče s vukovima

Racionalno, prilično dobro znam da je tata prevario moju mamu, osobno to nikada nisam iskusila, ali uplašim se i naljutim kad vidim muža kako gleda profil lijepe djevojke.

Racionalno znam da sam uspješna, vidim svoje diplome, vidim certifikate, ali i dalje se osjećam neuspješno.

Racionalno znam da su moji roditelji učinili ono što su znali, imali su težak život i razumijem ih, ali osjećam ljutnju prema njima.

Ne radi se samo o tome da se naši racionalni uvidi razlikuju od emocionalne probave tih uvida.

Radi se o tome da dolazi iz različitih dijelova našeg bića.

Oni pripadaju različitim dijelovima naše osobnosti.

Jedan pripada odraslom dijelu, a drugi djetetu u nama.

A ova dva dijela mogu biti sasvim drugačija u nama.

Mogu biti više ili manje povezani.

Razumjeti ili ne razumjeti.

Surađujte ili ne.

Mogu živjeti u različitim stvarnostima.

Dijete može zaglaviti u dječjoj sobi s vješticama dok je odrasla osoba uspješan poslovni čovjek.

Njihova psihološka vremena mogu biti različita.

Oni mogu biti različiti ciljevi, vrijednosti, uvjerenja.

Ne samo da mogu biti različiti, već i jesu.

Više ili manje.

Što je veća razlika između njih, to smo glomazniji u našim životima, poput slonova u trgovini staklenih predmeta.

Ova dva dijela su, prije svega, potpuno različite visine.

Dijete u nama još uvijek ima metar i četvrt.

Drugi ljudi su veći od njega iz njegove perspektive. Bolji. Pametniji. Sposobniji. Oni su moćniji, lakši i ljepši.

A kad reagiramo iz tog dijela nas, čini nam se da smo okruženi divovima i da nismo dovoljno dobri među njima.

Sramimo se, bojimo se, napadamo i branimo.

Ne vidimo, s visine djeteta u nama, da su drugi jednako ludi i zbunjeni kao i mi.

Mislimo da znaju dobro, samo nas ne vole, pa neće. Mislimo da nam mogu čitati misli i osjećaje, ali neće, jer su nepristojni.

S ove visine ne vidimo da drugi imaju vlastitu unutarnju djecu, koja misle o sebi s iste visine s koje mislimo da su veća.

A ono što je nesretna činjenica našeg psihičkog života je da odrasli u nama, naši racionalni uvidi, nemaju puno moći u našim životima dok ne uvjeri dijete u nama da je sigurno, slobodno i jednako vrijedno.

I nikakav uvid, koliko god intelektualan, nema moć nad našim reakcijama i ponašanjem, osim ako dijete u nama to ne razumije.

Dakle, kad me netko pita kada ću se početi osjećati bolje, kažem: kad toliko puta ponovimo iste uvide koje dijete razumije. Ono što je u nama.

Važno je raditi na sebi. To je naša najvažnija investicija.

Pritom dopuštamo raznim dijelovima nas da razgovaramo, razgovaramo jedni s drugima, prihvaćamo i mirimo se, da se dogovorimo kakav život želimo živjeti.

Ovako iscjeljujemo jer postajemo cjeloviti.

Izvor: Ljiljana Milić

Negdje u sedmoj godini većina urbaniziranih ljudskih bića počinje se pripremati za ulazak u svijet odraslih. Za to je potrebna spremnost da djetinjstvu okrenemo leđa. Kako godine prolaze, postoji sasvim mala vjerojatnost da ćemo se osvrnuti unatrag ili makar samo i razmisliti o stanju djeteta kakvo smo nekoć bili. U većini slučajeva preko tog dijela našeg Bića prebacujemo koprenu zaborava i otvoreno priznajemo da se mnogih stvari iz djetinjstva ne možemo prisjetiti.

Više ne vidimo dječje ja, iako ono vidi sve što se događa. Više naizgled ne osjećamo njegovu bol, ali je bol odrasle osobe samo odraz njegovih nerazriješenih osjećaja. Mogli bismo se zapitati

“Zašto se sada moramo vraćati i baviti se prošlošću? Zar je ne možemo jednostavno ostaviti na miru i nastaviti sa svojim životom?”

Nalazimo se u nezgodnoj situaciji jer nas bol i patnja nerazriješenih problema iz djetinjstva slijedi u obliku emocionalnog traga neravnoteže koja uništava naša iskustva odrasle osobe u okviru trajnog obrasca, redovitog i točnog poput sata. Taj sat nije neutralan poput mehaničkih satova koje nosimo na ruci. O otkucavanju tog dječjeg sata i o učinku koji on ima na naš sadašnji život mogli bismo razmišljati kao o “emocionalnom vremenu”.

Kad nosimo sat i koristimo se njime kao instrumentom kretanja sadašnjim trenutkom našeg života, to je posve drukčije, svjesno iskustvo. Sat u bilo kojem trenutku možemo skinuti s ruke tako da više ne utječe na nas. Međutim, krhotine “emocionalnog vremena” neprestano nasrću u naš sadašnji trenutak i odvlače nam pozornost.

Godinama smo ublažavali i kontrolirali učinke krhotina iz djetinjstva koje su se ubacivale u naše iskustvo odrasle osobe, ali prije ili kasnije će se ustremiti poput bijesne zmije i suprotstaviti se i samom tkivu našeg Bića. Nije potrebno da čekamo životnu krizu prije nego što počnemo obraćati pozornost na te krhotine, ali ponekad je kriza upravo ono što je potrebno našem očajnom i napuštenom dječjem ja da nam privuče pozornost.

Onoga trenutka kad se okrenemo svojoj nutrini i počnemo se iskreno odnositi prema svome dječjem ja ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju, suosjećanjem i odanošću koje ono i zaslužuje, stanje naše fizičke, mentalne i emocionalne neravnoteže postupno će se početi smirivati. To je stvaran rad koji dovodi do posve stvarnih posljedica.

Kad se dječje ja jednom smiri, smirit ćemo se i mi. To je posve jednostavna i snažna istina. Ako nismo smireni, to znači da se u našem dječjem ja odvijaju sukobi. Nemamo se kome okrenuti za pomoć i nema drugog rješenja nego da se suosjećajno okrenemo vlastitoj nutrini i s ljubavlju se pozabavimo tim dragocjenim dijelom svog Bića.

Tek kad vratimo spokojstvo svom dječjem ja možemo ponovno ostvariti i održati emocionalnu ravnotežu u kvaliteti našeg života. Naša želja za ponovnim povezivanjem s vlastitim dječjim ja i za razvojem svjesnog odnosa s tim dragocjenim dijelom našega Bića predstavlja razdvajanje žita od kukolja.

Nikada nije prekasno za sretno djetinjstvo. Osobito kad spoznamo da u raju nema odraslih ljudi.

Michael Brown, Proces prisutnosti

Od presudne je važnosti da shvatimo kako je neuravnoteženo iskustvo u odrasloj dobi »posljedica«, a ne uzrok. Ta je spoznaja presudna stoga što je uzaludno baviti se posljedicama, jer stvarnu promjenu možemo provesti samo na razini uzroka. Jedina je vrijednost simptoma neravnoteže u odrasloj dobi njihova uloga natuknica uz pomoću kojih možemo uspješno usmjeravati svijest prema uzrocima u djetinjstvu. Sve dok se ne upustimo u taj zadatak, nećemo moći postići uspjeh.

Potraga za srećom, odnosno, poriv da ovladamo vanjskim okolnostima i ublažimo ih kako bismo se mogli osjećati ugodno, nije ništa drugo nego pokušaj petljanja s posljedicama kako bismo promijenili uzrok. Takvo djelovanje nije moguće i odvodi nas sve dalje i dalje od urođene radosti koja nam je već dostupna i čeka nas u dječjem ja.

Dječje ja utočište je nevinosti, radosti i stvaralaštva. Kad zanemarimo stanje neravnoteže odričemo se svoje urođene nevinosti, radosti i stvaralaštva te energiju trošimo na pokušaje da budemo sretni nastojeći nešto napraviti sa sobom. I tako se suočavamo s još jednim velikim otkrivanjem

Kao odrasle osobe nikada nećemo biti u stanju iskusiti izvorni mir ako nismo spremni uputiti se unatrag kroz vrijeme i prostor te spasiti svoje dječje ja dovodeći ga u sigurnost sadašnjeg trenutka, gdje mu možemo pružiti bezuvjetnu ljubav i pažnju za kojom čezne.

O metaforičkom vraćanju u prošlost i spašavanju dječjeg ja možemo razmišljati kao o nekoj vrsti putovanja kroz vrijeme. Međutim, ovaj oblik vremenskog putovanja nije znanstvena fantastika. Ne odvija se negdje drugdje, a svrha mu nije posjećivanje udaljenih mjesta. To nas putovanje odvodi u vlastitu nutrinu, a svrha mu je suosjećajno povezivanje s određenim atributom našeg vlastitog Bića od kojeg smo se odvojili i otuđili. To je posao koji obavljamo u sebi i koji svjesno povezuje naš sadašnji trenutak s prošlošću.

Na površinu sadašnjeg života prizivamo svoje nesvjesne postupke potaknute prošlim iskustvima kako bismo se ovog trenutka mogli svjesno pozabaviti njima. Ako tome radu pristupimo predano, dosljedno i iskreno, oslobodit ćemo svoje dječje ja njegovih patnji i nelagode. Posljedica spašavanja dječjeg ja postupno je oslobađanje sadašnjeg, odraslog ja od emocionalnog naboja koji je izvor svih naših neravnoteža i odvojenosti.

Drugim riječima, dječje ja brine o emocionalnom naboju. U emocionalnom smislu ono drži uzde u rukama. Poput svakog bezazlenog djeteta dječje ja sve prihvaća kao istinito, stvarno i moguće. Ne zna razliku između izvornosti onoga što vidi na televiziji očima odraslog ja, i onoga što doživljava kroz odraslo ja tijekom svakodnevnog života. Također ne poznaje razliku između onoga što vizualizira u mašti i onoga što doživljava kroz odraslo ja u svakodnevnom životu. To znači da je i ranjivo i naivno. Sluša sve što mislimo i govorimo, a našim očima promatra sve što radimo. Uči na našem primjeru. Promatra kako se odnosimo prema drugima. Ako kažemo “ne” kad mislimo “da”, a “da” kad mislimo “ne”, gubi povjerenje u našu sposobnost da brinemo o njegovim potrebama na svim razinama.

Budući da je dijete, život našeg odraslog ja ne doživljava kao dio sebe. Pretpostavlja da je odraslo ja roditeljski lik posve odvojen od njega. Stoga mu mora pristupiti s besprijekornom namjerom. Moramo mu se obratiti ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju, odanošću i dosljednošću.

Michael Brown, Proces prisutnosti

To trojstvo budi namjeru za ponovnim uspostavljanjem odnosa s vlastitim dječjim ja i pruža nam mogućnost da se prisjetimo kako možemo sebi aktivno pružiti kvalitetu bezuvjetne ljubavi koju smo tražili u djetinjstvu, ali je nismo dobili. Namjera za ponovnim uspostavljanjem odnosa ispunjenog ljubavlju s vlastitim dječjim ja aktivira proces u kojemu učimo kako postati vlastiti roditelj. Povezivanje s dječjim ja poziva nas da zakoračimo na stazu brižnosti prema sebi, stazu popločenu suosjećanjem. Ta nas staza poziva da probleme s roditeljima kojih nismo svjesni prevladamo tako što ćemo krenuti putem kojim nas može voditi samo opraštanje.

Mnogi su ljudi naizgled jako spremni pomoći drugima, ali kad je riječ o prijeko potrebnoj sposobnosti pomaganja samome sebi, otkrivamo da ne znamo ništa. Također shvaćamo da smo skloni dubokom osjećaju grižnje savjesti kad god za sebe pokušamo napraviti nešto stvarno ispunjeno ljubavlju. To se događa stoga što nas samo naš nesvjestan osjećaj bespomoćnosti i potrebitosti navodi da se žrtvujemo u ime pomaganja drugima.

Ne možemo davati ono što nemamo, stoga sklonost prema izvornom služenju razvijamo tek kad naučimo istinski brinuti o sebi i bezuvjetno se voljeti.

Prvi korak u učenju brižnosti i bezuvjetne ljubavi prema sebi jest spoznaja o tome koji dio našega bića uistinu pati i žudi za pažnjom.

U odrasloj dobi proživljavamo mnoštvo fizičkih, mentalnih i emocionalnih stanja neravnoteže, a kad nam se dogode, najčešće se trudimo potisnuti patnju ili se odvojiti od nje. Možda tražimo pažnju od drugih.

Dok živimo u paradigmi utemeljenoj na vremenu nismo u stanju uvidjeti da nijedna fizička, mentalna i emocionalna poteškoća ne izvire iz onoga što nam se događa ovog trenutka, iako se jasno odražava u trenutačnim zbivanjima.

Trebali bismo sebi dopustiti da osjetimo sve svoje boli i nelagode bez ikakva straha i prosudbe. Ako dopustimo sebi to iskustvo, spoznat ćemo da sve naše boli i nelagode sadrže emocionalni obrazac. Identitet tog obrasca jedan je od mnoštva osjećaja koji izrastaju iz trojstva straha, bijesa i tuge.

Takav emocionalni obrazac nazivamo emocionalnim nabojem. Možemo mu nadjenuti različita imena, od straha i bijesa do tuge. Emocionalni naboj neugodan je osjećaj i napravit ćemo doslovce sve da ga ne osjetimo. Emocionalni naboj skriven u pozadini naših boli i nelagoda nagoni nas da, u prenesenom smislu, pobjegnemo od sadašnjeg trenutka i odvojimo se od njega. Ako reagiramo na taj naboj, više nismo prisutni nego živimo u laži, napuštamo izvornost i prepuštamo se drami.

Ako se osvrnemo na vlastiti život i ako svoja prošla iskustva ne sagledavamo kao fizičke okolnosti nego kao neprestano ponavljanje emocionalnog obrasca, uočit ćemo jasnu stazu sličnih emocionalnih obrazaca koja se proteže sve do djetinjstva. Na toj stazi otkrivamo da fizička, mentalna i emocionalna neravnoteža u kojoj živimo danas nema nikakve veze s našim sadašnjim životom odrasle osobe. Neravnoteža se samo ogleda u njemu.

Događaji prije sedme godine potaknuli su sva dosadašnja iskustva neravnoteže.

Iscjeljivanje nije potrebno našem iskustvu odrasle osobe nego našem djetinjstvu.

Od trenutka kad smo djetinjstvu okrenuli leđa kako bismo mogli postati prihvatljivi u svijetu odraslih, naše se dječje ja koristi fizičkim, mentalnim i emocionalnim stanjima neravnoteže kako bi pokušalo privući našu pažnju. Dječje ja pokušava privući našu pažnju kako bismo se svjesno i suosjećajno pozabavili s neintegriranim emocionalnim stanjem u kojemu smo ga ostavili. Sve dok se svjesno ne pozabavimo neintegriranim iskustvima djetinjstva, naše iskustvo odrasle osobe i dalje će predstavljati samo »posljedicu« neintegriranog djetinjstva.

Michael Brown, Proces prisutnosti

Napišite razgovor koristeći obje ruke. Vi, kao odrasla osoba, pišite koristeći dominantnu ruku, vaše unutarnje dijete će odgovarati drugom (nedominantnom) rukom.

Započnite razgovor tako da kažete djetetu da ga želite upoznati, kako biste mogli bolje brinuti o njoj/njemu. Pitajte ga/ju kako se zove i što vam želi ispričati o sebi – dob, kako se osjeća, što voli, što ne voli, što želi od vas… Kod svakog pitanja koje napišete desnom rukom, dozvolite djetetu da vašom lijevom rukom napiše odgovor.

Kada osjetite, zamolite dijete da nacrta sliku onoga što želi u ovom trenutku najviše na svijetu.

Završite razgovor tako da zahvalite unutarnjem djetetu što se pojavilo i komuniciralo s vama. Recite joj/mu da želite češće ovakve razgovore kako biste se upoznali.

Stavite obje slike tamo gdje ih možete dobro vidjeti kako bi vas podsjećale da obratite pažnju na unutarnje dijete.

Kratki pregled procesa iscjeljivanja unutarnjeg djeteta:

Prepoznati i prekinuti automatske naučene obrasce ponašanja (obrane).

Prepoznati i osjetiti bol koja je nastala uslijed nezadovoljenih potreba u djetinjstvu.

Napustiti iluziju da bol možemo “popraviti” tako da je negiramo ili kontroliramo sebe, druge ljude ili okolinu.

Proći kroz tugu i proces žalovanja nakon što napustimo iluziju da možemo promijeniti djetinjstvo.

Prihvatiti pažnju i njegu drugih ljudi.

Aktivno voditi računa o zadovoljavanju potreba unutarnjeg djeteta sada.

Saša Momić

Riječ egoističan povezana je s „egom“, a nitko ne voli čuti da je egoističan, pa makar toga bio i svjestan. Samim tim i riječ „ego“ miješanjem kultura i znanja Istoka i Zapada ponekad je potpuno krivo shvaćena.

Pod „radom na sebi“ mnogi podrazumijevaju potpuno ubijanje svoga ega…koji im, kako kažu znanja, onemogućuje napredak i razvoj. I tu dolazimo do trenutka kada trebamo stati i malo razmisliti. Što je zapravo ego? Može li se on uništiti, svladati do te mjere da ga izgubimo?

Mnoga saznanja govore da ego ne treba svladavati i uništiti, njega treba shvatiti i potom prerasti. Zapravo je vrlo jednostavno kada prestanete imati potrebu za uništavanjem: puno je lakše krenuti u neku bitku sa saznanjem da nešto trebate shvatiti nego s namjerom da uništite.

Problemi dolaze kada egu dopustimo da sjedi na vozačevu mjestu. Tada možemo reći da imamo „problema s egom“ jer on upravlja, vozi, određuje kamo ćemo ići i na koji način, a to stvarno može izazvati komplikacije i nepotrebna opterećenja kroz život.

Ego je poput nekog razigranog i nezrelog djeteta, željnoga pažnje i razumijevanja. Sa stalnom potrebom za dokazivanjem svoje važnosti on neprestano u nama uzrokuje potrebu za kretanjem. I u tom dijelu je bitan jer nas motivira, vuče nas u nove pobjede, otvara nam horizonte. Na tome mu treba čestitati. Zbog njegovoga djetinjastog ponašanja s njim trebate razgovarati kao s djetetom: s poštovanjem ali i s puno mudrosti i zrelosti, nastojeći ga odvući s vozačkog sjedala i preuzeti ponovno kontrolu nad svojim životom.

Prije svega bitno je da shvatite kako ste vi ego i da je ego vi –  on nije neki poseban organ u vašem tijelu u koji možete uperiti prst i za sve ga okriviti, on je dio vaše osobnosti, dio onoga svega što ste bili i što je u vama sada stvorilo manju ili veću potrebu za dokazivanjem u ovom životu.

Zato za nekog kažemo da ima manji ego, dok ćemo drugom reći da mu je ego veći od kuće. Razlika je samo u dosadašnjim životnim iskustvima, kao i potrebi da se tokom ovog života nauče neke nove lekcije. Ali i jednoj i drugoj osobi cilj bi trebao biti zauzimanje vozačkog sjedala i upravljanje vlastitim životom.

Sigurno ste svi doživjeli situaciju raspravljanja s nekim djetetom: nakon nekog vremena dijete je shvatilo da je u krivu, ali i dalje prkosno zastupa svoje stajalište. Takav je naš ego, odnosno takav je dio u svima nama jer svi ga imamo, samo je pitanje koliko je u kojem trenutku izražen.

A rad na sebi podrazumijevao bi smirivanje toga našega prkosnog unutarnjeg djeteta i njegove potrebe da vodi, da bude u pravu i da to sve dokaže drugima.

Način na koji to možete postići vrlo je jednostavan. Ukoliko ste doživjeli kakvu neugodnu situaciju, svađu ili nešto slično, nakon što se malo smirite i „ohladite“, sjednite sami sa sobom i popričajte sa svojim nadurenim djetetom. Prvo mu dopustite da kaže što ima, dopustite da se „ispušete“, a onda sagledajte tu istu situaciju iz kuta neutralnog promatrača te objasnite egu/sebi da se to sve može vidjeti iz neke druge perspektive. Možda će vam u početku ići teže ali upornost je vrlina i često se isplati.

Stoga nastojte i dalje raditi na sebi, ali mudro i polagano. Sve što je u vama i oko vas dano vam je kako biste vi nešto iz toga naučili. Tako i vaš ego nosi poruke koje trebate shvatiti, prihvatiti, a zatim krenuti dalje.

Ne opirite se sami sebi, već učite od vlastitog života. Boljeg učitelja za vas nema.

Osho: Od smrti do besmrtnosti